MMF je početkom godine predložio crnogorskoj vladi ukidanje naknada za majke sa troje i više djece, a posebnu pažnju posvetio je i zakonskim izmjenama kada je u pitanju legislativa iz sfere socijalne politike. Iako Crna Gora do danas nije sklopila nikakav zvanični aranžman sa MMF-om, praksa i ponašanje crnogorske Vlade posljednjih mjeseci kao da to demantuje.
Najavljene mjere ministarstva finansija koje predviđaju zamrzavanje zarada i smanjenje zaposlenih u javnom sektoru u naredne tri godine, uz istovremeno projektovanje opšteg povećanja cijena i poreza, primijetićemo, tipične su za politiku MMF-a. U tom duhu i sami cilj ovakvih mjera po priznanju ministra finansija Darka Radunovića da „inopovjerioci steknu kredibilitet“ u Crnu Goru, takođe korespondira sa ciljevima koje MMF propagira širom planete.
Da podsjetimo, Međunarodni monetarni fond je institucija koja prvenstveno brine da povjerioci budu naplaćeni. Njen glavni cilj, dakle, jeste naplata finansijskih ulaganja međunarodnih bankara i kreditora, pri čemu nikada u svom fokusu nije ni imala ekonomski razvoj i ekspanziju zemalja sa kojima sarađuje.
To nedvosmisleno potvrđuje i višedecenijsko nagomilano negativno iskustvo i praksa država širom planete koje su upravo zahvaljujući toj saradnji preživjele prave socijalne implozije. A to je, reklo bi se, na vrijeme shvaćeno i u Rusiji, kada je jedan od prvih poteza nakon dolaska aktuelnog predsjednika Vladimira Putina na čelo te zemlje bio upravo vraćanje svih dugova prema MMF-u, a nakon toga i prekid daljih finansijskih aranžmana sa tom institucijom.
Utoliko je ekonomska politika koja se u Crnoj Gori sprovodi nakon gotovo dvije decenije dovela zemlju na ivicu ambisa. Istrajavanje na privrednom modelu prema kojem su stranci ti koji bi navodno trebalo da razvijaju crnogorsku ekonomiju — pretvorila je Crnu Goru danas praktično u „sprženu zemlju“, pa nakon sistematske rasprodaje i bagatelisanja državnih resursa državi nije ostalo gotovo ništa.
Tužnu sliku crnogorske zbilje nedavno je slikovito potvrdila i predstava odnošenja velikog doka Jadranskog brodogradilišta u Bijeloj, kada se u medijima više isticalo da je u Tivatski zaliv uplovio najveći brod ikada napravljen za prevoz teških tereta, navodno, samo malo manji od nekih američkih nosača aviona. Nažalost, u sjenci te priče ostala je jeziva činjenica da je pomenuti brod ipak došao u Boku sa zadatkom da brodski dok iz Bijele bukvalno odnese za Litvaniju, što samo govori da se radilo o još jednom krčmenju državne imovine.
Koliko su crnogorske vlasti neuspješne bile čak i u sprovođenju sopstvenog razvojnog modela, vjerovatno najbolje dokazuje izjava Mila Đukanovića od prije neku godinu, kada praktično priznao krah vlastite ekonomske politike konstatacijom da je država u Crnoj Gori, pored svega, najveći poslodavac.
Nažalost, ta ista crnogorska država koja je evidentno najveći poslodavac svojim građanima, nedavno je objavila da u naredne tri godine državni službenici i namještenici neće moći da se nadaju povišici, uz obrazloženje da će državnim službenicima u tom periodu zarade ostati na istom nivou.
Međutim, prava nevolja u ovom slučaju je ta što se zarade u javnom sektoru samo nominalno neće mijenjati. Jer, pored ove odluke, crnogorska vlada je takođe paralelno najavila da već od 1. januara 2018. godine država planira povećanje akcize na cigarete, alkohol, ugalj i gaziranu vodu koja se zaslađuje, kao i povećanje opšte stope PDV-a sa 19 na 21 odsto.
Dakle, očigledno će opšta inflacija u zemlji od Nove godine biti značajno naglašena, dok će nominalne zarade za najveći broj zaposlenih ostati iste. S toga nije teško zaključiti da će u godinama koje slijede za te „iste plate“ crnogorski građani moći sebi da priušte značajno manje potrepština i namirnica nego što je to trenutno slučaj.
Kako god bilo, sva je prilika da će agonija koju već godinama proživljava crnogorsko društvo ubrzo biti značajno produbljena. Paradoks da je model otvorenog tržišta u Crnoj Gori doživio totalni fijasko, danas je samo dodatno pojačan državnim politikama u pravcu stezanja kaiša i pokušaja stabilizacije posrnulih javnih finansija. Po svemu sudeći, već naviknuti crnogorski „život na dug“ polako doseže svoje limite, pa danas više i nije neka utjeha što se država i dalje diči da nije oficijelno u aranžmanu sa MMF-om, dok je istovremeno sama primorana da sprovodi mjere poput najboljih đaka te institucije.
U tom pogledu, čini se da Crna Gora da bi namirila nagomilane finansijske obaveze prema stranim povjeriocima i kreditorima polako poprima obrise poput onog popularnog strip junaka Super-Hika, koji je, između ostalog, najpoznatiji po praksi otimanja od siromašnih ne bi li na taj način pomagao bogate…