Ko god je u proteklih nekoliko godina makar i na brzinu proputovao crnogorskom obalom od Bara do Boke, nije mogao da ne primijeti da se ruski jezik govori bar u mjeri u kojoj i domicilni. Utisak je, nerijetko, da se govori čak i mnogo više.
Ruski državljani su, naime, u velikom broju dolazili u Crnu Goru tokom 2007. i 2008. godine, ali je njihov broj danas primjetno manji. Za to postoje brojni razlozi, poput zahlađenja političkih prilika na relaciji Podgorica—Moskva, ekonomske kriza koja je istovremeno pogodila obe države… No, to ne umanjuje utisak da je rusko prisustvo u Crnoj Gori i danas veoma vidljivo.
Jako je teško, ako ne i nemoguće utvrditi broj ruskih državljana koji su danas nastanjeni u Crnoj Gori. Neke procjene govore da je samo u periodu od 2007. do 2009. godine ovdje živjelo oko 20.000 Rusa, i da su u jednom momentu u svom vlasništvu držali i do 70.000 jedinica raznih vrsta nekretnina.
Taj broj je danas značajno opao, ali i dalje nikako nije zanemarljiv, pa se smatra da trenutno u Crnoj Gori živi sigurno više od deset hiljada stanovnika kojima je ruski maternji jezik. Tokom godine, zemlju posjeti i više od 300.000 Rusa, što je praktično broj polovine populacije Crne Gore!
Ako se pomenute brojke uzmu u obzir, kao i podatak da su ruski turisti tokom ljeta od avio-karata za Evropu najčešće tražili upravo karte za Crnu Goru, odnosno za Tivat — čak više i od Pariza i Barselone, tvrdi najposjećeniji ruski sajt za prodaju putničkih karata i aranžmana „Tutu“ — onda sve ide u prilog činjenici da je rusko interesovanje za Crnu Goru i dalje veoma značajno.
Što se tiče domaćih, „crnogorskih“ Rusa, njihove najbrojnije zajednice se nalaze u Baru, Budvi, Boki, a ima ih dosta i u Podgorici. Većinom to su mirni i pristojni ljudi, koji ne vole previše da se eksponiraju. Poštuju domaće zakone, a neki od njih imaju i svoje biznise u Crnoj Gori — pretpostavlja se da oko trećinu stranih firmi u zemlji drže upravo Rusi.
Ako želite veći, ili makar dobar dio ruske dijaspore da vidite na jednom mjestu istovremeno, onda je najpametnije da odete u crkvu kad je nedeljna liturgija — Rusima malo ko može da prebaci da ne učestvuju u crkvenom životu, a ono što se odmah da primijetiti je da, za razliku od Crnogorki, Ruskinja nikad gologlava ne ulazi u crkvu!
Jedan pristojan Baranin mi reče da su Rusi u Crnoj Gori „zdraviji narod od Crnogoraca“, jer se ne opterećuju domaćom politikom, što ih automatski čini zadovoljnijima.
Istu stvar mi je potvrdila i Milena, vlasnica salona ljepote u Baru. Kaže da nikako ne prati politiku jer, kako energično objašnjava, „politika — to je opijum za narod!“.
U njen salon dolaze mnoge mušterije, uglavnom Rusi, i svi imaju različito viđenje Crne Gore. „Neko je obožava“, kaže Milena, „ali ima i onih koji smatraju da su ljudi ovdje ponekad pomalo agresivni prema Rusima“. A opet je, kako naglašava, velika većina sasvim zadovoljna.
Ova Ruskinja zapaža i da je narod u Crnoj Gori „prilično siromašan“, što, kako kaže, nikako nije dobro za posao. „Lako je otvoriti firmu i srediti papire, ali je veoma čudno što“, aludira pritom na ljepotu Crne Gore, „narod koji bi trebalo da bude najbogatiji, nema dovoljno!“.
Ona priznaje da je njen privatni posao dosta pogodilo i to što Rusa u Crnoj Gori ima sve manje, a oni su bili najbolje mušterije. „Rusa nema — para nema“, duhovito poentira Milena. Inače, smatra da su Crnogorci i Rusi po mentalitetu dosta slični, i da tome prevashodno doprinosi pravoslavna religija. „I jedni i drugi imaju naglašeno gostoprimstvo — a Rusima se u Crnoj Gori posebno dopada klima“, kaže Milena, i dodaje da je poznato da ima i dosta rusko-crnogorskih mješovitih brakova.
Glavne zamjerke „crnogorski Rusi“ generalno imaju na, kako kažu, izuzetno nekvalitetan zdravstveni sistem, pa se većina njih radi liječenja po potrebi vraća u Rusiju. Takođe, mnogi nisu bili zadovoljni zbog navodno lošeg kvaliteta obrazovanja, pa je i to bio ključni razlog zbog kojeg su mnogi odlučili da se sa djecom nakon 5. ili 6, razreda osnovne škole vrate u domovinu.
Inače, među ruskom dijasporom ima raznih ljudi i sudbina. Što se posla tiče, ruske kompanije u Crnoj Gori najviše su vezane za turizam i razne vrste usluga, a veoma su zainteresovani i za građevinski biznis. Rusi su uspjeli da se dosta kvalitetno samoorganizuju — imaju razne zajedničke manifestacije, obilježavanja i proslave ruskih državnih praznika, priredbe i pozorišne predstave za najmlađe, plesne škole, folklor, i druge sadržaje koji održavaju i promovišu rusku kulturu. Čini se da je u tom smislu najviše doprinijelo Udruženje ruskojezične dijaspore.
„Crna Gora je naša druga domovina — mnogo naših sunarodnika odlučilo je da ovdje živi i radi, i želja nam je da kroz našu organizaciju pomognemo njihovu međusobnu komunikaciju i kontakte, poboljšamo i proširimo saradnju, obnovimo istorijske veze, ali i da rešavamo probleme sa kojima se svi susrećemo. Zadataka, ali i mogućnosti, ima mnogo“, izjavio je svojevremeno predsjednik tog udruženja, Andrej Igorjevič Hrgijan.
Na pitanje kakvi su utisci o životu u nas, većina odgovara pozitivno. „Sviđaju mi se ljudi u Crnoj Gori“, kaže za Sputnik Viktorija, Ruskinja iz Bara. Ona je pre tri godine došla iz Jejska, sa Azovskog mora, i kaže da je Bar veoma sličan njenom gradu, čak i kada je reč o klimi. Već tri godine živi u Crnoj Gori, i gotovo da nema zamjerki — sve joj je super! Ima odraslu kćerku koja živi u Rusiji ali, kako kaže, namjeru da napusti Crnu Goru nema.
Gotovo svi Rusi, bez izuzetka, kažu da zahlađenje odnosa između Ruske Federacije i Crne Gore nije imalo uticaja na njihov svakodnevni život — jer se praktično ništa nije promijenilo.
Glavno „rusko uporište“ u Crnoj Gori je bez sumnje grad Budva — mještani kažu da tamo skoro da i nema školskog odjeljenja koje u svom sastavu nema makar nekoliko drugara ruske nacionalnosti.
Jadviga, Ruskinja iz Budve koja radi u lokalnoj turističkoj agenciji, pomalo idealistično tvrdi da su u Crnoj Gori „svi ljudi dobri“ i navodi da do sada nije imala nikakvih problema, bilo da se radi o odlasku u prodavnicu, restoran, školu… Voli da se svakodnevno druži s ljudima, često obilazi i primorske gradove kao što su Herceg Novi, Kotor, Tivari Bar, a nerijetko ode i do Podgorice. Objašnjava da joj se sviđa Crna Gora zbog mira, lijepog mora i planina, a prija joj i to što ima, kako se izrazila, „malo ljudi“.
Valja iz Moskve, koja radi kao pogonski inženjer, živi u Podgorici i jedna je od onih koji daju primjer uspješnog mješovitog braka. Njoj se takođe dopada mediteranska klima, a najveće zamjerke ima na zdravstvo — ljekari su, kaže, u Moskvi mnogo bolji i mnogo više pažnje posvjećuju pacijentu. Tamo sve može da „završi od kuće“ — pedijatar, ako je potrebno, dođe kod vas, a sjutra vas čak zove dva puta da pita kako je dijete!
Po njenom mišljenju, jedan od glavnih problema Podgorice je premalo sadržaja za djecu, pa često ne zna gdje da izvede kćerku. „Sve se svelo na ’Delta siti‘ u Podgorici!“, kaže Valja, i naglašava da Moskva, za razliku od grada u kojem živi, nudi mnogo sadržaja za najmlađe. Ipak, jedna od značajnih prednosti je što su troškovi života mnogo podnošljiviji u odnosu na rusku prijestonicu, i to je jedna stvar oko koje se slažu svi „crnogorski Rusi“.
Naravno, pored „običnih smrtnika“ iz Rusije, u Crnu Goru je proteklih godina pristiglo i mnogo ruskih državljana sa pozamašnim svotama na bankovnim računima. Oni su taj novac ulagali — gradili nekretnine, kupovali skupocjene vile po primorju, bavili se biznisom… I za njih ne postoji razlog da im kvalitet života u Crnoj Gori bude gori nego bilo gdje drugdje.
„Čovjek s parama svuda je čovjek“, kaže Dostojevski… Ovi ostali, kako ko. Ono što je sigurno jeste da su u Crnu Goru stigli iz najrazličitijih mogućih razloga — u potrazi za mirom, boljom klimom, životnom promjenom, možda i partnerom… I na koncu, kako to uvijek i biva — svi su u potrazi za srećom.
