Libija — ogledalo američke demokratije

© REUTERS / Goran TomasevicArapsko proleće, Libija 2011.
Arapsko proleće, Libija 2011. - Sputnik Srbija
Pratite nas
Do građanskog rata u Libiji 2011. godine Srbi su bili rado viđeni gosti i radnici. Srpske, pre svega građevinske kompanije, uspešno su poslovale na tom tržištu, a srpski radnici odlično su zarađivali. Libija pukovnika Muamera Gadafija na Srbiju je gledala kao na prijatelja i nije priznala nezavisnost Kosova.

Pet godina kasnije, u Libiji su ubijeni Slađana Stanković i Jovica Stepić, dvoje otetih službenika srpske ambasade u Tripoliju. Ne od ruke libijskog naroda, čak ni od ruke otmičara, već od američkih bombi usmerenih na ciljeve DAEŠA-a kod libijskog grada Sabrate.

Nasilan građanski rat u Libiji izbio je u okviru „arapskog proleća“, koje je zahvatilo veći deo Bliskog istoka i Severne Afrike, a sukob je izbio između vlade Muamera el Gadafija i njenih protivnika. SAD su 17. marta 2011, zajedno sa zapadnim partnerima, „progurale“ rezoluciju o proglašenju zone zabrane letenja nad Libijom.

Pod vođstvom NATO-a, zapadna vojna koalicija premašila je mandat UN i pokrenula vazdušne napade protiv države, civilnih i vojnih objekata u Libiji, efikasno podržavši pobunjenike.

Brat pokojnog Moamera Gadafija Ahmed Gadafi - Sputnik Srbija
Gadafijev brat: NATO došao u Libiju da je uništi

U vojnoj operaciji protiv Gadafijevog režima, pokrenutoj 19. marta, učestvovale su oružane snage SAD, Velike Britanije, Francuske, Kanade, Belgije, Italije, Španije i Danske.

Rat je ostavio hiljade mrtvih, a ekonomiju Libije u ruševinama. Muamer el Gadafi zbačen je i ubijen 20. oktobra 2011. godine u blizini svog rodnog grada Sirte, gde se krio od opozicije.

Libija, nekada prosperitetna država, danas je poligon haosa i bezakonja. Stabilnost u državi pod Gadafijevim režimom zamenili su svakodnevno nasilje, bombaški napadi, otmice, a porast islamskog ekstremizma svrstao je ovu afričku državu među glavne džihadističke centre u svetu. Trgovci ljudima slobodno deluju i šalju stotine brodova s migrantima u Sredozemlje.

Dušan Simeonović, bivši ambasador Srbije u Libiji u dva mandata, za Sputnjik kaže da je rigidnost Gadafijevog režima bila daleko izraženija u prvim decenijama njegove vladavine nego kasnije. Prema njegovim rečima, NATO ne bi mogao da svrgne libijskog lidera da ga je narod voleo.

Aleksandar Vučić - Sputnik Srbija
Vučić: Srbi — kolateralna šteta u Libiji

„To je bio okrutan, tiranski režim. U prve dve decenije Gadafijeve vladavine nije bilo neobično videti javna vešanja studenata na Zelenom trgu u Tripoliju. Bio je omražen u narodu, a iako je Libija slovila za zemlju blagostanja, to je bio siromašan narod u bogatoj zemlji“, kaže Simeonović.

Bogatstvo od prodaje nafte je, priča Simeonović, bilo rezervisano za ljude bliske Gadafiju. Njegov režim u krvi je gušio islamistička jezgra na istoku zemlje i brutalno se obračunavao sa neistomišljenicima.

Međutim, svestan da je zemlja ozbiljno ugrožena sankcijama, Gadafi je poslednjih decenija na vlasti promenio spoljnu politiku, a režim je postao znatno relaksiraniji. Određena demokratizacija društva bila je očigledna, Libijci su imali televizore i mobilne telefone, restorani su radili, radnje su bile pune robe. Narod nije brinuo za svoju bezbednost.

„Gadafi je postao prihvaćen na međunarodnom planu, normalizovao je odnose sa Zapadom, pre svega sa SAD. Od ’besnog pustinjskog psa‘, kako ga je nazivao Ronald Regan, postao je relevantan partner, sinovi su mu u SAD dočekivani sa crvenim tepihom, bio je domaćin Kondolizi Rajs, kralju Huanu Karlosu, Sarkoziju, Berluskoniju, Bleru. Zemlja je bila stabilna i dobro se živelo“, kaže Simeonović.

Moamer Gadafi - Sputnik Srbija
Gadafijevo „proročko upozorenje“ se obistinilo

Naravno, dodaje Simeonović, tome su doprinosili ekonomski, strateški i politički interesi zapadnih sila. Međutim, nakon pada režima u Tunisu i Egiptu, nije se moglo očekivati da će Libija ostati ostrvo mira i blagostanja.

„U jednom trenutku poklopili su se interesi naroda, koji je želeo demokratiju i pad tiranina, i SAD i vodećih zapadnoevropskih zemalja, koje libijskog lidera zapravo nikada nisu smatrale iskreno prihvaćenim partnerom. To je bila šansa da se on skloni i da se biranjem neke alternative dugoročno obezbedi interes zapadnih naftnih kompanija i njihovih država“, objašnjava Simeonović.

Međutim, dobro osmišljenom planu zapadnih sila za svrgavanje Gadafija nedostajala je završnica i plan za „Libiju posle Gadafija“. A ni ponuđena alternativa, u vidu političkih figura koje su preuzele vlast, nije bila najsrećnija. Primera radi, novi premijer Libije je narodu bio nepoznat, s obzirom na to da je 22 godine živeo u Americi. 

Prema rečima bivšeg ambasadora, svi koji su se nečemu nadali prozreli su igru iza svrgavanja Gadafija. Islamistički elementi su ojačali na istoku oko Bengazija, nastao je opšti grabež među plemenima i interesnim grupama koje su oformile svoje milicije — jedni su držali aerodrom, drugi luku, treći naftna polja, a četvrti izlaz prema Tunisu. 

Arapsko proleće u Libiji: Kako uništiti prosperitetnu zemlju - Sputnik Srbija
Arapsko proleće u Libiji: Kako uništiti prosperitetnu zemlju

„U tom opštem haosu se niko nije snašao, a naročito ne inicijatori ove kataklizme, zapadne države i SAD. Sve što se događalo na Bliskom i Srednjem istoku pokazuje katastrofalnu procenu zapadnih sila i obaveštajnih službi, pre svega SAD, kako će se stvari dalje odvijati“, kaže Simeonović.

Libija ima dva suprotstavljana parlamenta i dve vlade, u Tobruku i Tripoliju, a između njih brojne interesne grupe.

„Kraj rata će doći, ali ga nažalost ne vidim u skorijoj budućnosti. Veliki je antagonizam interesa, a niska politička svest naroda. Međunarodna zajednica pokušava da nađe rešenje, ali Libijci nemaju tradiciju uređenja tipa Tunisa i Egipta, a političke partije su u embrionalnoj fazi razvoja. Zato je veliko pitanje ko će na kraju iz svega izaći kao pobednik“, zaključuje Simeonović.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala