Jer teško da bi ikakva druga teorija mogla dati objašnjenje za jučerašnje saopštenje generalnog sekretara NATO-a Jensa Stontelberga, koji je pozdravio potez saveznika NATO-a i partnera koji su, kako je rekao, „izašli u susret i pomogli Crnoj Gori u borbi protiv katastrofalnih požara“.
„Crna Gora, naš najnoviji saveznik, pridružila se porodici NATO-a prije manje od mjesec dana. Naš brzi odgovor demonstrira da smo snažna podrška našim saveznicima. To je pravi primjer evroatlantske solidarnosti“, utvrdio je Stoltenberg.
Na ovu i ovakvu „evroatlantsku solidarnost“ bez oklijevanja požurila je i da reaguje Vlada Crne Gore, koja se zahvalila NATO-u i partnerskim državama na brzoj reakciji i pomoći saveznika, uz opasku da će „Crna Gora to znati da cijeni“.
„Pomoć NATO-a u gašenju požara u Crnoj Gori pokazuje da naša zemlja već uživa u benefitima svog novog statusa i novog kapaciteta“, saopštili su danas iz Vlade.
Naravno, nije nikakva novost da se aktuelna crnogorska vlada i Stoltenberg sasvim dobro međusobno podržavaju. To se znalo još odavno. Ono što se, međutim, nije do danas znalo, jeste da obe strane istovremeno obitavaju u kakvoj paralelnoj stvarnosti, matriksu, u kojem nevidljivi avioni NATO-a gase požare po Crnoj Gori.
Nažalost, dok crnogorska vlada blagodari Stoltenbergu, prava istina je da je situacija u Crnoj Gori i dalje krajnje ozbiljna i da je naročito dramatično stanje na primorju i okolini Tivta. Izvještaji sa terena govore da su snage na terenu i dalje nemoćne u borbi sa vatrenom stihijom, a da pomoć dobijena spolja u vidu letjelica za gašenje požara „nije zadovoljavajuća“.
Uzgred, inostrana pomoć je nakon nekoliko dana provedenih u agoniji ipak stigla, i to od Ukrajine, Švajcarske i Izraela — zemalja koje, koliko je poznato, nijesu članice NATO-a.
Nego da ne budemo sasvim nepravedni i neprecizni kada je u pitanju NATO. Pomoć je zaista stigla i od jedne aktivne članice alijanse — Bugarske. Doduše, možda i ironijom sudbine, u vidu helikoptera ruske proizvodnje…
