Ulazak Crne Gore u NATO zacrtan je u atlantističkim geopolitičkim planovima još krajem prošlog vijeka. Primarni cilj je kontrola prirodnih, privrednih i ljudskih resursa i taj cilj se sprovodi bez obzira na moralnu problematičnost sredstava koja se upotrebljavaju — kaže u razgovoru za Sputnjik Filip Kovačević, koji je i vanredni profesor na Crnogorskom univerzitetu.
Zašto se proces pristupanja zemlje alijansi odvijao uz izostanak elementarnog unutrašnjeg konsenzusa po tako važnom pitanju?
— Svi demokratski postulati padaju u vodu kada se radi o volji za ekspanzijom moći. U Crnoj Gori je već duže vrijeme instalirana marionetska vlada, jedno lutkarsko pozorište tj. nelegitimna družina koja je privatizovala sve političke odluke, bilo da se tiču unutrašnje ili spoljne politike. Za tu i takvu vladu građani su sporedni i ona to pokazuje na svakom svom koraku, pa i u vezi sa odlučivanjem o ulasku u NATO. Jasno je da bi na jednom slobodnom referendumu većina građana odbacila takvu odluku i zbog toga referendum nije ni organizovan.
Šta mislite, kakav će suštinski uticaj članstvo u NATO imati po Crnu Goru, ali i po region u cjelini?
— Znajući da je protivljenje građana još dosta jako, mislim da postoji velika vjerovatnoća da crnogorska vlada i njeni inostrani mentori planiraju dalje zaoštravanje unutrašnje političke situacije kako bi u jednom trenutku pozvali NATO da reaguje da tobože zaštiti stabilnost i mir u zemlji. Taj scenario bi doveo do stacioniranja stotina trupa NATO-a u Crnoj Gori, što je, bez sumnje, velika potreba NATO struktura da bi se još čvršće ukorijenile na Balkanu. U isto vrijeme, bile bi uništene bilo kakve mogućnosti za ekonomski iskorak Crne Gore jer bi, na primjer, turistička privreda bila potpuno devastirana. To je i jeste suština strategije atlantističkih centara moći za periferne regione NATO imperije — konstantna nestabilnost i strah — jer se jedino tako stanovništvo može držati pod kontrolom.
Slažete li se sa mišljenjem koje je u intervjuu za Sputnjik iznio potpredsjednik Vlade Ruske Federacije Dmitrij Rogozin — da je članstvo Crne Gore u NATO suštinski upereno protiv Srbije, a ne Rusije?
— Širenje NATO-a je generalno upereno protiv Rusije, a može imati posljedica za Srbiju, samo u onoj mjeri u kojoj je Srbija saveznica Rusije.
Da li je, po vašem mišljenju, Crna Gora danas više slobodna i suverena zemlja nego prije pristupanja NATO?
— Crnu Goru u NATO-u niko ni za šta neće pitati. To što je formalno članica ne znači da će imati bilo kakav uticaj na odluke NATO-a. Međutim, njena teritorija će itekako biti korišćena u budućim vojnim operacijama NATO-a na Balkanu i na širem prostoru Istočne Evrope i Evroazije. Zbog toga je Crna Gora munjevito i „ugurana“ u NATO, a ne naravno da bi se na sastancima alijanse ozbiljno uzimala mišljenja crnogorskih diplomatskih mediokriteta. U isto vrijeme, jasno je da se crnogorska vlast nalazi na najnižem stepenu uslužnosti prema centrima moći NATO-a, pa se od nje ne može očekivati bilo kakva zaštita javnog interesa crnogorskih građana. Mene zbog toga ne čudi to što je američki predsjednik Tramp pred kamerama gurnuo crnogorskog premijera Duška Markovića, ne bih se čak začudio ni da ga je i nogom potkačio. Jednostavno, nijedan slobodan i samouvjeren čovjek ne voli da vidi ispred sebe oportunistu.
Po vašem mišljenju, koliko se uistinu NATO saveznici danas iskreno drže zajedno? I koliko bi zaista bili složni i efikasni u slučaju zajedničke kampanje protiv treće strane?
— NATO ima velikih unutrašnjih problema. Zbog toga i jeste u posljednjih nekoliko godina kroz atlantističke medije u Evropi i SAD fabrikovana tzv. ruska prijetnja. Ideja atlantističkih stratega je da će se raznorodne NATO države, od kojih mnoge imaju bilateralne teritorijalne i etničke razmirice (Grčka—Turska, Mađarska—Rumunija, Albanija—Grčka, Slovenija—Hrvatska, Poljska—Litvanija, Danska—Njemačka, a od nedavno i Njemačka—Poljska), držati na okupu zbog tobožnje ugroženosti od spoljnog faktora tj. Rusije. Treba takođe imati na umu da pojedine države članice NATO-a nisu priznale nezavisnost Kosova, a postoje neslaganja i u drugim oblastima. To znači da je NATO daleko od monolitnosti i institucionalnog elana koji lažno projektuje za javnost kroz medije pod svojom kontrolom. NATO je arogantan i opasan, ali slabiji nego što se čini. Koliko je zbilja uspješan pokazuje i njegovo petnaestogodišnje djelovanje u Avganistanu gdje je, nažalost, i Crna Gora protraćila milione eura.
Šta mislite o „faktoru Turska“?
— Turska je poseban primjer. Po mom mišljenju, atlantistički stratezi su planirali da izazovu otvorena ratna dejstva između Turske i Rusije oko Sirije. Zbog toga je i pokušan državni udar protiv turskog predsjednika Tajipa Redžepa Erdogana, koji očigledno nije bio spreman da uđe u taj pogubni projekat koji bi devastirao tursku ekonomiju i pretvorio Tursku u državu na ivici teritorijalnog raspada. Istorijski gledano, svaki put kada bi Rusija i Turska ratovale, profitirale bi zapadno-evropske države, posebno Velika Britanija. Međutim, ovog puta Erdogan i ruski predsjednik Vladimir Putin su odlučili da zaustave i preokrenu taj negativni, destruktivni trend. Turska stoga sve više ulazi u evroazijske strukture sa Rusijom i Kinom i napušta atlantizam. To je vrlo pozitivno jer dobri odnosi između Turske i Rusije riješavaju pitanje stabilnosti i prosperiteta na Balkanu. U isto vrijeme, treba imati na umu da je ovaj trend vrlo delikatan i da ga je lako ugroziti, što i jeste svrha djelovanja atlantističkih centara moći u Evropi.
Od samog početka mandata američki predsjednik Donald Tramp trpi velike otpore i pritiske duboke Amerike. Kakav je vaš utisak, koliko je Tramp do danas zaista uspio u preuzimanju vlasti u Americi?
— Pratim američku politiku već više od dvadeset godina i nisam do sada vidio ovoliki broj brutalnih medijskih napada na jednog predsjednika. Otvorene laži i fabrikacije koje srećem u američkim masovnim medijima mnogo me podsjećaju na moralni sunovrat režimskih medija u Crnoj Gori. To je znak katastrofalne degradacije medijskog djelovanja u SAD i zbog toga nije ni čudo što se građani sve više informišu preko alternativnih medija i društvenih mreža.
Koliko je ostalo od Trampovih predizbornih obećanja i da li je i dalje moguća neka vrsta dogovora sa Rusijom?
— Veliki su otpori protiv Trampa zbog toga što on i njegovi savjetnici ruše globalistički konsenzus koji je definisao američku spoljnu politiku od kraja Drugog svjetskog rata, a posebno došao do izražaja poslije sloma Sovjetskog Saveza. Tramp je protiv SAD kao globalnog policajca i protiv tzv. slobodne trgovine koja je dovela do deindustrijalizacije Amerike i masovnog osiromašenja srednje klase. Još je, međutim, vrlo neizvjesno u kojoj mjeri će Tramp ostvariti svoja predizborna obećanja. Mislim da se spremaju još žešći napadi na njega, posebno poslije dosta uspješnog sastanka sa Putinom za vrijeme samita G-20 u Njemačkoj. Globalistima je Putin neprijatelj, a Tramp i dalje vidi u njemu partnera, pa čak i saveznika. Mislim da je Tramp impresioniran onim što on misli da je Putin uradio za Rusiju. Tramp smatra da je Amerika u velikoj krizi i propadanju, kao što je bila jeljcinovska Rusija i želi da je ojača svojim političkim projektima. Hoće li Tramp uspjeti da reformiše Ameriku ili će biti njen Gorbačov, ostaje da se vidi. Njegovi projekti su u suštini nacionalistički i mogu da budu dosta opasni za ostatak svijeta, posebno ako bude isprovociran rat protiv Sjeverne Koreje ili Irana. Treba imati na umu da Tramp nije čovjek iz naroda nego sin milionera i biznismen-milijarder tako da ne treba zanemariti da i on, kao i njegovi oponenti u američkoj politici, bilo da su to porodice Klinton ili Buš, radi za interese određene oligarhije, a ne za narod u cijelini. Suštinski progresivna strategija je internacionalizam radničkih slojeva društva za koji se nadam da će jačati u budućnosti.
