Zapadna civilizacija je sklopila pakt sa đavolom

Zapadna civilizacija je sklopila pakt sa đavolom
Pratite nas
Velikog ruskog pisca Fjodora Dostojevskog veoma je mučio takozvani antipatriotizam. Nije mogao da veruje da postoji čovek u Rusiji koji može da kaže „Uh, baš volim što su nas potukli ili pobili na Krimu“. Ni danas situacija nije mnogo drugačija kada je reč o prozapadnoj ruskoj ili srpskoj inteligenciji, kaže profesorka književnosti Tanja Popović.

Beogradska izdavačka kuća „Logos“ nedavno je objavila trotomno izdanje Pisama Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Na 1.500 stranica sakupljena su pisma velikog ruskog pisca upućena rođacima, prijateljima, saradnicima i izdavačima u periodu od 1832. do njegove smrti 1881. godine.

Recenzent tog izdanja je profesor doktor Kornelija Ičin, a delo su sa ruskog jezika preveli Mila Stojnić, Ljudmila Joksimović, Nenad Blagojević, Nataša Nikolić, Gordana i Uroš Nedić.

O tom kapitalnom izdanju razgovarali smo sa profesorkom na Katedri za svetsku književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu Tanjom Popović.

Ova prepiska predstavlja veoma vredno svedočanstvo ne samo o životu jednog od najvećih svetskih pisaca, nego i o njegovom stvaralaštvu, pogledima na svet, političkim i moralnim stavovima. Šta je u izdanju „Logosa novo u poređenju sa onim što je od prepiske Dostojevskog na srpskom jeziku objavljeno do sada?

© Sputnik / Alekseй Buškin / Uđi u bazu fotografijaPortret Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (Vasilij Grigorjevič Perov) 1872. godina
Portret Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (Vasilij Grigorjevič Perov) 1872. godina - Sputnik Srbija
Portret Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (Vasilij Grigorjevič Perov) 1872. godina

— Ono što je ranije bilo objavljeno rađeno je ili prema nekom ranijem sovjetskom cenzurisanom izdanju ili je, zapravo, reč o nekoj vrsti cenzure koju je sprovela naša izdavačka kuća „Rad“, u kojoj su objavljena odabrana pisma Dostojevskog. U ovoj knjizi sabrana su sva pisma koja su sačuvana. Ovo novo izdanje rađeno je prema poslednjem kapitalnom, kritičkom izdanju sabranih dela Dostojevskog koja su od 1986. do 1990. godine izlazila u Moskvi. U njemu je sve ono što je ranije bilo izbačeno — sve ono što, govoreći današnjim jezikom, nije bilo politički korektno, dakle, svako kritikovanje socijalista, zapadnjaka, evropejaca, svaka bezobrazna ili opscena reč, nešto što ne bi bilo dobro za uši sovjetskog čitaoca.

Sa kim se Dostojevski najčešće dopisivao?

— Najveći deo njegove prepiske u početku je vezan za njegovog brata Mihaila Mihailoviča Dostojevskog. Oni se dopisuju dok je Dostojevski u Sankt Peterburgu, potom na robiji, a zatim dok sarađuju na izdavanju časopisa „Vreme“, kasnije „Epoha“. Sledeći najčešći korespondent je njegova druga žena Ana Grigorjevna Snitkina, odnosno Dostojevska (kada se već udala za njega), naročito od 1966/67. godine. Njihov poseban odnos nije ušao u romane. Dostojevski je od svoje žene bio stariji 24 godine. O tome je pisao svojim prijateljima, objašnjavajući da je svestan te razlike, ali da će pokušati to da nadoknadi. Njihov odnos je kasnije prerastao u duboko, emotivno prijateljstvo koje nije gubilo ni snagu erosa.

Manastir Visoki Dečani - Sputnik Srbija
Kosovka Devojka se danas zove Ljuljeta

Vreme u kojem je živeo Dostojevski predstavlja jedan veoma buran i interesantan period u ruskoj političkoj, književnoj, idejnoj i kulturnoj istoriji. Koliko nam ova pisma pomažu da sagledamo taj period i kako je sam Dostojevski doživljavao svoje vreme?

— Bio je to vrlo buran period ne samo za rusku nego za celu evropsku istoriju. Danas, kada čitaoci uzmu u ruke ovu knjigu, mogu bolje da shvate vreme u kojem živimo. Postoji jedna replika u „Majstoru i Margariti“ (Mihaila Bulgakova), kada Voland okupi Moskovljane u pozorištu i kaže da se nisu mnogo promenili, da ih je samo malo pokvarila stambena kriza. Ljudi kao ljudi se ne menjaju, ali je prosto dirljivo koliko mi naše vreme i sukobe, ne mislim samo na Rusiju i Srbiju, nego na čitav svet, nismo kadri da prevaziđemo, sve se jedno te isto ponavlja.

