Napomene radi, sumu od 450 hiljada evra saopštilo je Ministarstvo odbrane Crne Gore na osnovu računice prema kojoj se finansijske obaveze prema NATO-u odnose isključivo za „potrebe godišnje članarine“ u toj organizaciji, tvrdeći, pritom, da su to jedina sredstva koja je Crna Gora u obavezi da plati. Naravno, radilo se o manipulaciji.
A manipulacija je očigledna prije svega usled činjenice da SAD kao hegemon i središnja NATO sila imperativno traže od svojih „saveznika“ da povećaju domaće izdatke za odbranu na dva odsto BDP-a. To je veoma jasno po ko zna koji put ponovio i američki predsjednik Donald Tramp na samitu u Briselu, kada je glavna poruka „saveznicima“ na tom skupu bila da su svi dužni da Americi nadoknade „ogromne svote novca“ za njihovu odbranu.
U crnogorskom slučaju, i srazmjerno visini aktuelnog BDP-a, traženi iznos bi u ovom trenutku iznosio oko 70 miliona evra. Kada se na tu sumu dodaju još i troškovi NATO birokratije, kao i troškovi učestvovanja crnogorskih vojnika u raznoraznim vojnim misijama Alijanse širom svijeta, već sada se otvoreno može govoriti o cehu od više desetina miliona evra koji Crna Gora plaća za NATO.
Naravno, dok razmišljamo o svim ovim brojkama, valja imati na umu da, prije svega, govorimo o zemlji koja je nedavno zbog mnogo manjeg iznosa, voljom trenutne parlamentarne većine, ukinula npr. Zakon o naknadama za majke sa troje i više djece, a čije je ukidanje šef vladajućeg DPS-a Milo Đukanović opravdao konstatacijom da je posrijedi deaktiviranje socijalne bombe koja je tempirana „da uništi javne finansije Crne Gore“. Što nedvosmisleno navodi na zaključak da u Crnoj Gori izgleda za sve može da fali — osim za NATO.
No, glavna nevolja je u tome što dosad pomenuto nažalost ni izbliza ne govori o ključnim zamkama i opasnostima crnogorskog članstva u Alijansi. Razlog je taj što su dosad pominjani samo direktni (vidljivi) troškovi članstva. A zapravo, prava glavobolja počinje u trenutku kada se počnu analizirati indirektni troškovi pristupanja Alijansi, uzrokovani, prije svega, nametnutom politikom sankcija prema trećoj strani — a koji su u crnogorskom slučaju značajno pogubniji od onih koji se plaćaju direktno.
Ovo se konkretno u najvećoj mjeri odnosi na svjesno žrtvovanje ozbiljnih ekonomskih interesa koje Crna Gora ima kada je u pitanju saradnja sa Rusijom, preciznije na crnogorsko samolišavanje prilike za nastup na ruskom tržištu, pri čemu je veoma dobro poznato u kojoj mjeri je upravo ta saradnja u proteklom periodu bila važna stavka u crnogorskim ekonomskim bilansima.
U tom smislu evidentno je da su godinama unazad ruski posjetioci bili najbrojniji na crnogorskom primorju, dok je samo tokom 2016. godine Crnu Goru posjetilo blizu 300.000 ruskih turista. Ako znamo da učešće turizama u crnogorskom BDP-u fluktuira na visokom nivou od oko 20 odsto, onda je jasno da bi svako smanjenje dolazaka turista iz Rusije predstavljalo osjetan gubitak novca za crnogorski budžet.
S obzirom na to da ima naznaka da je već ove godine rusko interesovanje za Crnu Goru u određenom padu, realno je u predstojećem periodu očekivati izvjesnu štetu. Zasad je još neizvjesno kakva će i kolika ta šteta biti, ali ona bi lako mogla dostići nivo od nekoliko desetina, a potencijalno i stotina miliona evra, ukoliko ruski turisti odluče da ozbiljnije bojkotuju Crnu Goru.
Takođe, tu su i dodatne posledice neprijatnih sankcija koje je Crna Gora uvela Rusiji, a koje su rezultirale odgovorom druge strane, pa je Rusija stavila zabranu na uvoz proizvoda kompanije „Plantaže“ iz Podgorice, što situaciju čini dodatno komplikovanom.
Bez sumnje, ruski veto ovdje nanosi priličnu štetu jer je izvoz „Plantaža“ u Rusiji činio oko 20 odsto ukupnog izvoza te kompanije, a da ne govorimo o šteti po slabašni spoljnotrgovinski bilans zemlje, s obzirom na okolnost da su vina jedan od rijetkih kvalitetnih izvoznih proizvoda koje Crna Gora može da ponudi svjetskom tržištu.
Kada se sve objektivnije analizira i sagleda, sabiranjem direktnih troškova nametnutih od formalnih obaveza u Alijansi, kao i onih indirektnih, nastalih politikom bezuslovnog sprovođenja direktiva od strane NATO-a prema trećim zemljama — oni u slučaju Crne Gore u startu premašuju cifru od stotinjak miliona evra. I to pri najoptimističnijem mogućem scenariju, i sa sasvim izvjesnom tendencijom na gore.
Na kraju, nameće se zaključak da ulazak u NATO po Crnu Goru, zasad, znači „veću daru nego mjeru“. Očigledno je da istinska tajna cijene po kojoj se nešto dobije vrlo često ne leži samo u onom što se plaća, već je prije svega u onom što se gubi.
