Komentar Sputnjika: Trk za urlik, trk u koji staje sve, trk vredan Rusije!

© Foto : DIMITRIJE GOLLBranislav Ivanović u meču sa Gruzojom
Branislav Ivanović u meču sa Gruzojom - Sputnik Srbija
Pratite nas
Sve je lako kad imaš kapitena. Ne onog čoveka koji na ruci nosi traku, tog ima svaka ekipa, već onog koji na leđima nosi ceo tim. Takvih nema mnogo. Ali takvog ima Srbija. Branislav Ivanović!

Srbija je posle osam godina na Svetskom prvenstvu u fudbalu! Za to su zaslužni svi, od ekonoma ekipe, preko pomoćnih trenera i selektora Muslina, do Mitrovića (najboljeg našeg strelca u kvalifikacijama), Tadića (našeg najboljeg asistenta), neverovatnog u pojedinim trenucima golmana Stojkovića, najveće zvezde tima Matića, Prijovića, strelca tako čekanog i vrednog gola protiv Gruzije i svih ostalih koji su makar i minut proveli na terenu ili samo pored njega.

Ekipa, koju su otpisali svi, ali ona sebe nije, krenula je pre godinu i po dana u projekat zvani „Rusija 2018“.

Svađe, otkazi, ljutnje bili su svakodnevica ove ekipe. Pred svaki meč su ih pratili komentari: „Pa ima li nekoga ko još prati ovaj tim i još gore, veruje da oni mogu da se kvalifikuju na neko takmičenje?“.

Već prežaljeni od svih, krenuli su korak po korak napred, samo zato što se nazad ne može. Krenuli su na put u čiji srećan kraj verovatno nisu ni sami verovali. Ali se jesu nadali. E to ni svi novinski napisi, svi negativni komentari, svi zvižduci i psovke nisu mogli da im uzmu. Pravo na nadu, pravo na borbu, pravo na snove zvane — Svetsko prvenstvo!

Srbija već suviše dugo nema Dragana Stojkovića, Dejana Savićevića ili da se ne vraćamo još više u prošlost i pominjemo Džajića, Bobeka, Mocu Vukotića. Nažalost, takav kalibar igrača nismo napravili još od toga vremena. I ovi momci sa Muslinom na čelu su to odlično znali. Jedino na šta su mogli da se oslone kako bi nadu o smotri najboljih reprezentacija na svetu čuvali do kraja, jeste — tim.

Fudbal - Sputnik Srbija
Reprezentacija Engleske u strahu od ruskih obaveštajaca

Da igraju jedan za drugoga, da sve mane, koje evidentno postoje, otklone trčanjem, zalaganjem, hrabrošću, prolivenim znojem i jedinstvom na terenu. I da se, uz verovanje da sreća prati hrabre, nekako dokopaju cilja.

I počelo je. Nerešeno protiv Irske, pa posle dugo vremena ubedljiva igra protiv autsajdera Moldavije od 4:0. Potom opet ubedljivo protiv Moldavije, pa pobeda i protiv Austrije. Tad se već rađa nada i kod zaljubljenika u fudbal. Pa ovi momci nešto znaju?! I zaslužuju podršku.

Ponovo se u superlativima pisalo o našim fudbalerima. Iako nije bilo umiranja u lepoti igre, svaka sledeća utakmica se čekala sa nestrpljenjem. Što igrača, što navijača. I nizali su se mečevi, nizali bodovi… Prvo mesto u grupi je sebično čuvano. Bez poraza sve do pretposlednjeg meča u Austriji, gde smo mogli da overimo plasman u Rusiju.

Sve je bilo na našoj strani. I protivnik bez polovine prvog sastava, nemotivisan, bez šansi za plasman i publika koja je okupirala Beč i želja cele Srbije da istrči na ulice gradova i proslavi ogroman uspeh… Sve, opet, osim onog najvažnijeg — tima. Bez ideje, bez vidljive volje, bez snage… Jednostavno, dan kad ništa nije išlo. Dan kad ništa nije ni prikazano ni zasluženo. I ništa osim poraza i nije moglo da se desi.

Prva šansa je propuštena. Ostala je još jedna. Domaći teren, desetine hiljade navijača i slabiji protivnik, makar na „papiru“. Gruzija. Ispit dosadašnjih karijera maltene svih reprezentativca. Meč-lopta. Penal koji ne sme da se propusti. A unapred dobijeni mečevi su uvek najteži, to bar znaju oni koji su se bavili bilo kojim sportom.

© REUTERS / Marko DjuricaKapiten Srbije Branislav Ivanović.
Kapiten Srbije Branislav Ivanović. - Sputnik Srbija
Kapiten Srbije Branislav Ivanović.

Ko će otići u Rusiju, pitao je novinar Branislava Ivanovića pre početaka kvalifikacija. Ona ekipa koja osvoji 12 bodova protiv Moldavije i Gruzije, rekao je on. To niko nije uradio. Srbija je do sinoć osvojila 9. Ostao je još samo jedan korak. Težak, ali izvodljiv. Još ta tri boda, i da se reči kapitena pretvore u realnost. Još devedeset minuta. Jedan meč u koji staje sve i sve se zaboravlja.

Pukovnici ili pokojnici.