Ivana Dimić - Sputnik Srbija
Doživećemo sudbinu Hazara

Dostojevskog je nekoliko stvari u tom istorijskom i političkom pogledu veoma mučilo. Pre svega, neka vrsta antipatriotizma, a to se prevashodno odnosi na činjenicu da se u više navrata pita kako je moguće da postoji čovek koji može da kaže: „Uh, baš volim što smo izgubili Krimski rat“ ili „Baš volim što su nas potukli ili pobili na Krimu“. Dakle, možete biti antiratni mislilac kao što je bio Tolstoj, ali on nikada nije rekao da voli što Rusi ginu ili što je Rusija izgubila. To je duboko etičko pitanje. Danas kad pogledate, nije se tu mnogo toga promenilo, iskreno rečeno — ni kada je reč o prozapadnoj ruskoj, ni o prozapadnoj srpskoj inteligenciji. Kod Dostojevskog je ta vrsta inteligencije najčešće određivana kao „lakejizam“. Govorio je i povodom nihilizma i prihvatanja socijalističkih ideja, ali i povodom pisaca koji su bili liberali, poput Turgenjeva, Černiševskog, Hercena. Govorio je da je reč o ljudima koji su postali lakeji tuđih misli.

Dostojevski je imao poseban odnos i prema Rusiji i prema Rusiji i Evropi, a to se takođe odlično vidi u pismima — ceo taj krug njegovih političkih stavova.

Viktor Jerofejev - Sputnik Srbija
Jerofejev: Rusi su veliki narod, nisu neko malo afričko pleme

— Odnos prema Evropi kod njega je, zapravo, bio dvojak. Sa jedne strane, imate duboko poznavanje kulture i istorije Evrope. Zanimljivo je u poslednjim njegovim pismima, kada su mu se čitaoci obraćali za savet kako da obrazuju decu, on im je pravio ono što se sada u književnoj teoriji zove „zapadni kanon“ — počev od antičke literature, preko renesanse, posebno insistirajući na Šekspiru, a potom Servantesu, uz savršeno poznavanje engleske i francuske književnosti. U tom pogledu, on je bio duboko otvoren čovek kada je reč o evropskoj književnosti i umetnosti. Međutim, kada je o političkim stavovima reč, filozofskim i političkim tendencijama na Zapadu Evrope, zamerao je upravo ono o čemu će kasnije pisati otvorenije i očiglednije u „Braći Karamazovima“, a to su histerični odnos prema materijalnom, žeđ za sitošću i posedovanjem. On to tumači na svoj duboko etički i religiozan način, povezujući tu težnju sa iskušavanjem Isusa u pustinji 40 dana, kada mu Đavo nudi vlast nad celim svetom ako pretvori kamenje u hleb i nahrani ljude. Isus Đavolu odgovara: „Ne živi čovek samo o hlebu, nego o reči Božjoj“. To je za Dostojevskog bilo veoma važno — čovek ne živi samo o hlebu, nego postoji jedna dublja duhovna potreba. Kada smo kod te političke i ekonomske potrebe, on svom Velikom inkvizitoru pripisuje upravo priznanje da je zapadna civilizacija pristala ne na pakt sa Hristom nego na pakt sa Đavolom, jer je čoveka hranila i time ga zadovoljila, da ne bi preuzela slobodu izbora u svoje ruke.

U jednom od pisama, upućenom Mihailu Bakunjinu, Dostojevski je napisao „Ja ne verujem svojim ubeđenjima, a nisam u stanju da ih izneverim. Smešniji sam od Don Kihota, on je bar iskreno verovao da je vitez… Znam da se borim protiv vetrenjača i opet se borim… Veliki pisac je, poput većine svojih junaka, stalno proživljavao moralne i duhovne lomove.

— On se pre svega mučio sa tim što ga ne razumeju. Sve je proživljavao veoma duboko. Vrlo se sekirao kada ga dobro ne razumeju. Kada hoće da govori u ime Hristovo, u ime ruske misli, oni ga pročitaju kao da je protiv pravoslavlja ili protiv ruske nacije.

reditelj Pavel Lungin - Sputnik Srbija
EKSKLUZIVNO Pavel Lungin: Ne možemo se praviti da Rusije nema (audio, video)

Naravno, jedna od ključnih stvari kada govorimo o delu Dostojevskog jeste i njegov odnos prema Bogu i prema moralu uopšte. Koliko nam ova pisma pomažu da dodatno shvatimo taj njegov odnos?

— Naročito se to vidi u poslednjim pismima koja prate nastanak „Braće Karamazovih“. To je za mene bio možda i najuzbudljiviji i najlepši deo, jer on kroz svoja pisma objašnjava kako je zamislio razvoj događaja da bi time potkrepio svoje političke, i pre svega, religiozne ideje. Ranije, kada je pisao o „Idiotu“, govorio je o hristolikoj crti glavnog junaka, a to je, zapravo, kasnije uobličio na jedan drugačiji način — Legenda o Velikom inkvizitoru, zasnovana na nekoj vrsti eksplikacije ateizma, ne može se čitati, a da se nema u vidu ono što se navodi posle nje, a to je Žitije starca Zosime. Dostojevski tom ateizmu suprotstavlja jednu vrstu dubokog teizma, karakterističnog za pravoslavlje, pre svega rusko, a to je da je čovek koji je iskusio greh i uspeo da se pokaje i da se greha oslobodi uvek bliži Hristovom putu trpljenja i patnje koji vodi spasenju, nego neko ko je od samog početka bio krajnje pravedan.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala