Devedesete su bile doba heroina u Srbiji

Devedesete su bile doba heroina u Srbiji
Pratite nas
Priča o osamdesetim i devedesetim godinama u Srbiji je i velika priča o heroinu, koji je direktno utkan u njenu društvenu i političku propast. Tada se često događalo da čovek sklon lakim drogama pozove nekog drugara i pita ga: „Ima li da se duva?“, a on mu kaže: „Nema, ali imam super ’hors‘“, kaže u razgovoru za Sputnjik pisac Vladimir Arsenijević.
„Ko zna znaće, ko ne zna — neznaće"

Iz štampe je nedavno izašla knjiga Vladimira Arsenijevića „Anđela, ti i ja“, rimejk njegovog romana „Anđela“, napisanog 1997. godine. Prema mišljenju Arsenijevića, pisci se dele na one koji nikada ne čitaju ono što su objavili i na one koji stalno imaju potrebu da se vraćaju sopstvenim delima. Kao pripadnik ove druge kategorije, odlučio je da ponovo ispiše odavno ispričanu priču, „naoružan“ životnim i stvaralačkim iskustvom „teškim“ dve decenije.

Arsenijević i dalje nosi titulu najmlađeg NIN-ovog laureata, koju mu je 1994. godine doneo njegov literarni prvenac, roman „U potpalublju“. On je svojevremeno bio zamišljen kao prvi deo tetralogije „Kloaka maksima — Sapunska opera“, a objavljivanjem starog-novog romana „Anđela, ti i ja“ konačno je dobio nastavak kakav je pisac želeo.

Kakav je osećaj kada pisac posle prilično dugog perioda ponovo iščitava stranice sopstvenog romana i odlučuje da ga preporodi  da li to vidite kao svojevrsno odbacivanje nečega što je davno stvoreno ili, naprotiv, kao njegovo prihvatanje?

— Mislim da, uslovno rečeno, pisci mogu da se podele na dve kategorije. Jedni zatvore rukopis onog momenta kad ga puste u štampu i u miru su s njegovim aljkavostima. Ako, eventualno, postoji interesovanje javnosti, dopštampavaju ga i ponovo objavljuju. A imate i one druge, notorni primer je Mirko Kovač, koji je neprestano dorađivao, prepisivao, dopisivao… poboljšavao svoje naslove. Ja isto imam intenzivan osećaj prema svemu što sam ikada napisao, nije mi jednostavno sve to da čitam, sve bih ponovo napisao.

Miroslav Mika Antić - Sputnik Srbija
Kako je Mika Antić ubio gada u sebi

Da li biste ponovo napisali roman U potpalublju?

— „U potpalublju“ je gotovo jedina knjiga koju ne diram, osim nekih malih korektorsko-lektorskih intervencija. To je jedino što se toliko odvojilo od mene na razne načine, da ga gotovo i ne osećam kao svoje. 

Kada je reč o tetralogiji „Kloaka maksima“, to je nedovršena priča. „Anđelu“ sam pisao, praktično, dok su se ti događaji odvijali i onda sam vremenom, što iz intimnih, što iz opštedruštvenih razloga, a što usled uspeha prve knjige tetralogije „Kloaka maksima“, odnosno romana „U potpalublju“ i NIN-ove nagrade, prevoda, pozorišnih predstava i prevelike ekspozicije koju sam odjednom dobio, osetio strahovito gađenje prema samom tekstu, sebi, stvarnosti u kojoj živim… 

Početkom dvehiljaditih, naročito posle Petog oktobra, izgledalo je da smo krenuli u neku novu realnost i tada sam verovao da je potrebno pustiti da prođe neko vreme, da ta nova realnost uzme maha, i da — kada osetim da sam se utemeljio u toj novoj stvarnosti i kada steknem pogled na devedesete kao neku strašnu, čudnu prošlost — iskoristim tu vrstu energije. Posle 25 godina imam dvojako osećanje: zaista nam je daleka ta čudna, gotovo nemoguća prošlost, posebno mladima koji tada nisu bili ni rođeni ili su tek bili rođeni… A opet, ako ste tada bili ovde negde, vidite da postoji nesumnjivi kontinuitet koji vodi sve do današnjih vremena i ne možete reći da je sada došlo neko drugo doba. 

Ivana Dimić - Sputnik Srbija
Doživećemo sudbinu Hazara

Kada sam savladao osećaj gađenja, kada sam priznao sebi da nema novog doba, naprosto sam objavljeni rukopis (roman „Anđela“) doživeo kao nedovršenu ruku romana. Oslonio sam se na nju, odlučio da budem prilično odrešit i nemilice odbacivao ono što sam mislio da tu ne valja i dopisivao ono što mi se činilo interesantnim, trudeći se da ostanem veran dobu, u smislu da ne unosim u knjigu neku nakndanu pamet, jer to ne bi bilo fer ni prema tekstu, ni prema meni, a ni prema čitaocima. 

Ovaj roman ne opisuje samo opšti pakao ranih devedesetih, nego i lični i porodični pakao samih junaka. To su emotivno nezreli ljudi koji iz turobne stvarnosti beže uz pomoć narkotika. Rekla bih da njihov pakao ne bi bio mnogo lakši i da nije bilo rata, stradanja, nemaštine i svih drugih problema oko njih?

