Detalj da je kompletna Vlada Srbije nekoliko sati boravila u Crnoj Gori, a da se, makar na kratko, usput nije srela ni sa jednim od crnogorskih zvaničnika vjerovatno dovoljno slikovito govori da odnosi između Beograda i Podgorice, blago rečeno, ne idu uzlaznom linijom.
Naprotiv, poslednjih mjeseci svjedoci smo pravog mini diplomatskog rata, koji se naročito intenzivirao nakon slanja crnogorskih vojnika i oficira na Kosovo i proslavu godišnjice „Oluje“ u Hrvatskoj, kao i svakodnevnih najava zvanične Podgorice da je odlučna da se obračuna sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u Crnoj Gori donošenjem novog zakona o slobodi vjeroispovijesti na jesen.
Upečatljiva je takođe i ocjena patrijarha Irineja da je položaj Srba u Crnoj Gori nalik onom u bivšoj NDH-a, te markantna činjenica da najznačajnija politička figura u Srbiji predsjednik Aleksandar Vučić čitavih šest godina, od kako se nalazi na najvišim državnim funkcijama, nijednom nije bio u Podgorici.
Istovremeno, iz crnogorske vladajuće Demokratske partije socijalista poručuju da se proteklih dana „ne slučajno vodi prava hajka, što u Srbiji, što u Crnoj Gori, u vezi sa navodnom ugroženošću Srba u Crnoj Gori“, te da je Crna Gora nezavisna i da se o njenoj sudbini „nikada više neće odlučivati van njenih granica“. Tu je i najsvježija izjava crnogorskog premijera Duška Markovića, koji je kritikujući izjavu šefa srpske diplomatije Ivice Dačića o lošem položaju Srba u Crnoj Gori, ocijenio da je ta izjava „netačna i nepristojna“.
Ako se na sve doda i slučaj Sare Vidak, Beograđanke koja je već danima utamničena u Spužu zbog navodnog napada na sutkinju Suda za prekršaje u Kotoru, a koji je u startu dobio dimenziju medijsko-diplomatskog incidenta, onda je posve jasno da „ima nešto trulo“ na relaciji Podgorica–Beograd.
Komentarišući temu aktuelnih srpsko-crnogorskih odnosa, potpredsjednik Demokratske srpske stranke Matija Nikolić primjećuje da je zasigurno „najčudnija stvar u poslednje vrijeme bila ta da su odnosi između vlasti u Podgorici i vlasti u Beogradu do skoro bili gotovo idilični“.
„Više od dvije decenije traje neprekinuta antisrpska politika vlasti u Podgorici koja se na sve načine trudila da Srbe dovede u što teži položaj. Od ponašanja za vrijeme NATO agresije, preko secesije zajedničke države, priznanja lažne države Kosovo, protjerivanja iz stvarnog života srpskog jezika i ćirilice, i asimilacije koja ide do tih razmjera da su na popisu od prije 15 godina skoro dvije trećine građana Crne Gore govorila srpskim jezikom, a na popisu od prije 7 godina mnogo manje od polovine. Takođe, tu je i nemogućnost da se zaposle politički nepodobni, a oni su uglavnom Srbi, i praktično potpuno nestajanje Srba iz društvenog i javnog života Crne Gore“, kaže Nikolić za Sputnjik.
Nikolić se pita koji su stvarni razlozi za promjenu pristupa zvaničnog Beograda i kaže da je za sada teško zaključiti da li se više nije mogla trpjeti crnogorska politika koja najčešće služi kao jedan snažan vid pritiska na Srbiju iz regiona da prihvati odluke koje su protiv njenih najvitalnijih interesa.
„Da li je slanje simboličnog broja crnogorskih vojnika u uniformi Kfora na Kosovo, ili prisustvo crnogorskog vojnog atašea na proslavi ’Oluje‘ u Kninu bila kap koja je prelila čašu, vidjećemo u danima koji dolaze“, ukazuje naš sagovornik.
Ipak, prema mišljenju potpredsjednika DSS-a, ono što bi u narednim danima mogao biti glavni kamen spoticanja u odnosima Srbije i Crne Gore jeste pokušaj rešavanja pitanja Kosova gdje, prema Nikolićevom viđenju, Crna Gora u međunarodnim okvirima služi da opet što više kvari pozicije Beograda, a takođe, tu je, kako predviđa, i donošenje zakona o vjeroispovjesti koji može ozbiljno da ugrozi poziciju SPC u Crnoj Gori, kojoj vjeruje ogroman broj građana u Crnoj Gori.
Analitičar i publicista Ratimir Vujačić spor na relaciji Podgorica–Beograd vidi kao „čisti privid“. Prema njegovom mišljenju, glavni problem je zapravo u samoj Crnoj Gori, dok su se u relaciji sa Beogradom dvije politike u prošlosti često uzajamno pomagale i usklađivale, najviše na štetu Crne Gore i njenog naroda.
„Prilika je da i ovdje iznesemo čuvenu dilemu da je posrijedi neznanje ili korupcija. Ili da ipak kažemo — korupcija koja računa na neznanje. Izuzetak od ovog pravila je izjava patrijarha Irineja o paraleli sa NDH-a, pa je valjda, upravo zbog toga, protumačena kao pretjerana. Naime, svi su primijetili kako u Crnoj Gori nema logora. Ali nijesu primijetili da u Evropi nema Hitlera“, kaže on.
Koliko je spor o Srbima i Crnogorcima „lažan i pogibeljan“, najbolje se vidi na primjeru nesrećnih i podmetnutih „identitetskih“ odredbi, smatra Vujačić.
„Svim DPS patriotama je ’promakla‘ činjenica da je broj knjiga napisanih na crnogorskom jeziku jednak ili približan broju nula! I da, prema tome, dilema nije srpski ili crnogorski jezik, nego pismenost ili nepismenost. Stoga je i ’briga za Srbe‘ u Crnoj Gori dakle čisti promašaj, ili pak podvala. Suštinsko pitanje nije odnos Beograd–Podgorica, već odnos same Crne Gore prema vlastitoj tradiciji koju prema DPS-u valja još jednom rušiti“, ukazuje Vujačić.
Stoga, u već viđenom revolucionarnom maniru, kako kaže naš sagovornik, previđa se da je današnja podjela na Srbe i Crnogorce u Crnoj Gori isključivo DPS tekovina, koju su stidljivo započeli još Titovi komunisti.
„Previđa se i da je bilo kakvo priznavanje tih podjela navođenje vode na DPS mlin. Ne uviđa se da je na djelu još jedna infantilna avantura, da se u ime svijetle budućnosti‘ i ’novih vrijednosti‘ veoma neodgovorno i na neprimjeren način poništava i ruši tradicija sa manirom slona u staklarskoj radnji. Titoizam je u ime revolucije u Crnoj Gori rušio same temelje tradicije, udarajući na svojinske odnose, pravnu državu, građansku demokratiju, religiju, običaje, moral… U svemu je imao kakve-takve učinke, koji su Titinom smrću ubrzo nestali i pretvoreni u prah i pepeo. Ostali su nam jedino kadrovi potomci Titine revolucije i njihovo shvatanje poštenja i morala. Ti kadrovi ne samo da više ne biraju sredstva, nego ni ciljeve. Umjesto njih to rade neki drugi“, zaključuje za Sputnjik Vujačić.
