Logika je odavno napustila srpski fudbal. Što apsurdnije — to izvesnije, jedino je pravilo kojeg se drže svi „sportski radnici“ u ovoj igri koja je to nekad bila. Sistema, da se ne lažemo, nikad nije ni bilo.
Posle smene selektora Slavoljuba Muslina, koji je fudbalsku reprezentaciju uspeo da plasira na Svetsko prvenstvo u Rusiji, usledio je još nelogičniji potez, pa je njegov dotadašnji zamenik — treba li napomenuti, ni u trenerskom, a kamoli u selektorskom poslu nedovoljno iskusni — Mladen Krstajić, postao selektor reprezentacije.
Najnovije u nizu nelogičnih, nepotrebnih, najčešće kontraproduktivnih „rešenja“ koja dolaze iz „Srpske kuće fudbala“ je odluka da posle šest godina i tri kvalifikaciona ciklusa štoper Branislav Ivanović ne bude kapiten Srbije.
„Zadovoljstvo mi je da predstavim zamenika kapitena i kapitena koji će voditi ekipu u narednom periodu. Moja ideja sa Kolarovim kao kapitenom i Matićem kao zamenikom je da imaju moć da nastave tamo gde je Bane stao. Bane je mnogo dao Srbiji i ona njemu. Pričali smo, ovo su interne stvari koje rešavamo u svlačionici“, naveo je Krstajić u Sportskom centru FSS-a u Staroj Pazovi, na okupljanju reprezentacije pred kontrolne utakmice sa Marokom i Nigerijom.
Takva izjava „mlađanog“ sektora bila bi logična da je kojim slučajem Bane Ivanović, iz ovog ili onog razloga, odlučio da ne igra za reprezentaciju ili da je neko u reprezentaciji odlučio da im Bane više nije potreban, u smislu smene generacija ili iz bilo kojeg drugog razloga.
Međutim, Ivanović (za sad) ostaje u reprezentaciji, pa je glavno pitanje zašto mu je oduzeta kapitenska traka?
Nigde na svetu selektor ne menja kapitena reprezentacije dok je on i dalje u timu. To je nepisano pravilo, koje važi i za klubove i reprezentaciju. Da ne govorimo o činjenici da je Ivanović smenjen neposredno pred početak Svetskog prvenstva. Pritom, kapiten nekog tima nije kapiten samo zbog igračkih, već i zbog nekih drugih kvaliteta koje poseduje.
Koliko znamo, Bane Ivanović nije ni osumnjičen za neko nepočinstvo, pa je najočigledniji razlog zašto je zamenjen to da se nekom ozbiljno zamerio. U prilog tome ide i Krstajićeva „politička žvaka“ da je „Bane mnogo dao Srbiji, a i ona njemu“. Tako je to obično sa onima koje (po naređenju) morate da „maknete“, a nemate valjan razlog za to, pa mu laskate dok ga šikanirate pred svetom.
„Pričali smo, ovo su interne stvari koje rešavamo u svlačionici“, nemušto je objašnjenje selektora koje dodatno ostavlja prostora za spekulacije da se nešto desilo unutar tima. Ali iz ranijih sličnih primera se može zaključiti da je zamešateljstvo u vezi sa Ivanovićem zakuvano i ispečeno dosta daleko od svlačionice.
Nažalost, na semaforu fudbalske reprezentacije je već devedeseti minut, iako nije ni počela takmičarska utakmica. Srbiji u Rusiji ni Putin ne može pomoći. Voleli bismo da grešimo i da nas Krstajić i glavešine srpskog fudbala demantuju dobrim igrama i visokim plasmanom, ali trend apsurdnosti navodi na zaključak da je reprezentaciji „na svetskoj fudbalskoj smotri“ potrebno čudo.
Možda su toga svesni i svi oko reprezentacije koji bi već sad uveliko trebalo da su animirali javnost i navijače, da su napravili atmosferu pozitivnog naboja pred Prvenstvo, da deca već sad u parkovima i pešačkim uličicama nose dresove sa prezimenima reprezentativaca i pikaju loptu…
Međutim, deca i ne znaju da će Srbija igrati u Rusiji. Očevi su se već odavno opredelili da u kladionicama, kafanama i kućno-bosonogi gledaju svetske timove. I srpske reprezentativce u njima.
Za sve to sigurno nisu krivi Slavoljub Muslin, Branislav Ivanović ili neko treći (a biće i treći, da bi se nastavio niz) ko nije imao dovoljno „socijalne inteligencije“ da pliva u blatu igrarija menadžera i funkcionera, već je samo hteo da igra fudbal. Od noge do noge.