Crna Gora se na početku 2017. godine, nažalost, nalazi u dubljoj političkoj i društvenoj krizi nego što je to bio slučaj prije godinu dana. Godina 2016. bila je prilično dinamična sa aspekta političkih dešavanja na domaćoj sceni, koju je ipak najviše obilježio pokušaj stvaranja takozvane „Vlade izbornog povjerenja“ u martu, koja je navodno trebalo da obezbijedi uslove za prve fer i slobodne izbore u Crnoj Gori još od začetka višestranačkog izbornog sistema.
Ipak, danas niko nema dilemu da je „Vlada izbornog povjerenja“ doživjela potpuni fijasko, a da su izbori održani 16. oktobra po opštim ocjenama bili možda i najneregularniji i najnedemokratskiji do danas održani. Sem brojnih zabilježenih i dokumentovanih zloupotreba, minuli izbori su bili specifični i po tome što su održani na dan objave „državnog udara“. Nakon toga, ono što je u Crnoj Gori uslijedilo jeste jedna totalna destrukciju političkog sistema, koja je na kraju rezultirala nikad većim jazom i nepovjerenjem između političkih aktera.
Ne treba posebno objašnjavati da je nova (stara) Vlada koju čine Demokratska partija socijalista i partije manjina na izrazito staklenim nogama. O tome ne svjedoči samo izostanak kompletne opozicije (39 poslanika) iz Parlamenta, koji defakto predstavljaju većinu u Crnoj Gori, već i više puta ponovljeni pozivi i otvorena vrata premijera Markovića za određene opozicione partije da zauzmu ponuđena mjesta u Vladi.
Na ekonomskom planu nastavlja se posrtanje. Ekonomski bilansi su sve negativniji, a nova vlada je brojnim građanima odlučila da za Novu godinu pokloni i „paket štednje“, pa je to uoči novogodišnjih praznika probudilo novi talas uličnih protesta. U tom pogledu, dojam je da će socijalne tenzije u crnogorskom društvu tokom 2017. biti sve izražajnije.
Crnogorski izbori 2016. imali su, dabome, i svoju međunarodnu dimenziju. Mnogi analitičari su ih zato sa pravom prozvali i „NATO izborima“. A to su potvrdili i mnogi događaji koji su kasnije uslijedili, kao i brojne reakcije i ponašanja međunarodnih zvaničnika. Nema sumnje da se u jednom trenutku put Crne Gore u Sjevernoatlantsku alijansu činio sasvim izvjesnom i završenom stvari.
Međutim, izbor Donalda Trampa na čelo Amerike, osim što je za mnoge bio ogromno iznenađenje, proizveo je, kako izgleda, i pravu paniku među NATO elitama i aktuelnim establišmentom, jedino zainteresovanim za nastavak dosadašnje politike otvorene konfrontacije sa Rusijom na međunarodnoj sceni. Šta god ko izjavljivao i govorio, istina je da trenutno niko ne zna šta uistinu može da očekuje od nove američke administracije, pa i kada se radi o pitanju daljeg širenja NATO-a.
Bilo kako bilo, sve upućuje da Crna Gora nema dovoljno snage da sama na kvalitetan način pronađe rešenje za rasplet sopstvene krize. A valjda niko više ne gaji ni iluziju da se ova zemlja, nažalost, zaista išta pita kada je u pitanju njena buduća sudbina. Dakle, bez dileme — Crna Gora u 2017. iščekuje odluku iz vana, a kako trenutno stvari stoje, možda i prvu zajedničku Trampa i Putina.
