Jugoslavijo, borba te razorila! Ostao je samo teatar apsurda (video)

© FotoJugoslavija
Jugoslavija - Sputnik Srbija
Pratite nas
Dana 1. decembra navršava se sto godina od formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Tim povodom razgovarali smo sa piscem Vladimirom Kecmanovićem.

U vreme raspada Jugoslavije, Kecmanović je bio na odsluženju vojnog roka i prva mu je asocijacija na bivšu državu — jutarnje postrojavanje u JNA, uz obavezno dizanje trobojke sa petokrakom.

„Dok sam gledao tu zastavu, meni je bilo jasno da od Jugoslavije više nema ništa. Čak, principijelno, nisam bio ni u fazonu da takva kakva jeste Jugoslavija treba da opstane, ali sam, s druge strane, znao da raspad znači rat. Bio je to jedan vrlo mučan, ambivalentan osećaj, da gledaš tu zastavu koja više nema nikakvog smisla, a ipak negde želiš da je dižu i dalje, jer će inače sve da ode tamo odakle smo svi stigli“, kaže Kecmanović za Sputnjik.

Šta Vam danas znači Jugoslavija?

— To je jedna država koja je postojala, koje više nema, koju uglavnom razni tipovi prevaranata koriste za sitan ćar.

Istorija - Sputnik Srbija
Istoriju piše zakon matematike: Ujedinjenje Srba i krah Zapada 2022. godine

Kakve su Vaše emocije prema Jugoslaviji?

— Ambivalentne. U toj državi sam odrastao. Naravno da za prvih 18 godina života ima mnogo toga lepog čega se sećate, ali posle je nastupio ratni period kada se Jugoslavija vrlo krvavo i vrlo ružno raspadala i tada su sve emocije delimično bile ugušene. Sada se vraćaju, ali to je pre vraćanje na neki period prema kom osećaš nostalgiju nego neka ideološka stvar. Znači, nisam jugonostalgičar u političkom smislu. Bila su dva pokušaja da Jugoslavija zaživi. Oba su propala na suštinski isti način i nema nikakvog osnova za verovanje da se bilo koji sledeći pokušaj te vrste ne bi na isti način završio.

Kad se govori pokušajima stvaranja Jugoslavije, postoji sintagma da su Jugoslaviju stvarali najbolji, a rasturali najgori.

— Za Prvi svetski rat mogao bih da se složim, ako mislimo na one koji su za nju krvarili, a ne na one koji su njeno stvaranje doživljavali kao političku kalkulaciju, jer su u njenom stvaranju učestvovali i takvi. Što se druge tiče, stvar je slična. Ako se složimo da su se za nju borili i partizani i ravnogorski pokret Draže Mihajlovića, onda da — najbolji su bili za nju. U oba slučaja su je rušili loši.

Slažete li se sa tezom da je kroz obe Jugoslavije ostvaren određeni civilizacijski napredak i da su samo u jugoslovenskom državnom okviru narodi koji su činili tu zajednicu bili van „(neo)kolonijalnog ropstva?

— Nema sumnje da je, u racionalnom smislu, veća država otpornija na maltretiranje sa strane i nema sumnje da bi, racionalno, narodi udruženi u Jugoslaviji mogli i u budućnosti da prosperiraju bolje. Međutim, ako imate u prvom slučaju barem dva, a u drugom i više novonastalih naroda ili nacija koje ne prihvataju tu ideju i koji će uvek imati osećaj ugroženosti od Srba i uz to biti jako podložni manipulaciji Vatikana, a onda i drugih svetskih centara moći od kojih kolonizacija i dolazi, onda naprosto ta priča nema smisla jer je utopistička. U obe Jugoslavije je bilo civilizacijskog napretka, ali je uprkos njemu, u oba slučaja bilo dovoljno onih koji su bili za njeno razbijanje. Posebno drugi put, 1990/91. kad nije bilo direktne agresije. Niko sa strane nije izvršio agresiju, pa da kažeš da se tako raspala. Jesu pomagali njen raspad u finansijskom smislu, naoružavanjem hrvatskih i slovenačkih paravojnih formacija, ali direktnu agresiju nisu uradili. Znači da je postojala čvrsta volja većine nekih nacija u Jugoslaviji da ona ne postoji. U takvim uslovima ne samo da je nerealno bilo očekivati da bi ta država mogla da opstane, nego konačno, nije ni pošteno terati nekoga da bude u nečemu u čemu ne želi da bude, ma koliko to bilo u njegovom objektivnom interesu. Svako ima pravo da sam bira šta mu je interes, pa i na svoju štetu.

