„Senke nad Balkanom“ — šta je istina, a šta fikcija (video)

© Sputnik / Radoje PantovićLjubinka Milinčić
Ljubinka Milinčić - Sputnik Srbija
Pratite nas
Kako su u seriji „Senke nad Balkanom“ predstavljeni ruski emigranti u tadašnjoj Kraljevini SHS i i imaju li umetnici pravo da menjaju istorijske činjenice.

Serija „Senke nad Balkanom“, koja je počela na Javnom servisu Srbije, ponovo je vratila u žižu interesovanja istorijsko poglavlje u vezi sa ruskim belim emigrantima, kojima je kralj Aleksandar pružio utočište posle Oktobarske revolucije.

U emisiji „Drugi pogled sa Ljubinkom Milinčić“ profesor Filološkog fakulteta i autor više knjiga o Belim Rusima Andrej Tarasjev, istoričar Goran Miloradović i Danica Pajović, profesorka dramaturgije na FDU i scenarista, govorili su o tome kakva je bila njihova uloga u Kraljevini SHS, a kasnije u Jugoslaviji i šta je u seriji fikcija, a šta su istorijske činjenice. Da li se zaista dvadesetih godina 20. veka dogodilo ubistvo u Ruskoj crkvi u Beogradu? 

Prva epizoda serije „Senke nad Balkanom“ izazvala je burne reakcije jednog dela javnosti koji smatra da je ruska emigracija, koja je u Srbiji našla utočište bežeći od komunista, nepravedno prikazana u veoma negativnom svetlu. Na tu primedbu Danica Pajović kaže da se gledaocima možda učinilo da su Rusi prikazani u seriji negativci, ali da su takvi i Srbi. Ruske izbeglice u Srbiji su ostavili velikog traga u svim društvenim delatnostima, pa zašto ne bi ostavili i u kriminalu, kaže ona.

I pradeda Viktora Troickog zadužio Srbiju

Emigrante su pomagale i tadašnja Kraljevina SHS i Francuska i druge zemlje kojima je bio interes da se Vrangelovi vojnici vrate u Rusiju i bore protiv komunizma, kaže Pajovićeva, međutim, kako je vreme odmicalo pomoć je bila sve manja, kao i nada da će se beli emigranti vratiti u Rusiju.

Tako su neki vojnici, koji nisu mogli da se zaposle, počeli da se bave i kriminalom, dodaje.

„Postoje indikacije, kada pogledate i papire iz tadašnje Glavnjače, koji je postotak ruskih kriminalaca koji su hvatani. Taj ugao smo izabrali zato što je veoma zanimljiv. Zato što niko ne priča o tome kako je Kraljevina SHS bila jedna od najvećih izvoznika opijuma na svetu“, kaže Pajovićeva.

Profesor Tarasjev se slaže da su i Srbi negativci, pa je tom serijom dvostruko uvređen, ne samo kao potomak Belih Rusa, nego i kao Srbin, jer je rođen u Beogradu. Ističe da su podaci koji su dati u filmu i koji ostavljaju utisak da su istorijski, zapravo, netačni.

„U Kraljevinu SHS nije stiglo 100.000, nego manje od 50.000 Rusa, kozaka je stiglo manje od 5.000. Jeste da su bili pod oružjem, ali to su bili noževi, kindžali, što mi kažemo, i pištolji“, objašnjava Tarasjev.

Nikolaj Krasnov - Sputnik Srbija
Nikolaj Krasnov – ruski neimar Srbije

„Ruska emigracija nije vojna rulja, kako se govori u prvoj epizodi, niti su radili šta su hteli. Odmah po dolasku, kozaci, koji su bili veoma organizovani i disciplinovani, počeli su da rade u užasnim uslovima. U barakama, hladnim. Gradili su puteve, radili su i u rudnicima. Jugoslavija je u odnosu na Srbiju postala velika zemlja, pa su bili i graničari i to su radili sa dostojanstvom“, dodaje Tarasjev.

Sasvim sigurno kozaci nisu bili naoružana rulja koja je radila šta je htela, dok je kralj Aleksandar žmurio, kaže Tarasjev, koji kaže da nijedan sveštenik nikada nije ubijen u Ruskoj crkvi u Beogradu.

Tarasjev ne spori da je i među ruskim emigrantima bilo i onih koji su se bavili kriminalom, ali je to veoma mali broj. On pominje postojanje ruskog korpusa u nemačkim uniformama tokom Drugog svetskog rata. To je kao dečak, kako kaže, doživljavao sa bolom.

