Kako gledate na kulturnu scenu postjugoslovenskog prostora? Koliko je on jedinstven?
— Neosporno je da danas, četvrt vijeka poslije ratova, opažamo pretakanje i preplitanje kultura, uz jednu vrlo bitnu specifičnost. U Srbiju „iz regiona“ (što predstavlja „novogovor“, a znači: iz republika bivše SFRJ) može da se uveze više kulturnog sadržaja nego što iz Srbije smije da se izveze.
Region s pohvalama, nagradama i medijskom pažnjom dočekuje širokogrudije one tonove, riječi, slike i predstave koje loše govore o nama, a umjetnici koji su autori takvih predstava, ne samo pozorišnih i filmskih, srdačno su, je li, dočekani i u ostalim zemljama Zapada.
Zbog globalističkih filtera, srpska je kultura pod sankcijama i dalje.
Može li književnost prevazići granice koje postavljaju političari?
— Književnost je uvijek prevazilazila granice koje su postavljali političari, nije to njoj problem, ali joj je problem da potkazuje ideologije čiji su političari izvršioci.
Postoji prepoznatljiva ekipa, rekao bih, umjetnika širokog spektra, od pisaca do glumaca, koji su poznati zato što su poznati, među kojima ima i takvih drznika da se samoreklamiraju kao „buntovni“, kao „oni koji pomijeraju granice“, „koji prvi put govore o bolnim temama“… A zapravo su i politički i rodno i ideološki korektni, što će reći da igraju na kartu koja ne može da izgubi.
Ali politički korektni umjetnici mogu li se zvati umjetnicima? Osim toga što je zanat, umjetnost je i — istina.
Kad kažem da je umjetnost istina, sasvim sam svjestan težine Pavićeve univerzalne misli po kojoj „nije isto grčko ne i jevrejsko ne“, što u prevodu znači da se i srpsko ne prevodi drukčije.
Kako izgleda život u Boki Kotorskoj i kako je srpskom piscu iz Boke koji živi u Crnoj Gori?
— Gravitacija jedinog fjorda na Mediteranu je ogromna. Boka je nalik ostrvu, jer je trima stranama omeđena morem kamena, a jednom stranom morem mora. U doba Vuka Karadžića Crnogorci bi govorili da idu u svijet kad su silazili u Boku, dočim i danas ima Bokelja koji na čuđenje Crnogoraca kazuju kako „sutra idu nekim poslom u Crnu Goru“. Biti srpski pisac znači pucati sebi u ruku kojom pišeš.
Živi li Njegoš u srcima Crnogoraca i na koji način?
— Crna se Gora bez pročitanog Njegoševog „Gorskog vijenca“ razumjeti ne može. Krenimo od toga da je dilema vladike Danila bila veća od čuvene biti-ili-ne-biti dileme Šekspirovog Hamleta. Naime, vladika Danilo vidi da je pola Crnogoraca primilo islam, tj. da je zarad koristi promijenilo svoj srpski, pravoslavni kod. I sad, šta da radi? Ako li krene u „istragu poturica“, da se obračuna sa svima koji ne bi da se „vrate vjeri prađedovskoj“ — ubiće braću, a ako li pak to ne učini — cijela Crna Gora, jedino ostrvo slobode unutar Osmanske imperije! — primiće islam. To više neće biti Crna Gora.
Današnja pak država, manjine ostavimo li s mirom, jeste Crna Gora u kojoj je vladar s većinom naroda promijenio kod, i sada — o istorijskog paradoksa! — hoće da istraži svakog Srbina, i dođe mu glave.
U srcima Crnogoraca starog koda žive sve Njegoševe poruke i poduke iz „Gorskog vijenca“, kao neka vrsta nacionalnog ustava i moralnog kodeksa, dočim se grupa koja se odvojila, prvo 1945. pa finalmente 2006. godine, grupa koju Crnogorci-Srbi zovu Montenegrinima i Dukljanima — nerado laća Njegoša, i tumači ga selektivno, van konteksta.
Uprkos amanetu da se sahrani u Crkvi Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu, Montenegrini su srušili crkvu i na njenom mjestu podigli Meštrovićev mauzolej, bez ikakvih religijskih obilježja, što je nepravda do neba, jer je Njegoš bio duhovni poglavar tada zaista ponosne, srpske Sparte, države Crne Gore.