Jugoslavija - Sputnik Srbija
Kakav je epilog: Sličnosti Evropske unije i Jugoslavije 1988.

Možemo reći da su dva jaka vladara bili personifikacija i prve i druge Jugoslavije. Šta su, po Vašem mišljenju, zajedničke osobine Aleksandra Karađorđevića Josipa Broza Tita, a u čemu se njih dvojica razlikovali?

— Zajednička osobina je da je njima dvojici kao vladarima odgovaralo da imaju što veću državu kojom vladaju. Razlika je što je Aleksandar bio u dobroj meri nedorastao ulozi koju je sebi dao, dok je Broz bio avanturista koji je i u taj projekat, kao i u sve ostalo, ulazio hazarderski, bez jasnog cilja šta će dalje da se desi, jer u tome je vešto plivao.

Napisali ste esej o Brozu, a on će biti i junak romana na kojem trenutno radite. Kakav je Vaš odnos danas prema Brozu i kakav će on biti kao književni lik?

— Moj vanknjiževni stav prema Brozu je da postoje dve činjenice koje ne mogu da se spore i one su dovoljne da on bude ocenjen negativno. Jedna je da je bio diktator, a druga da je unutardržavnim podelama napravio neispravivu dugoročnu štetu, pre svega Srbima, ali ne samo Srbima. Van toga ne može mu se osporiti da je tom avanturističkom veštinom postigao neke pozicije za zemlju kojom je vladao, koje se graniče sa nadrealizmom. Činjenica je da se u drugoj fazi njegove vladavine zaista jako dobro živelo. Međutim, čak i taj aspekt je, pokazalo se posle njegove smrti onog momenta kad su se međunarodne konstelacije promenile — pukao ko mehur od sapunice. Što je opet karakteristično za čoveka kakav je on bio, jer on nije razmišljao čak ni na nivou svoje karijere šta će da bude do kraja, a pogotovu šta će da bude posle njega.

© Sputnik / Radoje PantovićPisac Vladimir Kecmanović
Jugoslavijo, borba te razorila! Ostao je samo teatar apsurda (video) - Sputnik Srbija
Pisac Vladimir Kecmanović

Tako da je pretežno moj odnos prema njemu negativan, ali u književnom smislu, reč je o potpuno drugoj vrsti postupka i ako književnosti pošteno pristupate, onda postoji ono što se zove otpor materijala i on vas tera da odbacite svoje vanknjiževne stavove i da pristupite tome na jedan književno objektivan način. To nije objektivnost u nekom klasičnom smislu, to je nešto komplikovanije. U svakom slučaju, Broz će u mom romanu mnogo bolje proći nego što je prošao u eseju koji sam napisao o njemu.

Da li je Brozu i Aleksandru Karađorđeviću zajedničko to što su obojica bili diktatori? Čak i da krenemo od pretpostavke da je Aleksandar pravio demokratsku državu i da je ta država, silom prilika, završila u diktaturi.

— Aleksandar Karađorđević je, barem je on smatrao, bio „nateran“ u diktaturu i nije imao ideju da ona bude trajna, a Broz je bio pristalica komunističke ideologija koja je diktaturu podrazumevala kao jedini oblik vladavine. On se nije za diktaturu odlučio zbog međunacionalnih i bilo kojih drugih problema u Jugoslaviji, već naprosto zato što je to bilo nešto što je njemu bilo jedino razumljivo. Te dve vrste dikatature nije moguće porediti.

Reditelj Ljubiša Ristić - Sputnik Srbija
Velike sile proizvode krize da bi održale mir u svetu

Pisali ste i o Gavrilu Principu. Koliko je on značajan za nastanak obe Jugoslavije i zašto su njegove i ideje Mlade Bosne, posle raspada Jugoslavije, postale podložne reviziji?

— Mladobosanska ideja je bila ideja integralnog jugoslovenstva. To je bilo ono autentično i ono najbolje što u zamisli stvaranja države jugoslovenskih naroda može da postoji. Tako da, bez obzira na to šta se kasnije sa Jugoslavijom desilo, Princip ostaje kao svetao lik, jer ni on ni ostali njegovi saborci nisu mogli da pretpostave kako bi sve to u praksi izgledalo. A izgledalo je loše upravo zbog toga što je i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji prevladala ideja austrougarskog ili vatikanskog jugoslovenstva koje formalno ima isto ime, a suštinski je potpuna suprotnost svemu onome za šta se Princip zalagao. To je zapravo neka vrsta blage, „soft“ Austrougarske.

Jedna od često korišćenih floskula je da se Jugoslavija, koja je nastala na ruševinama Austrougarske monarhije, raspala i sama zato što je postala nova „tamnica naroda kao Austrougarska.

— To zvuči efektno, ali morali bi da mi objasne na koji način se to desilo. To bi bilo tačno u slučaju da je u Austrougarskoj najveći ekonomski razvoj doživljavala recimo Bosna ili oni delovi Rumunije koji su u nju spadali, a ne Beč. U tom slučaju poređenje bi bilo smisleno. Pošto su u obe Jugoslavije, a posebno u drugoj, najrazvijeniji delovi zemlje, koji su najbolje živeli, bili oni koji se borili za njen nestanak, a ne oni koji su hteli da je očuvaju, pomenuta teza nema nikakvog smisla.

Da li se može onda reći da su ti delovi imali legitimno pravo da napuste takvu Jugoslaviju?

— To je, naprosto, pitanje toga da li neku zemlju osećate kao svoju ili ne. Ako vi zbog toga što se osećate ekonomski prosperitetniji imate potrebu da poništite svoj državni identitet, onda definitivno ta zajednica ne treba da postoji. To govori da ta zajednica nije imala nikakvog osnova da postoji jer nema unutrašnju koheziju. Da je postojala manje plitkoumna elita kod tih naroda, onda bi im bilo jasno da za svoju razvijenost imaju da zahvale upravo toj zajednici u kojoj su imali tržište u kome su prodavali svoju robu, da bi kasnije, kao samostalni, isto to tržište dobrim delom izgubili i našli se u potpuno podređenom položaju u odnosu na razvijenije države Evrope. Slovenija kao dosta mala to dosta vešto do dan-danas uspeva da „hendluje“. Međutim, činjenica da je njihova današnja elita izrazito nezadovoljna položajem u kom se nalaze i izrazito je jugonostalgična. To govori o jednoj suštinskoj nezrelosti. Slovenačka istorija je istorija permanentnog nezadovoljstva gde god se nalazili, u kakvom god položaju bili. Što se Hrvatske tiče, tu razlozi nisu ekonomske prirode. Pošto Hrvati, a to ih čini vrlo bliskim Srbima, ne vode preterano računa o ekonomiji, onda je rezultat taj da su, možemo slobodno reći, u ekonomskom kolapsu.

Šalter - birokratija - Sputnik Srbija
Korupcija i birokratija — od Obrenovića do danas

Da li je Jugoslavija poslužila ostalim narodima da steknu nekakvu nacionalnu emancipaciju i ako su to uspeli, da li je to dobitak njihovog boravka u zajedničkoj državi?

— To je sigurno njihov dobitak i za taj dobitak nemamo prava da ih optužujemo, jer je to naprosto tako. A zašto je do toga došlo, to bi pitanje trebalo da se postavi pokojnom Aleksandru Karađorđeviću, Nikoli Pašiću i srpskoj eliti koja je očigledno bila nedorasla ulozi u kojoj se našla.

Danas, kad pogledamo svih šest republika, pa i potpuno nedefinisanu teritoriju Kosova, da li je iko išta dobio raspadom?

— Mislim da Bosna i Hercegovina nije ništa definisanija od Kosova. To što ima stolicu u UN, nema mnogo veze sa definicijom. Opet se vraćam na pitanje racionalnog i subjektivnog. Racionalno, sigurno niko nije dobio. Subjektivno, očigledno je da postoji dovoljan broj ljudi u nekim od ovih bivših republika i teritorija koji i dalje misle da im je bolje nego što je bilo.

Kako biste u najkraćem opisali situaciju u svakoj od bivših republika?

— U Makedoniji je situacija najgora i najbeznadežnija, u Sloveniji je najmanje beznadežna. Ovi ostali su tu negde između, s tim što se tiče Bosne, njeno funkcionisanje od kraja rata pa do danas više liči na teatar apsurda nego na bilo šta što politička teorija poznaje.

U jednom intervjuu ste rekli da bi se, ukoliko popusti međunarodna pažnja, Bosna mogla raspasti na isti način kao i Jugoslavija.

— Jugoslavija se raspala uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice a Bosni ne bi uopšte trebala pomoć. Bilo bi dovoljno da međunarodna zajednica kaže: „Eto ljudi, vi kako hoćete“.

Da li su Srbi, koji su kao pobednici dva svetska rata stvarali dve Jugoslavije najveći gubitnici države koju su stvarali?

— Apsolutno da, što ne znači da su drugi mnogo bolje prošli, ali s obzirom na uložene živote i sve ono čime su te dve dominantno srpske pobede plaćene, svakako je najveći gubitak na srpskoj strani.

Grb SFRJ - Sputnik Srbija
Najveća srpska zabluda: Od istorijskog AVNOJ-a do gubitka Kosova

Šta je danas ono što se zove jugoslovenski kulturni prostor i kako ocenjujete saradnju u oblasti kulture?

— Neka saradnja postoji, ali je prilično limitirana i vrlo često antipatična. Skoro dve decenije postoji dotirana saradnja od strane organizacija koje finansiraju „istinu, odgovornost i pomirenje“, gde su rađeni kulturni projekti sa jakom političkom tezom koji samim tim nisu bili umetnički uspešni. Antipatično je što je ta teza podrazumevala primarnu srpsku krivicu i mirenje u kome svi zajedno, pa i Srbi, treba da se slože kako je rat bio loš, a kako je za njega kriva 90 odsto srpska strana. Ako hoćete o kulturi da pričamo, najbolja saradnja se odvija na nivou popularne subkulture. Tu funkcionišu stvari mnogo bolje, nego u ovome što sebe smatra višim nivoima kulture, što može da govori o raznim stvarima. Elitisti će vam reći kako su svi sa prostora bivše Jugoslavije dominantno primitivci, a ja bih pre rekao da to govori o impotenciji ovih visokih umetnika i visokog stvaralaštva.

Kako objašnjavate paradoks da su danas najglasniji jugonostalgičari upravo oni pripadnici elite koji podržavaju današnji polukolonijalni položaj eks-ju država?

— Kad imate ideologiju koja je zasnovana na laži, onda je sve moguće. Ako nastupate neiskreno, vi možete da tvrdite i da ste komunista i da zastupate ideje Karla Popera. Moguće je svašta, međutim, sigurno će se kroz neko vreme pojaviti generacija ljudi čija leva orijentacija će biti autentična i iskrena. Drugo je pitanje je koliko je ostvarenja ovih ideja realno, ali u svakom slučaju je pozitivno kad imate ljude koji stoje iza onoga što kažu. Onda vi s tim možete da se slažete i ne slažete i tu je moguć razgovor. Sa ljudima kojima je kompletno delovanje zasnovano na laži je potpuno besmisleno da se razgovara i raspravlja. Oni predstavljaju neku misaonu crnu rupu koja zaista guši ovaj prostor.    

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala