U intervjuu za Sputnjik Perović govori o značaju Božića, ali i podjelama koje opterećuju Crnu Goru, antagonizmu između oficijalne politike i crkve, kao i o pokušaju odbacivanja pravoslavlja i Rusije.
Božić je praznik praštanja i pomirenja među ljudima. Ipak, svjedoci smo da su prethodnih godina podjele u crnogorskom društvu veoma uzele maha. To se vidi i na primjeru odnosa prema Podgoričkoj skupštini, čija se 100-godišnjica obilježava ove godine. Ima li mjesta za optimizam kada se govori o prevazilaženju naraslih podjela?
— Ako društvenoj eliti i onima koji vode državu bude stalo da urede napredno i stabilno društvo — onda ćemo ga imati! Jer, pretpostavke za to postoje. Malo nas je, svi smo međusobno bliski, i svi manje-više razumijemo naše razlike. Eto, recimo, tema Podgoričke skupštine jeste nešto što rađa različita tumačenja, pa i razlike među nama, ali nema mjesta čuđenjima i međusobnim optužbama za izdaju. Pametni i dobronamjerni ljudi naći će prostora da pristalice oba tumačenja i razumijevanja — „za“ i „protiv“ tog događaja iz 1918. godine — okupe u koegzistenciji i trudu da se razumije stav neistomišljenika.
Previše je elemenata u istoriji knjaževine i kraljevine Crne Gore, koji su vapili za utapanjem te države u neku širu zajednicu, to je prosto bila vjekovna ideologija crnogorske dinastije Petrović, da bismo sad pristalice ujedinjenja smatrali izdajnicima. I obrnuto — tako je prirodno da se dio crnogorskog društva, i onda i sada, ipak identifikovao sa tim polaznim okvirom crnogorske države, da nije prirodno takve ljude smatrati „separatistima“. I jedne i druge, i tada i sada, vodila je ljubav prema Crnoj Gori.
Tako je i sa referendumom koji se zbio prije 12 godina. I oni koji su glasali za samostalnost Crne Gore, kao i oni koji su bili protiv takvog političkog rješenja — svi su smatrali da su njihove ideje dobre za Crnu Goru. Ali ako rukovodioci ne žele stabilno društvo, lako će naći povoda za isticanje podjela. Lako je zavađati. Teško je graditi red i povjerenje. Ali to je plemeniti i blagosloveni posao. Crna Gora ima šanse da ide tim blagoslovenim putem, iako sada ne liči da je takav ambijent.
Kako objašnjavate fenomen da se pojam „građanskog društva“ danas u Crnoj Gori interpretira kao nešto što unaprijed isključuje crkvu i religiju ili joj je pak suprotstavljeno?
— Mnogo je tumačenja, isto toliko ima puno praktičnih modela funkcionisanja „građanskog društva“ ili onoga što zovemo „sekularnom državom“. Ali, ni u jednom od njih se ne zagovara „rat“ ili „neprijateljstvo“ crkve i države. Ideja vodilja onih koji su osmislili takav društveni model bila je jasna i funkcionalna podjela nadležnosti ove dvije institucije. A ako se to postigne, i ako imamo društvo koje ne trpi preklapanja njihovih ingerencija, onda možemo govoriti i o tome da u zrelom građanskom konceptu, država i crkva mogu sarađivati. I to plodotvorno i uspješno.
Kako to izgleda u Crnoj Gori?
— Crna Gora je specifična politička sredina, nastala iz neobičnog susreta upravo crkve i države. Vjekovima prije 1851. crkva je vodila državu i stvarala njene pravne i prosvjetne institucije. Isto tako, od 1851. do 1918, ili ako hoćete do 1941. država na ovom prostoru preuzima neke od ingerencija crkvenog poglavarstva, a crkvu nastoji da učini jednom od svojih političkih resora, preko kojih kontroliše društvo.
I sad, možda živimo posljedice te prevelike bliskosti. Možda trpimo umor od te prevelike bliskosti, koja možda nije bila želja ni crkve ni države — ali je bila sticaj istorijskih okolnosti, jedne prosto rečeno nužnosti. Pa otuda bivamo svjedoci jednog antagonizma, i to samo u jednom djelu crnogorskog društva. Antagonizma između politike, i to one oficijelne, i crkve. Ali to nije prirodno ni normalno. Ne, ne treba nam nova teokratija, ali nam ne treba ni progon crkve — nego upravo kreativna saradnja. A mislim da i crkva i država za to imaju potencijala.
Crkva kao institucija praktično je stvorila Crnu Goru. Takođe, tu je i Rusija, bez čije pomoći bi ta državnost kroz vjekove praktično teško bila zamisliva. Kako vidite aktuelne trendove odbacivanja većine tradicionalnih vrijednosti koje su krasile Crnu Goru, pa i dvije pomenute istorijske vertikale?
— Takvo odbacivanje crkve, pravoslavlja i Rusije sigurno ne može donijeti nikakve koristi, jer takvim načinom vođenja politike Crna Gora radi protiv same sebe. Kao što mislim da nam ne treba nova teokratija, poput one iz doba Svetog Petra Cetinjskog, tako ni odnosi sa Rusijom, niti mogu niti treba da budu identični onima koje je kralj Nikola imao sa dvorom Romanovih. Jer takav odnos je bio odnos zavisnika, „mlađeg brata“ kome „stariji“ neprestano pomaže, gotovo u svemu. Znači, treba nam koliko-toliko ravnopravan odnos. Ne znam kako i zašto je došlo do toga da u borbi za tu ravnopravnost Crna Gora načini „političke sankcije“ Rusiji. Ovdje baš važe one riječi — „da nije tragično, bilo bi smiješno“. Svjedoci smo činjenice da su neki političari, tražeći distancu od sopstvene prošlosti i svoga identiteta, došli u zagrljaj onih koji ih ne čine ni nezavisnima ni ravnopravnima… Ali to je već neka druga, čisto politička priča.
Meni je nelogično, i van pameti, da se upravo u ovoj 100. godišnjici od prestanka crnogorske državne nezavisnosti, promoviše anticrkvena i antiruska politika, iako tom prestanku nezavisnosti 1918. nijesu doprinijeli ni crkva ni Rusija, nego upravo politički faktori onoga što danas zovemo evroatlantskim integracijama, tzv. zapadne sile.
Zato mislim da ni danas Crnu Goru ne treba braniti od onih koji su je stvarali i čuvali u novovjekovnoj istoriji.