Hoće li Crna Gora biti srećnija u NATO-u nego što je bila u zajednici sa Srbijom i u bivšoj Jugoslaviji?
— Ono što je Sv. Petar Cetinjski ostavio u amanet Crnogorcima (u formi doslovne kletve sa slikama jezivih prizora — ako prevjere) jeste da se nikad, nikad, nikad i nikad ne okrenu protiv Rusije.
Montenegrizirana Crna Gora, upravo se okrenula protiv Rusije. Da je vrag kao u filmovima Živka Nikolića ušao u Crnu Goru vidjelo se onoga trenutka kada je jedna desetina državne teritorije, koja je imala pravo odlučivanja 50:50 odsto (!), uzela da unutar državne zajednice Srbije i Crne Gore urinira na tu vrstu ravnopravnosti, jedinu na svijetu, i traži „samostalnost i suverenost“.
Dakako, nije narod uzeo da sadi tikve s vragom, nego kupljena ili ucijenjana vlast. Ali, ko može da kaže Srbiji i Rusiji da Crnogorci kao narod nisu dozvolili da ih uzjaše zlo?
Kako gledate na redefinisanje istorije u Crnoj Gori?
— Odgovoriću vam odlomkom iz romana „Lutajući Bokelj“: Nije još u istoriji bilo primjera da narod koji je formirao vlastitu kulturu na bazi jednog nadahnuća, jednog ideala, promijeni taj ideal i počne stvarati novu kulturu na novu temu. Ne. Narodi jedne organske epohe vaplote svoj duh jedino u njima svojstvenoj formi i time bivaju predodređeni da genetsko trajanje prožive u datom okviru, razvijajući ga, obogaćujući ga, dijelom modifikujući ga, ali ne zamjenjujući i ne izdajući ga. Takva izdaja predstavljala bi kulturno samoubistvo. Ili znak etničke starosti i obezvređivanje naroda.
Šta danas znači Kosovo za Crnogorce? Milo Đukanović je, sa Marovićem i Bulatovićem, došao na vlast na demonstracijama na kojima je zahtevano rešavanje kosovskog problema. Živi li „Kosovski zavet“ još uvek u srcima Crnogoraca?
— Definitivno ima previše Crnogoraca u vašim pitanjima. „Overloaded“ sam s Crnom Gorom i Crnogorcima.
Kao Primorac, baždaren sam da istrpim određenu kvotu dnevnih promišljanja na temu CG/MNE, sve preko toga počinje da me zamara.
Može li Crna Gora bez Srbije? A Crnogorci? Šta danas Crnogorcima znači Srbija?
— Crna Gora danas govori s jezikom koji se račva. Otkud znam. Ja Crnogorac nisam, nego Bokelj. Meni je potrebna Srbija, no samo ako je nezavisna, samostalna i suverena.
Mislim da treba izvrnuti pitanje na postavu. Šta Srbiji znače njene zemlje?
Neka na ovo moje tumačenje i ustanu u Crnoj Gori.
Boka se 1918. ujedinila sa Srbijom. Iste se godine i Crna Gora ujedinila sa Srbijom. Ta su ujedinjenja bila iz ljubavi, a ona nije nestala, nego je razvod indukovan. Izazvan je.
Koji je politički događaj obeležio 2015. godinu?
— Godinu 2015. obilježile su nove bitke trećeg svjetskog rata. U Ukrajini i Siriji. Novi rat vodi se drukčije u odnosu na prethodna dva, a počeo je bombardovanjem Srbije 1999.
Koji bi događaj mogao obeležiti 2016?
— Navodni teroristički napad u Londonu. Plašim se da bi to mogao da bude evropski 11. septembar. Krivci bi, naravno, i opet navodno, dokazano imali Kuran u zubima, kao u Parizu, koncem 2015.
Drugi događaj koji bi mogao da obilježi 2016. g. — režirano obaranje NATO aviona nad nekom baltičkom republikom, a za što bi se, naravno, optužila Rusija, bila bi prilika da se aktivira član 5 iz Kolektivnog ugovora NATO-a, po kome se „napad na bilo koju članicu tretira kao napad na sve ostale“. Ne daj bože.
Ko bi od političara mogao biti Deda Mraz (ko bi mogao da obraduje građane i na koji način)?
— Od političara niko. Od državnika samo Putin.