— Mislim da ne bi, jer ako pogledate puteve heroina u Beogradu i Srbiji, to je danas mnogo marginalnija droga nego što je bila osamdesetih i devedesetih godina i koristi se u potpuno drugačijem društvenom miljeu. Heroin je u ono vreme bio omiljen među „zlatnom mladeži“ koja je izlazila u SKC, svirala u bendovima, i možda je najtragičniji primer ono što se dogodilo s bendom „Ekatarina Velika“ koji je naprosto oduvan… Čitav niz ljudi je krajem osamdesetih godina počeo da trpi posledice slatkog života, koji je delovao super dok je trajao, ali niko nije razmišljao o tome da telo posle intenzivne žurke treba da se izleči. Priča o osamdesetim godinama, a naročito priča o devedesetim, kod nas je i velika priča o heroinu koji je direktno utkan u društvenu i političku propast. Ne znam ko se toga seća, kada su posle Petog oktobra ušli u Trezor Narodne banke, pronašli su pet stotina kilograma nekatovanog i neobeleženog heroina. Heroin je bio državni posao. Tada bi se često događalo, ako biste bili skloni tome, u nekom „lajt“ vidu, da pozovete nekog drugara i pitate ga: „Ima li da se duva?“, a on vam kaže: „Nema, ali ima super hors“. 

Manastir Visoki Dečani - Sputnik Srbija
Kosovka Devojka se danas zove Ljuljeta

U ovom romanu, zapravo, dvoje mladih ljudi pokušava da zasnuje porodicu i da krene u neki lepši život, bore se protiv besparice, protiv groznih prizora oko sebe i na televiziji, ali se bore i protiv sopstvenih slabosti.

— Da, ali u okolnostima koje im to, zapravo, ne dozvoljavaju. Nedavno sam postovao na Fejsbuku delove iz knjige, među kojima je i jedan o Slobodanu Miloševiću. I neko mi odgovara: „Ne znam zašto toliko kritikujete tog Miloševića, tada se makar dobro živelo“. Zaključio sam da je ta osoba ili veoma mlada ili toliko zaboravna, da je to sramotno. A on dalje kaže: „Nije istina, tada nas nisu prodavali ovako kao sada“. Prosto je neverovatno koliko ljudi robuju retroaktivnoj utopiji i koliko čak i najstrašnija doba, kad prođe dvadesetak godina, počinju da idealizuju prošlost i da veruju da su sadašnjost i budućnost apsolutno grozne. Ja jesam kritičar sadašnjice, ali mislim da je ona neuporediva s onim kako smo živeli tada. Mislim da ljudi uopšte nisu u stanju da se sete na šta je sve oko nas tada ličilo. 

Još jedan snažan utisak čitaoca koji period devedesetih posmatra iz 2016. godine jeste naivna vera glavnih junaka da je granica, odnosno izlazak iz zemlje, makar to bio i samo odlazak na letovanje, spas. Privremeni spas — da, ali iz ove perspektive čini se da je taj tako priželjkivani beli svet daleko od spasa.

— Mi smo bili ubačeni u situaciju u kojoj je bilo teško izaći na kraj sa zadacima stavljenim pred nas. Šta ste vi uopšte želeli od života ako ste tada imali dvadeset godina, bližili se tridesetim, odrasli u zrelo doba socijalizma u kojem su mame i tate i dalje održavale privid: „Samo ti nađi stalni posao…“? Činilo se da je sistem funkcionalan, iako čudan, da će trajati večno. Sve su nas iznenadili jugoslovenski ratovi, eksplodirali su nam u lica, našli su nas nesnađenim. I to je ono što govorim o naknadnoj pameti. Mogao sam sada da formiram neke likove koji se nose herojski s tim dobom, ali to ne bi bilo fer, jer to naprosto nije bilo tako i niko nije znao šta se zapravo događa. Cela ona istorija kojom smo možda čak i ponosni, recimo, buntom protiv Miloševića, protestima na beogradskim ulicama — koliko je zabluda u svemu tome! To je da se pokrijemo ušima na šta smo sve nasedali. I na kraju krajeva, cela naša situacija svih tih petnaest „postmiloševićevskih“ godina jeste refleksija naših naivnosti.

Pisci Vladimir Kecmanović i Dejan Stojiljković - Sputnik Srbija
Ovo je vreme buke i besa, nemanjićkim dobom vladala mudrost

Ova knjiga je pokušaj da se sve to nekako stavi u jednu ravan: i kad padaju bombe, i kad ginu ljudi, opet morate da operete sudove ili da zamenite dečje pelene. Sve vas jednako troši, nađete se u jednom galimatijasu privatno-društveno-političkom, pa čak i ratno-apokaliptičnom, a to je nešto što vam herojske priče nikada ne kažu. Smatrao sam da sve to zajedno, tek u toj potpunosti, formira priču kakva jeste.

Radite li na trećem i četvrtom nastavku?

— Da, intenzivno radim na knjizi „Put za Arkadiju“ koja se velikim delom događa u Grčkoj na leto ’92. Protagonista i protagonistkinja Anđela su, zapravo, izašli da bi se našli sami sa sobom na terenu koji ničim ne opterećuje, naprotiv. To je jedna idealna Grčka (u poređenju s ovom koja sada ima ogromne probleme). To je idealna platforma da se ti likovi suoče sami sa sobom i da pored društvenih okolnosti, koje je tada veoma lako bilo optuživati za sve, malo proanaliziraju učešće u sopstvenoj nevolji. 

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala