Nedavno je Duško Marković, premijer Crne Gore, u Skupštini izjavio da njegova država bilježi konstantan rast bruto domaćeg proizvoda (BDP), te da je on (na nivou od 4,5 procenata) najveći u regionu Zapadnog Balkana. Crna Gora, u tom okviru, daleko prednjači i po visini BDP-a po glavi stanovnika. On iznosi 6.810 evra. Pohvalio se i prosječnom platom od malo iznad pet stotina evra.
Aplauza nije bilo. Samo ga je jedan opozicioni prvak zapanjeno gledao da bi ga zabrinutim glasom upitao: „Da li Vi zaista vjerujete u to što govorite?“ Rasprava je, razumije se, odmah odskočila u vode klasične politike, tako da je javnost ostala uskraćena za argumente struke koji bi joj pomogli da razluči da li je premijer izrekao istinu ili nije. Zanimljivo je da ni danima nakon ovog samoreklamerstva nije bilo takvih glasova, što navodi na zaključak da u redovima opozicije nema ljudi stručnih za taj poduhvat, kao i da ne postoje zainteresovani, takozvani, slobodni intelektualci.
Premijer Marković je iznio tačne podatke obračuna izvedenog iz potpuno pogrešne matematike. Visoka državna statistika je produkt dobro osmišljene i organizovane prevare.
Sve je počelo sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. Tihim sporazumom između američkog Trezora, MMF-a i Svjetske banke izvršen je prelaz sa bruto nacionalnog na bruto domaći proizvod. Sve je izgledalo kao bezazlena promjena računovodstvene procedure, odnosno tehničko prilagođavanje i kao takvo je, sistemom obrazaca komunikacije sa međunarodnim finansijskim institucijama, uvedeno u praksu. Nije bilo ni buke, ni pobune, ni rasprave. A trebalo je, budući da su brojni autori ovo opisali kao „podmuklu političku manipulaciju“. Prema starom BNP-u zarada multinacionalnih korporacija je pripisivana državi u kojoj ona ima centralu. Ta slika je bila tačna, ali je bila prilično neprijatna. Brojevi su pokazali da od priče o jednakosti partnera i ravnomjernom razvoju zemalja koje investiraju i u koje se ulaže, nije ostalo gotovo ništa.
Prema novom obračunu — po BDP-u, zarada korporacije se obračunava kao nacionalno bogatstvo zemlje gdje njena filijala posluje, čak i ukoliko (što je i najčešći slučaj) ona biva odmah transferisana u zemlju sjedišta kompanije. Novac odmah i legalno odlazi iz države za koju statistika tvrdi da pripada njoj. Država koja je rasprodala praktično sve svoje resurse stranim kompanijama na papiru je bogata, a u stvarnosti i ne vidi novac koje one stiču na njenom tržištu. Primarna ekonomska grana Crne Gore je turizam. Vlasnici najvećih turističkih preduzeća su stranci.
Na rast BDP-a direktno utiču i krediti. Što se neko više zadužuje u inostranstvu, imaće veći BDP, a koliko je to dobro, ne treba trošiti riječi. Crna Gora se ubrzano primakla nivou javnog duga od osamdeset odsto svog BDP-a, što je izazvalo zvuke upozorenja iz MMF-a i Svjetske banke, upravo onih ustanova koje su donedavno pohvalno pratile aktivnosti njene Vlade.
U nedavnom tekstu agencije „Rojters“, sa pozivom na analize upravo ove dvije međunarodne finansijske organizacije, o Crnoj Gori se govori kao o finansijski udavljenoj državi. Jedna dionica auto-puta („iz nigdje ni u šta“, kako piše „Rojters“) koju gradi kineska kompanija i uz povoljan kineski kredit, razorila je krhke crnogorske finansije. Do sada je potrošeno više od četiristo miliona evra, izgradnja kasni najmanje dvije godine, a i ako ikada bude dovršena, predstavljaće četrdesetak kilometara puta koji završava u apsolutnoj saobraćajnoj nedođiji. Za nastavak izgradnje ovako ekonomski suludog projekta nema zainteresovanih koncesionara, a Crna Gora nema kapacitet da se dodatno zaduži. Sve u svemu, priča o auto-putu „Smokovac — Mateševo“ predstavljaće značajan doprinos bogatoj enciklopediji ljudskih gluposti.
Ali, tako utrošen novac je doveo do velikog rasta BDP-a. A kako su izračunali prosječnu platu od petsto evra? Ne radi se to na jedino ispravan način da se ukupna sredstva za plate podijele sa brojem radnika. U Crnoj Gori je stopa nezaposlenosti nešto iznad dvadest odsto. Zaposleno je oko sto pedeset hiljada ljudi. Polovina njih (77 hiljada) prima minimalnu platu od 193 evra. Najbrojniji su zaposleni u trgovini, a plata im je od 250 do 300 evra.
„Kreativna statistika“ ide ovako. Minimalna plata se ne uzima u obračun, jer je to zakonska obaveza. Računaju se samo isplaćene plate, što znači da su oni nevoljnici koji mjesecima ništa ne primaju takođe van obračuna. U preostalom dijelu se (kažu radi objektivnosti) isključuju najniže (trgovina) i najviše isplaćene plate (finansijske usluge), iako su po broju zaposlenih ova dva sektora u odnosu jedan slon i jedan zec. Ostatak svih ovih ostataka je dio privrede u kojem je prosječna plata petsto evra.
Kada već ne može da se pobijedi ili prizna stvarno siromaštvo, najbolje ga je ubiti kreativnom statistikom.
