Podsjećanja radi, predsjedničkoj trci između Mila i Momira prethodile su oštre podjele unutar Demokratske partije socijalista, koja je i danas najjača politička partija u Crnoj Gori.
Za razumijevanje ovog događaja naročito treba naglasiti da je u prvom krugu izbora tada pobijedio Momir Bulatović, dok je u drugom krugu koji je održan 19. oktobra 1997. godine pobjedu odnio Milo Đukanović, namaknuvši tada u fotofinišu na hiljade dodatnih glasova. Mnogi i danas pamte glasačka mjesta koja su „radila“ do duboko iza ponoći, a među Crnogorcima se i dalje prepričava da je glasanje te noći trajalo sve „dok ne pobijedi Milo“.
Izbori su po mnogo čemu bili ključni, pa i ako se tada najviše govorilo da je glavni raskol u DPS-u nastao zbog neslaganja po pitanju državnog šverca, što Bulatović više nije htio da toleriše, kasnija dešavanja pokazaće da su pomenuti izbori imali mnogo značajnije i dalekosežnije posledice.
Sa distance od 20 godina danas postaje jasno da je pobjednik ovih po mnogo čemu „sudbonosnih izbora“, defakto bio odlučen unaprijed od strane inostranog faktora.
Dugogodišnji novinar, a danas urednik portala „Sedmica“ Donko Rakočević, analizirajući te događaje za Sputnjik, kaže da je ključni razlog razlaza Mila i Momira bio taj što je „Momir tada bio za zajedničku državu sa Srbijom, dok je na drugoj strani Amerika gurala Mila u separatizam“. Nakon toga, kako primjećuje, „Đukanoviću je bilo potrebno deset godina da otcijepi Crnu Goru od Srbije i još deset da je uvede u NATO“.
„Prema izjavi Momira Bulatovića koju je više puta ponavljao, zapadne sile su imale u rukama Mila Đukanovića zbog šverca cigareta i navodno je sve morao da radi prema njihovom nahođenju. U to vrijeme građanski rat na Balkanu je bio na izmaku i Zapad koji je bio veoma zainteresovan za ovaj prostor tražio je partnera u Crnoj Gori“, kaže Rakočević.
„Prvobitno je u Ameriku na razgovore bio pozvan Momir Bulatović, koji je čak tvrdio da su mu nudili veliki novac da se okrene protiv Miloševića, što je on navodno odbio. Nekoliko mjeseci kasnije u Ameriku je pozvan Milo Đukanović koji je u proljeće 1997. godine po slijetanju na Beogradski aerodrom dao čuveni intervju za beogradski nedeljnik ’Vreme‘, gdje je po prvi put rekao da je Milošević ’prevaziđeni političar‘“, podvlači Rakočević.
Istovremeno u Crnoj Gori je, prisjeća se naš sagovornik, već godinu dana trajala borba za kontrolu ključnih resora kao što su Radio-televizija Crne Gore, Univerzitet i Agencija za nacionalnu bezbjednost, u kojima je Đukanović izborio pobjedu, postavivši na primer Vukašina Maraša za šefa državne bezbjednosti.
Praveći paralelu sa trenutnim dešavanjima na političkoj sceni Crne Gore, Rakočević smatra da se nešto slično odigrava i danas kada se ponovo vodi „borba za sve ključne poluge vlasti u zemlji kao što su Univerzitet, televizija i tajna policija“.
„S obzirom da je Đukanović ulaskom u NATO završio glavne zadatke zbog kojih je postavljen, Amerika je odlučila da ga pusti niz vodu, jer se njegovim daljim ostankom na vlasti i sama kompromituje. To se može vidjeti po više stvari, a jedna od njih je da se prvi put Ambasada SAD javno oglasila i udarila packe DPS-u povodom dešavanja u vezi sa Upravnim odborom Radio-televizije Crne Gore, što je očigledan znak da je Amerika digla ruke od Đukanovića. Druga je nedavni izbor novog načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore Ilije Dakovića, za kog se zna i javna je tajna da nije naklonjen Đukanoviću“, tvrdi Rakočević.
Na koncu, sagovornik Sputnjika naročito ističe da se i danas kao i prije dvadeset godina u Crnoj Gori sve odigrava po diktatu i u skladu sa američkim interesima.
„Sve se odigrava u produkciji Vašingtona i interesa Amerike koja je krajem devedesetih godina prošlog vijeka bila upletena u ratove na Balkanu i bila zainteresovana za Makedoniju, Kosovo i Crnu Goru u kojoj je u Milu vidjela čovjeka kog je bilo vjerovatno lako držati u ruci zbog šverca cigareta. Slično se i danas priča da je Đukanović morao da protjera Ruse iz Kombinata aluminijuma zbog afere ’Telekom‘ koja mu je kao Damoklov mač visila iznad glave i u kojoj bi prvooptužena bila njegova sestra“, zaključuje Rakočević.
