Okolnost da je aktuelna vlast u Crnoj Gori istovremeno odbacila Njegoša, a prigrlila Tita, osim što krije dosta simbolike, mnogi su protumačili i kao najbolji putokaz na kojim temeljima se želi graditi moderna „evroatlantska Crna Gora“.
Nakon odbijanja predloga da se 13. novembar kao dan Njegoševog rođenja proglasi za državni praznik kulture, u Skupštini je bilo burno.
„Ako ne osjećate ljudsku i državotvornu potrebu da ovaj dan postane praznik crnogorske kulture, onda ne postoji nijedna tačka spajanja u crnogorskom društvu oko koje se možemo složiti“, poručio je poslanicima vladajuće većine jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević.
Na dugoj strani, u lokalnom podgoričkom parlamentu Tito je dobio komotnu većinu glasovima odbornika vlasti, kao i dvojice odbornika Građanskog pokreta URA, dok je u obrazloženju za podizanje spomenika Josipu Brozu, odbornik vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) Stefan Ćulafić, naveo da je „Tito vratio Crnoj Gori pravo na državu i naciju“.
„Tito je od Crne Gore napravio modernu državu“, poručio je ovaj odbornik DPS-a.
Novinar i analitičar Matija Nikolić smatra da je zvanično obrazloženje predstavnika vladajućeg DPS-a kako je „Tito stvorio modernu crnogorsku državu poprilično nesuvislo“, te da ono samo „opisuje potpunu haotičnost u kojoj se nalaze učesnici političkog života koji nastupaju sa pozicija vlasti koja nijednom nije smijenjena u Crnoj Gori“.
„Danas im je drug Tito opet voljeni veliki državnik, a kada su gradu mijenjali ime u ’Podgorica‘ bio im je najgori od najgorih. Tako je i sa Njegošem. Nekada su predstavnici vlasti ponosno držali Njegoševe nagrade u rukama i bili srećni što mogu makar da ih proslijede zaslužnijima od njih. Danas ćute i ne podržavaju da se u Crnoj Gori uvede još jedan praznik koji bi sve nas podsjećao na najboljeg od najboljih“, kaže Nikolić za Sputnjik.
Međutim, kako smatra naš sagovornik, to „ne znači i da se Crna Gora istovremeno odrekla od Njegoša i srpstva“.
„Da se Crna Gora zaista odrekla Njegoša, ova vlast ne bi morala ništa od ovoga da radi, niti bi imalo koga da progovori da je Njegoš postojao i o čemu je govorio, niti bi postojala praktično opšteprihvaćena istorijska činjenica da se pokušaj da se stvori crnogorska nacija vezuje upravo za Josipa Broza Tita, Milovana Đilasa i vrijeme poslije Drugog svjetskog rata“, kaže Nikolić.
Vlast je, kako dodaje ovaj analitičar, svjesna da su postojeći temelji slabi da bi na njima gradila crnogorsku naciju i zato se najčešće poziva na državu Crnu Goru, koja je, kako kaže, „ista ona država koja je vjekovima postojala kao pijemont slobode i srpstva, koju je vodila dinastija Petrović, a čija se i duhovna i svjetovna vlast zasnivala na borbi za slobodu, pravoslavnoj vjeri, ujedinjenju srpstva, ali i svih tada potlačenih i okupiranih Južnih Slovena“.
Po ocjeni Nikolića, u pitanju su krupni istorijski paradoksi a od tekovina junačke i slobodne Crne Gore, kada se govori o crnogorskoj vlasti, „nije ostalo ništa“. Na drugoj strani je narod koji se na poslednjem popisu većinski izjasnio da govori srpskim jezikom, koji je većinski bio protiv priznanja lažne države Kosovo, a podsjetimo, upravo je kosovski mit centralna tema Njegoševog djela — „Gorski vijenac“, napominje naš sagovornik.
Sve navedeno, kao i činjenica da baš zbog naroda koji se protivio ulasku Crne Gore u NATO vlast nije smjela da raspiše referendum, kao i okolnosti da je narod u Crnoj Gori pred svake izbore podvrgnut represiji koja dostiže neslućene razmjere“, po mišljenju Nikolića, dokazuje da je Njegoš u Crnoj Gori i danas „i te kako živ, za razliku od Tita“.
„Na kraju, što bi najveći broj ljudi u Crnoj Gori, ne samo kod Srba nego i šire, znao neki Njegošev stih ili bi mu neka njegova misao bila životna ideja vodilja. Mislim da se tako nešto ne bi moglo reći za već pomalo zaboravljenog Josipa Broza“, zaključuje Nikolić.