On, međutim, citira ono što je ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin rekao o Rusima koji su, tokom nemačke okupacije dela SSSR-a, dočekivali Nemce kao oslobodioce:

„Boljševici su doveli ruski narod dotle da im Nemci izgledaju bolji od njih.“

Pajovićeva kaže da joj je žao što su se potomci Belih Rusa u Beogradu osetili uvređenim, ali ne razume poistovećivanje umetničkog dela i prikaza jednog dela jedne epohe na partikularnoj priči, koja nije posvećena Belim Rusima u Beogradu, nego su oni samo njen mali deo.

Istoričar Miloradović kaže da je serija napravljena tako zato što je američki film vaspitao naše gledaoce i oni su navikli na određene klišee. On poredi lik inspektora Taneta sa likom Prljavog Harija, koga je svojevremeno tumačio Klint Istvud.

Privremeni komitet Državne dume 1917. godine - Sputnik Srbija
Bez februarske revolucije u Rusiji ne bi bilo Jugoslavije

On je stavljen u istorijski kontekst koji je proverljiv i materijal je u rukama autora, koji imaju puno pravo da seriju kreiraju po svom nahođenju i prema potrebama dramaturgije. Oni takođe imaju obavezu da seriju prodaju gledaocu ne samo finansijski, već i kao uverljivu priču, kaže Miloradović.

„Uverljivu priču neće prodati ako bude istorijski verna, zato što je gledalac vaspitan na osnovu klišea i stereotipa holivudskog filma. Oni, dakle, moraju da prate te klišee i da donekle stave nešto novo što će da zaintrigira i da veže za ovo podneblje da bi to zaista bile senke nad Balkanom i da bi se naš gledalac i gledaoci iz drugih delova Jugoslavije mogli naći i korespondirati sa tim likovima“, objašnjava Miloradović.

On, međutim, ističe da je problem što je radnja stavljena u istorijski kontekst sa pogrešnim podacima, pominjući brojke od 100.000 izbeglica i 10.000 Vrangelovih kozaka.

Kada je u pitanju bio sukob sa zakonom, ruski emigranti nalazili su u većem broju na strani zakona, kaže on. Kada su došli kao izbeglice nisu imali rešenu egzistenciju, siromašniji slojevi, naročito bivši vojnici, bili su u izuzetno teškom ekonomskom položaju.

Njihova ekonomska situacija donekle je rešena kada su Vrangelovi kozaci primljeni u državnu službu, kaže Miloradović.

„Oni su radili u policiji u pograničnoj službi od 1919. do 1921. godine. Njihov posao je bio da u prijemnim logorima u Mariboru, Subotici, Dubrovniku sačekuju povratnike, bivše austrougarske vojnike iz Rusije, koji su, može biti, bili zaraženi boljševizmom“, kaže Miloradović.

Istoričar Andrej Šemjakin u studiju Sputnjika sa novinarem Nikolom Joksimovićem - Sputnik Srbija
Februar 1917. — tragedija jedne revolucije

Kozaci nisu bili angažovani kao plaćenici, s obzirom da im je dodeljeno državljanstvo, a bili su angažovani kao specijalisti i iskusni borci protiv komunista. Kada je policija pobedila u borbi protiv komunista do 1922. godine i potreba za njihovim angažovanjem je prestala, kaže Miloradović.

Najveće odstupanje od realnosti u seriji je u sceni sa mrtvačkim sanducima punim opijuma.

„Onih pet, šest kozaka koji se pojavljuju u crnim uniformama, izgledaju kao ulična banda u Njujorku. Oni se nisu tako ponašali na ulici. Oblačili su se normalno u civilnu odeću, samo su u svečanim prilikama mogli da se pojave u uniformi. Nisu paradirali ulicom, pogotovo u grupi, i sa naoružanjem“, kaže Miloradović.

„Senke nad Balkanom“ nisu prvi film u kojem su prikazani Beli Rusi, kaže Miloradović, a osim u „Padu Italije“ i „Okupaciji u 26 slika“, filmovima Lordana Zafranovića, prikazani su u pozitivnom svetlu.

U emisiji je zaključeno da je najbolje sačekati da se vide sve epizode serije, pa je tek posle toga ocenjivati, što su prihvatili svi učesnici diskusije.

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala