Naš sagovornik takođe primjećuje da ne treba previše zamjeriti na činjenici da generalno „manjka duhovnosti“ u današnjoj Crnoj Gori, jer se ipak radi o trendu koji je sve više prisutan u svim savremenim društvima.
— Bilo bi divno vjerovati da se na globalnom planu tu nešto zbiva, kreće na bolje, ali izgleda da to nije tako. Možda tako treba. Sigurno niste očekivali da vam sagovornik kaže da svijet ide na bolje, i bez duhovnosti kao opšte kategorije.
Oprostićete mi, ili nećete, ja ponekad zaista imam takav osjećaj savremenog svijeta — da je sve kako treba da bude. Svakako da društva i ljudske zajednice treba da imaju izgrađenu svijest o opštem dobru, a i brigu za budućnost. Duhovnost mi je ipak više lična kategorija. Uzmite recimo Srednji vijek, tada su društva sigurno u istoriji bila možda najduhovnija, pa opet, ipak jedna mračna era. Čudna je to tema. Moguće da je takve duhovnosti, kao društvene kategorije, danas najviše u arapskom svijetu. Sjetite se koliko to trvenja danas proizvodi.
Dakle o tome pričam… Ja sam više za škole ili vrtiće ili neke društvene programe koji nisu crkva. Ne govorim o ličnoj potrebi. Pa pogledajte naš Bar. Tamo imamo tri konfesije, tri bogomolje, tri velika zdanja. Radije bih tamo vidjeo tri velika vrtića, ili tri velike škole!
Prepoznaju li se i danas mjesta u Crnoj Gori koja su zadržala neku svoju istorijsku osobenost, te ih možemo posmatrati u kontekstu lokaliteta „gđe mit postaje stvarnost“? Kakva nam je arhikultura?
— Postoje ta mjesta, ali manjka ljudi. Ne mislim da je situacija bezizlazna, iako mi i moja baba Darinka kaže: „Ma zaboravi, nema više ljudi“. Može se zamisliti scenario prevrata: da ta napuštena mjesta i sela sa karakterom budu opet naseljena. Mi treba da gajimo i hranimo neki odnos prema tim mjestima. Podsjećanje: ta mjesta su ona esencija našeg karaktera, autentičnosti na ovome svijetu, ako tako hoćete. Ali na silu se ne može ništa. Može samo kroz kulturu, promišljanja našeg etosa i ideje.
Tu je ovdje problem, jer se kultura smatra folklorom, a ona je esencijalno način života i princip „nasušnog hljeba“. To svi mogu prepoznati i oni kockasti i oni sofisticiraniji i urbani, to nam svima nije daleko. To je arhikultura: da je prisutna i izvornost prostote i ideja modernosti. Znamo baš svi za taj naš „fri spejs“, to je i tema ovogodišnjeg bijenala arhitekture u Veneciji. A evo vidjećemo sa čim ćemo izaći pred svijet. Ponekad mi se čini da su stvari jednostavne.
Koliko je danas duhovnost prisutna u crnogorskom društvu kao cjelini, ali i graditeljstvu i arhitekturi?
— Ovo je teško pitanje. Duhovnosti u savremenim društvima vjerovatno manjka svuda, tako da tu ne bismo sebi mogli previše zamjeriti.
Ako posmatramo grad kao scenu čovjekovih zbivanja kreiranu u skladu sa njegovim potrebama — kako vidite svoj grad Nikšić?
— Ovo je najteže pitanje. Probaću pojednostaviti, objasniti. Ja i moj grad, to nisu baš klasični sređeni odnosi. Neko je tu u krivu. Ili ja nisam „nasađen kako treba“, ili ovo nije grad kako treba. Neka čitaoci odluče. Lično, jasniji mi je odnos prema mrkloj noći i planini nego prema Nikšiću kao gradu.
Šta biste svom gradu poželjeli?
— Mom gradu bih poželio da nekim svečanim dekretom ukine sječu mladica badnjaka za Božić, po cjenu da nas za to Bog propisno kazni.