Mnogi su ih, kako to obično biva sa Srbima i fudbalerima, već ponovo prežalili. Otpisali. Posle samo jednog poraza i jedne loše igre. Molili su ovi momci za podršku. Pozivali navijače da dođu na stadion, da zajedno naprave još taj jedan korak, tako vredan. Osam godina čekanja! Mnogo dug period. I došlo je ih mnogo, ali moralo je više. Morao je stadion da bude pun, ali nije…

A nije ni krenulo kako treba. Iako smo imali inicijativu, sve je delovalo bojažljivo. U nekim trenucima se videla ideja u igri, ali je sprovođenje išlo nešto teže. Dosta pogrešnih pasova, sam napad odsečen, protivnik borben do krajnjih granica… Trudili su se naši, trčali, ulazili u duele, dobijali ih, ali falilo je…

Falio je dribling, falio je fudbalski geg, minijatura, da pokaže da si bolji od protivnika, da znaš više… Falila je neka „štikla“, neka „biciklica“ da podigne publiku, da podigne adrenalin… Ali nije je bilo. Umesto aplauza, čuli su se zvižduci…

Rekonstrukcija stadiona u Jekaterinburgu - Sputnik Srbija
Novi specijalni rat protiv Rusije: Tribina stadiona potresla planetu (video, foto)

Vreme je odmicalo, na semaforu i dalje početnih 0:0. Drugo poluvreme. Na terenu ista slika. Jalova inicijativa Srbije bez šansi… Vreme odmiče, a preveliku želju menja već vidljiva nervoza. „Da bar imamo nekog Inijestu, Ibrahimovića, Ronalda, Mesija, pa njemu da damo loptu, a on će…“, mislila je većina navijača. Možda i samih fudbalera, nesvesno…

Da, bilo bi lakše sa njima, ali mi imamo te koje imamo. Naši su. I kad ih ide, mogu da pariraju svima. Čak i u lepoti… A kad ih ne ide? Kad fali inspiracije, znanja, mašte, jedino što može da pomogne je srce.

A srce reprezentacije poslednjih deset godina je Branislav Ivanović. Bio je tu uvek. I kad se slavilo i kad se plakalo. Svakom selektoru. Na svakoj prozivci. Samo je bilo potrebno da mu uruče poziv. „Za Srbiju sam uvek tu“, govorio je. I nikad nije izdao. Igrao je uvek do poslednjeg atoma snage. I povređen i pod injekcijama i sa bolovima. Nekad bolje, nekad lošije, ali uvek srcem. A kad ništa drugo ne ide, kao sinoć, ni pas, ni šut, niti postoji jasan plan, onda to srce upali „stari motor“.

Oduzeo je Bane jednu loptu na svojoj polovini i krenuo napred kao brzi voz. Sve dobro što je urađeno u reprezentaciji moglo je da u poslednja četiri dana bude bačeno u bunar. I da se sve zaboravi. I Tadićeve bravure, i Kolarovljeve bombe, Stojkovićeve odbrane i Mitrovićeve hladnokrvne realizacije… Sve. Svi novinski naslovi, sva slavlja i radovanja. Sva nadanja.

A onda je usledio taj trk…

Kao u mlađim danima, u stilu Gereta Bejla, Ivanović je trčao napred sa loptom, kao da mu je to poslednje što radi u najmilijem dresu… U tom trenutku, kao da su samo mogli motkom da ga zaustave. Odbijali su se od njega igrači Gruzije, a svaki korak je bio kao korak od hiljadu milja, vredan puta u Rusiju. I kao da je samo to prolazilo kroz glavu kapitenu. Možda njegovih najbrže pretrčanih 50 metara u poslednjih 5 godina. 50 metara sprinta u koje staje sve. Želja, htenje, verovanje, prkos, inat, hrabrost… Svaka kap znoja na treningu, svako odricanje, svaki čučanj i svaki sklek naplaćen je u tom sprintu.

To je bio trenutak kad je sve došlo na naplatu… Trk zbog kog su krenule suze radosnice igračima, desetak minuta kasnije. Sprint koji je vredan navijačkog urlika… Sekund za koji se živi, zbog kog treniraš i koji čekaš. Trenutak koji zaslužiš, ili ne… A kad na jednu kartu baciš sve što imaš, a uložio si ceo život, onda i sreća pogleda…

Odbila se lopta nekako do Mitrovića, on pronašao Prijovića koji maestralno reaguje i…

© REUTERS / Marko DjuricaSlavlje Aleksandra Prijovića posle postignut gola koji je odveo Srbiju na Svetsko prvenstvo u Rusiju.
Slavlje Aleksandra Prijovića posle postignut gola koji je odveo Srbiju na Svetsko prvenstvo u Rusiju. - Sputnik Srbija
Slavlje Aleksandra Prijovića posle postignut gola koji je odveo Srbiju na Svetsko prvenstvo u Rusiju.

I sve ostalo nije bitno. Sve ostalo se zaboravlja. Srbija je na Svetskom prvenstvu! Velika Holandija nije. Turska nije. Argentina, sa sve čudotvornim Mesijem, teško da će gledati Rusiju.

A kapiten Branislav Ivanović?

Pa on samo trči, kao da mu je poslednji meč, a poslednji meč je i te kako daleko. Dok god ga ovako srce vuče. Sanjali su Rusiju, dosanjali su je. Nek sad sanjaju veliko finale protiv Brazila. To pravo svih sedam miliona selektora u Srbiji ne može da im oduzme.

Devedeset osam puta hvala kapitenu sa velikim K i sa velikim srcem.

Sve vesti
0
Prvo nova obaveštenjaPrvo stara obaveštenja
loader
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala