Duga istorija ljudskog pamćenja bilježi mnogo ličnih podvižništava, tragičnih sudbina i mučeničkih stradanja. Mnogi će će se složiti — mnogo i premnogo. Ali su samo rijetki razapinjani i bili pravi velikomučenici i po svršetku svojega ovozemaljskoga života. U sopstvenoj smrti. Jedan od takvih je nesumnjivo i vladika crnogorski i prorok lovćenski, Petar Drugi Petrović Njegoš.
I kao da je bilo malo što je sudba odredila da vladika Rade čitav život provede u „strašnoj borbi sa svojim i tuđinom“, nego je i nakon svog mučeničkog i kratkog zemnog života Njegoš i dalje progonjen i nanovo ubijan. Tako je nakon zemaljske smrti vladiku sustigla smrt još čitavih šest puta. Šest puta su njegove kosti premetane i pomjerane sa Lovćena, a zavjetna crkvica njegovog strica Svetog Petra Cetinjskog je srušena. I do danas nije obnovljena.
Kada šira javnost govori o ovom teško okaljivom grijehu koji su vlasti načinile Njegošu, skoro da po pravilu zaboravlja da je ovo istovremeno i strašan grijeh načinjen i prema zasigurno najvećem Crnogorcu koji je ikad pohodio zemlju — Svetom Petru Cetinjskom. Poznato je, na životni put i duhovni razvoj vladike Rada uticali su mnogi ljudi iz njegove okoline, poput jeromonaha Josipa Tropovića ili njegovog učitelja Sime Milutinovića Sarajlije, ali bez zrnca sumnje i zazora može se reći da je na mladog Njegoša odlučujući uticaj imala upravo jedna tako izuzetna ličnost kao što je bio njegov stric Sveti Petar Cetinjski, koji ga je još kao dvanaestogodišnjaka uzeo k sebi u Cetinjski manastir.
A da je to tako najpouzdanije svjedoče događaji koji su se nešto docnije zbili. Čim je postao gospodar Crne Gore i zamonašio se u Petrogradu, jedna od praktično prvih stvari koje je mladi vladika Rade učinio jeste da je svog strica Svetog Petra Cetinjskog proglasio za svetitelja 1834. godine. A takođe je dao i zavještanje da se sagradi kapela na Lovćenu, prva koja je posvećena upravo njegovom stricu Svetom Petru Cetinjskom, sa željom da upravo to bude mjesto njegovog vječnog počinka. Milutin Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, zabilježio je i njegove riječi kojima obavezuje Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu: „To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu“.
Sve pomenuto bez ikakve sumnje upućuje da je upravo njegov stric bio ta ličnost koja je Njegoša tako duboko duhovno ganula i probudila. Rodila i porodila, i sigurno ne bi bilo nimalo pretjerano reći da da nije bilo takvog uzora kakav je bio Sveti Petar Cetinjski, ne bi bilo ni Njegoša za kakvog danas znamo.
I kao da se Božja promisao do kraja opasno narugala sa Crnogorcima. Tragičnom igrom sudbine, upravo Lovćen koji je bio simbolom svekolikog duhovnog uzleta i ponos našeg naroda, postao je svoja sušta suprotnost — simbol našeg nadubljeg duhovnog bespuća i pada. Dva puta rušena je kapela na Lovćenu. Prvi put je to učinila austrougarska vojska 1916, zasigurno znajući za simbolički značaj koji je ista imala za Crnu Goru, nakon čega kapela biva obnovljena 1925. godine.
Drugi put kada je crkvica na Lovćenu porušena do temelja bilo je tokom 1971/1972. godine kada su to učinile tada aktuelne vlasti. Ovaj akt beslovesnosti i bezumlja jednog naroda uperen protiv sebe samog, zasigurno ostaje primjer bez premca u istoriji ne samo Crne Gore već i svijeta. Mnogi danas govore da je velika Boljševička revolucija u Rusiji po svojim posledicama za narod bila najgora revolucija koju istorija bilježi. Mada i u ovom slučaju izgleda da je tadašnja ideologija Crnogorcima popila svu pamet.
Nego nije sve možda bilo ni do bezumlja Crnogoraca, na šta upućuju i dokumenta koja je na svijetlo dana iznio protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić, arhijerejski namjesnik bokokotorski. Naime, radi se o pismima papinog izaslanika Franciska Palovinentija, koja je 28. decembra 1969. godine uputio tadašnjem mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu Dajkoviću.
U pismu papa predlaže da bi bilo najbolje da se sa Lovćena skine kapela i izmjesti u muzej ili Njeguše „gdje doliči i prema istoriji i prema narodu koji je izumro“, kako bi „počeo život“ sa novim običajima i zamasima uz podršku Vatikana.
„Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrebila ovaj narod, koji može se reći potpuno izumire. Novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novih pregnuća, pa je voljan sveti otac papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravu Hristovu vjeru zašto je voljan da uloži i velika sredstva“, stoji u pismu. Samo i letimičan pogled na ove navode pokazuje da je Njegoš i sve što on predstavlja bio smetnja jednom takvom projektu.
Dakle, šta se sve u stvari odigralo u vezi sa Lovćenom i kakve su sve mračne sile dovele do ponovnog rušenja kapele Svetog Petra Cetinjskog i dalje ostaje misterija. Da li su tadašnje komunističke vlasti bile u kakvoj saradnji sa Vatikanom povodom ovog poduhvata, i da li je ovaj očito politički čin imao pak kakve primjese i ezoterijskog u ovoj stvari? Naravno, sve su to pitanja koja se sama nameću i na koja je nemoguće do kraja odgovoriti, a svak će na koncu vjerovatno izvući zaključak kakav mu najviše odgovara.
Bilo kako bilo, upravo je čin gaženja poslednje Njegoševe volje i rušenja crkve Svetog Petra Cetinjskog zločin bez presedana učinjen ne samo prema ovim gorostasima našeg naroda, već prije svega prema samom duhovnom organizmu Crne Gore. Čin koji je bio i začetak dubokih podjela i raskola u samom biću crnogorskog naroda i prokletstvo koje traje.
Crnogorska Vlada je, kako čujemo, ponovo pokrenula inicijativu koja predviđa da 13. novembar, dan rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, bude državni praznik. Lijep je to gest od Vlade i mnogima će zasigurno milovati uši. Ali sve je to nedovoljno i beznačajno. Sve je to puka i isprazna forma lišena suštine i smisla. Jer nikada Njegoš uistinu nije bio više tamničen i progonjen nego što je to u današnjoj Crnoj Gori.
I nikada se sa njim nije vodila ljuća i svirepija borba. No, kako se čini, preveliki je to duh da ga ma i za trenutak zaklone mali ljudi.
Ono što je Crnoj Gori danas stvarno potrebno nisu puke praznične forme već istinsko vaskrsenje. Vaskrsenje koje će označiti kraj duhovnog sunovrata i umiranja stanovništva. Jer sve pošasti koje gospodare Crnom Gorom samo su odraz njene unutrašnje raspolućenosti i moralnog bankrota.
Zato je poslednji čas da se stane na kraj tom odumiranju. Mada, ni vaskrsenja, kako kažu, nema bez smrti. A samo obnavljanje svetinje na Lovćenu i ponovno vaskrsenje na njemu Svetog Petra Cetinjskog i Petra Drugoga Petrovića Njegoša, čini se, biće početni korak ka zaustavljanju sveopšteg propadanja države i naroda.
