Nova crnogorska vlada na čelu sa premijerom Duškom Markovićem potrudila se da građanima za početak 2017. godine pokloni novogodišnji „paket štednje“, koji pored zamrzavanja i smanjenja zarada u javnom sektoru, donosi i ukidanje dječijih dodataka za najugroženije, kao i smanjenje naknada za majke sa troje i više djece.
Naročito je polemiku izazvala konstatacija premijera, koji je na kritike javnosti da je država novim mjerama najmanje udarila na bogate, odgovorio da se zapravo radi o čistoj demagogiji i populizmu, tvrdeći da su crnogorski tajkuni u stvari „biznis elite“, kakve po riječima premijera, „imaju sve ekonomski razvijene države“.
O novim mjerama crnogorske vlade i posledicama po Crnu Goru razgovarali smo sa ekonomskim ekspertom Mladenom Bojanićem, koji za Sputnjik objašnjava da je već u prvim izjavama premijer Marković potvrdio da je nova vlada — vlada kontinuiteta, i da novi premijer samo nastavlja politiku koju je Đukanović sprovodio više od dvije decenije.
„Suština te ekonomske politike jeste jedna simbioza između biznis elite i političke elite. Dakle, ova politička elita je stvorila nazovi ’biznis elitu‘ u Crnoj Gori, tako što im je pisala i kreirala zakone kako njima odgovara, dok je potrebe jednog malog kruga ljudi pretvorila u zakonske odredbe, i uz to, naravno, žmureći na raznorazni šverc akciznim proizvodima, davanjem monopola u određenim oblastima kreirala jednu biznis elitu i napravila time simbiozu, i ta biznis elita sada podržava ovu političku elitu svim silama“ tvrdi Bojanić.
Prema riječima našeg sagovornika to se sve odvija kroz novčane priloge predstavnika biznis elita kao fizičkih lica ka DPS, do zapošljavanja kadrova DPS, i naravno forsiranja istih ljudi, pritiskanja uoči izbora i za vrijeme izbora da glasaju i da održavaju tu političku(DPS) elitu. Kako dodaje, u pitanju je „apsolutna simbioza koja traje više od dvije decenije“.
Kako pojašnjava Bojanić, situacija u kojoj država pravi i kreira zakone da bi bogate činila još bogatijim, s namjerom da se nakon toga navodno to njihovo bogatstvo dalje preliva, odnosno kaplje na niže slojeve, u ekonomskoj teoriji se naziva — „ekonomija kapanja“.
„I ta ’ekonomija kapanja‘ je u stvari jedna prevarna ekonomija u kojoj samo naizgled postoji namjera da se pomogne nižim slojevima, a u stvari, sve vrijeme svo to bogatstvo i jedan enorman, ogroman dio ostaje uvijek kod bogatih, i to je nešto što će, ako se nastavi, u Crnoj Gori dovesti do sve većih socijalnih raslojavanja“, precizira sagovornik Sputnjika.
Kako dodaje, to nije ništa novo, već je to nešto što se dešava poslednjih 20-30 godina u svjetskoj ekonomiji, kada se nakon zlatne ere kapitalizma između 1950. i 1980. godine i opšteg rasta BDP-a i blagostanja u svim vodećim kapitalističkim zemljama, pristupilo novom modelu „Čikaške škole“ od ′70-ih godina pa naovamo, koja je potpuno okrenula priču da samo treba bogatima da se pomaže, a onda će oni pomoći, odnosno preusmjeriti njihovo bogatstvo dalje ka svim socijalnim slojevima.
„Ovo je nešto što se nije pokazalo kao uspješno u praksi. Prepolovljen je u poslednje 2-3 decenije rast BDP-a, i ne samo da je prepolovljen nego je nastalo ogromno socijalno raslojavanje stanovništva. Dakle, bogati su postali još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Crna Gora, nažalost, umjesto da preuzme državu blagostanja, kako joj i Ustav definiše da je država socijalne pravde — ona radi potpuno suprotno od onoga što joj je i Ustavom predviđeno. I paradoks je još veći da je na vlasti Demokratska partija socijalista, dakle — partija koja ima naziv ’socijalisti‘ sprovodi potpuno jedan ’vulgarni kapitalizam‘ u Crnoj Gori“, jasan je Bojanić.
Radi preciznijeg shvatanja, Bojanić naglašava da je potpuno jasno da nema ravnomjerne raspodjele, niti se iko zalaže za ravnomjernu raspodjelu bogatstva, ali se treba zalagati za — „pravičnu“ raspodjelu. A pravično, kako kaže „znači davanje sposobnima, a ne onima koji su bliži vladajućoj eliti“.
„Dakle, ukoliko zemlja hoće da ide naprijed da stvori zdrav ekonomski ambijent, onda mora da ulaže u obrazovanje i zdravstvo koje će neminovno vremenom, u nekom dužem roku, dovesti do smanjenja socijalnih razlika. Ono što u kratkom roku treba uraditi je progresivno oporezivanje, dakle veće oporezivanje prihoda bogatima, što znači da će se dijelom preliti to bogatstvo, što bi obezbijedilo sredstva da oni iz nižih slojeva mogu da prežive. Naravno, ukoliko se stvori takav ambijent, onda ne da investitori neće pobjeći nego će sve više dolaziti u zemlju koja je stabilna i ekonomski i politički. Jer samo jaka srednja klasa može dugoročno da obezbijedi i održivi ekonomski razvoj. Sve ostalo su neki pokušaji koji se kroz praksu nisu pokazali uspješnim“, kaže naš sagovornik.
Kako dodaje, nema političke stabilnosti ukoliko nema ekonomske stabilnosti. A da bi postojala ekonomska stabilnost u zemlji nužno je da postoji jedna jaka srednja klasa, jer jaz između bogatih i siromašnih će uvijek da se završi problemima. Nekada se to kroz istoriju završavalo revolucijama, nekada takozvanim „proljećima“, ali jedno je sigurno — „ogromna razlika u bogatstvu je uvijek vodila turbulencijama“.
„Priča kako će da raste bruto proizvod, čak i da je tačna, apsolutno ne znači da će to uticati na povećanje standarda velikog broja stanovništva, jer, kako kaže Toma Piketi, ’bruto proizvod nije plima pa da podigne svaku barku‘. Dakle, ukoliko i raste bruto proizvod, umjesto da se smanje socijalne razlike, one će se pod ovakvom politikom sve više pojačati“, naglašava Bojanić.
Bojanić je takođe saglasan i sa onim ekonomskim teoretičarima koji kažu da u zemljama sa niskom stopom vladavine prava kao što je Crna Gora, strane investicije ne da neće doprinijeti ujednačavanju prihoda svih građana već će se desiti upravo suprotno, što je i slučaj u Crnoj Gori.
„Rast stranih investicija kod ovako niske vladavine prava uvijek ide u korist malog broja građana koji su bliski vladajućoj eliti, proizvodnji monopola i procvatu korupcije“, zaključuje sagovornik Sputnjika.
