Nije važno ko će voditi, već kako će voditi Srbe

© PixabaySam svoj gazda - ilustracija
Sam svoj gazda - ilustracija - Sputnik Srbija
Pratite nas
Sebičnost, uskostranačnost i egoizam lidera su pre 16 godina uništili istorijsku priliku građana Srbije. To je i danas osnova političkog delovanja većine partija, pa zbog toga najverovatnije neće biti ništa od ujedinjenja opozicije, ništa od njihovog jedinstvenog kandidata za predsednika, ali će sve to biti ulog za budućnost. Zašto?

Ko će nas voditi. Kod Srba je ovo pitanje toliko odomaćeno da je posle viševekovnog korišćenja postalo deo svakodnevne verbalne komunikacije, pa zato ne stavljamo ni znak pitanja na kraju.

Žena traži svoje ime na biračkom spisku - Sputnik Srbija
Zapad, političari,... Ma, ko je kriv Srbima što nisu građani

I traje to traženje — još od pre Karađorđa do danas — mada je u najvećem broju slučajeva na delu samo (više čaršijska, a manje akademska) rasprava o najboljem kandidatu. I najčešće bez rezultata, dok je jedini efekat nova podela.

Menjanje noći za dan i dana za noć

Za manje od pola godine trebalo bi da budu održani redovni predsednički izbori u Srbiji, pa ova tema postaje jedna od onih koje „jedu“ sve ostale.

Iako niko zvanično nije istakao kandidaturu, predsedničkih kandidata koje mediji takvima proglašavaju (a oni se, uglavnom, ne bune) ima gotovo koliko i birača.

Osobenost srpske političke kulture jeste i činjenica, koja ne mora da postane pravilo, da posle izbora predsednika ona opcija koja ga je podržala ubrzo na tom talasu postane dominantna i u parlamentu.

Tako je, barem, bilo sa opcijom uz Slobodana Miloševića (posle pobede na 8. sednici SK Srbije); tako je bilo sa DOS-om koji je podržao Vojislava Koštunicu; tako je bilo sa Demokratskom strankom (i to DS-om koji nije porastao za vreme Đinđića, a ni posle njegovog ubistva) kad je za predsednika Srbije izabran Boris Tadić; tako je bilo i sa Srpskom naprednom strankom posle pobede Tomislava Nikolića, pre četiri i po godine.

Dakle, dolazilo je do radikalne promene čitavog političkog obrasca, pa se da naslutiti, ali i na brojnim primerima uočiti, da je ovakva vrsta promene diskursa velika želja i današnje srpske opozicije. Još detaljnije: njihov (stranke ili cele opozicije) kandidat pobedi kandidata vlasti (najveće članice ili cele koalicije) i stvar je gotova.

Tako barem zamišlja mali Perica, pardon… No, pre toga bi prvo trebalo utvrditi šta je to srpska opozicija?

Alternativo, ima li te

Lideri koalicije DS-Dveri - Sputnik Srbija
Novo lice skupštine: 50 nijansi nacionalnog

Da li su opozicija one partije koje su u parlamentu, a nisu u vlasti? Ili je opozicija skup svih — parlamentarnih i vanparlamentarnih partija, nevladinih organizacija, udruženja, medija, pojedinaca — koji su protiv vlasti? Opozicija može biti i sve ono (pravno ili fizički) što poseduje kritičku misao i cilj mu je da društvu bude bolje?

Treća opcija, nažalost, jeste najmanje tačan opis ne samo opozicije, već (gotovo) svih političkih činilaca u srpskom društvu, pa je odgovor na naše pitanje neka vrsta kombinacije prvog i drugog odgovora.

Naime, danas su opozicija svi oni koji su protiv vlasti. Onako sve đuture na gomili, a da pritom oni nisu na gomili, već razbacani kao seoske kuće po proplancima. Istovremeno, gazde tih kuća pominju savez sa komšijama, ali tako da ostale gazde njima priđu.

Jasno je, naime, da ujedinjena opozicija trenutno ne postoji i da je u Srbiji jedino postojala u onih pola godine pre 5. oktobra i pada Miloševićevog režima. Bio je to projekat u kojem cilj opravdava sredstvo i gde je dara ispala skuplja nego mera. I to prema sudu onih koji su se radovali što je pao Sloba.

To se, onomadašnji DOS, raspalo na više partija nego što je ta previšepartijska koalicija imala članica. Apsurd, porazan sam po sebi.

Konstantna namirivanja lidera i liderčića, konstantna trvenja, konstantno udaranje po cevanicama, konstantno neprincipijelno delovanje… imalo je za rezultat jednu jedinu konstantu — domaćinskog staranja o državi i pozitivnih rezultata u društvu nije bilo.

Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica i Mlađan Dinkić - Sputnik Srbija
Godišnjica 5. oktobra: 15 godina koje su pojele Srbiju

Sve je nekako ostalo ili nedovršeno ili ni započeto.

Dakle, došlo se na vlast na temi „protiv“, a održavalo se na vlati opet na temi „protiv“ onih koji mogu da se vrate. Deviza koju su i mediji nesebično umnožavali bila je: ma ne valja, ali šta ako bude gore?

On i oni su gori, ma najgori

I sad je, čini se, glavna deviza na srpskom političkom polju „biti protiv“.

Oni na vlasti imaju običaj da konstatuju kako su oni pre njih sve upropastili, pa od javnog mnjenja i birača traže podršku za ostanak na vlasti kao neka vrsta brane koja će sprečiti „uništitelje“ da se vrate na mesto zločina.

Oni u opoziciji prvo kažu da su protiv vlasti, dobro iskritikuju neki potez, a tek onda vide koji potez ili odluku vlasti su kritikovali. Zajednička im je želja ne za sistemom — već za njihovim sistemom, ne za medijima — već za njihovim medijima, ne za boljim upravljanjem Srbijom — već za njihovim upravljanjem Srbijom.

Ta sebičnost, uskostranačnost, egoizam lidera i ostale nerealne kovanice, koje realno opisuju stanje stvari, pre 16 godina su uništili istorijsku priliku prvo građana Srbije, ali i partija i lidera koji su hteli sve odmah i sad. Najgore od svega jeste što su lideri, pa i neke partije, dobili to odmah i sad, ali su izgubili dugoročno, a država je poražena još dugoročnije.

Aleksandar Vučić na prijemu povodom otvaranja pregovaračkih poglavlja sa EU. - Sputnik Srbija
Šta je Vučićeva najveća mana

Uprkos tome, sve pomenuto je i danas osnova političkog delovanja većine partija, pa zbog toga najverovatnije neće biti ništa od ujedinjenja opozicije, najverovatnije neće biti ništa od jedinstvenog kandidata (čak i da se nekim čudom ujedini) opozicije, ali najverovatnije ni građani neće morati da čekaju da se ti ujedinjeni podržavaoci pobednika razjedinjeno bore za delove kolača.

I to je, ma koliko vam možda delovalo drugačije, veliki kvalitet i ulaganje u budućnost.

Štednja za nakosutra

Naime, svi pobrojani pobednici u poslednjih četvrt veka, nisu bili stvarni pobednici (ne, ne želimo da osporimo rezultate izbornih komisija), već su njihovi protivnici bili stvarni gubitnici.

Opcija uz Slobodana Miloševića je preuzela dizgine jer se Savez komunista raspadao, DOS je došao na vlast jer se Miloševićev režim urušio iznutra, Boris Tadić je pobedio tek pošto se Koštunica ponašao kao ideolog umesto kao tehnokrata, a Srpska napredna stranka i pre nje Tomislav Nikolić su preuzeli vladanje Srbijom jer je tadićizam dojadio svima, pa i samim tadićevcima koji su ogrezli u nehatu mislili da će vladati večno.

Dabome, ovo je, nažalost, stvarna vertikala srpske političke scene i ciklično će se ponavljati sve dok se umesto „protiv“ nekoga i nečega, na političkom tržištu ne nađe ponuda „za“ nekoga i nešto. Ovakav vakuum trajaće sve dok preporuka za vršenje vlasti umesto sistema, programa, ideja i projekata bude destruktivni i autodestruktivni protivnik na vlasti koga treba smeniti.

Dakle, nebitan je odgovor na pitanje sa početka teksta. Nije važno ko će nas voditi, već kako će nas voditi, gde će nas voditi, kojim sredstvima i na koji način će nas voditi…

Protest u Nišu davne 1988. godine - Sputnik Srbija
Srbijo, ne žali za prosutim jogurtom

Zato je apsolutno nebitno hoće li se opozicija ujediniti, hoće li imati zajedničkog kandidata, hoće li vlast imati jednog ili više predsedničkih kandidata… jer će Srbija kao država i građani kao društvo izgubiti, ma ko da pobedi ukoliko uz pobedu nekog kandidata i partije ili partija, koje ga podržavaju, ne pobedi i sistem.

To će biti borba za glas više. Dosad je bila bitka da protivnik ima glas manje.

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala