Komentarišući za Sputnjik novu agendu američke spoljne politike za Crnu Goru i region, koja podrazumijeva i najavu stalnog američkog vojnog prisustva u jugoistočnoj Evropi, kao i novo strateško zbližavanje SAD sa Srbijom, politički analitičar Aleksandar Aleksić kaže da Amerika u svojim strateškim dokumentima rijetko ide toliko eksplicitno u saopštavanju stavova kao što to može da radi kada je u pitanju Balkan i zemlje poput Crne Gore.
Govoreći o sada već neskrivenoj američkoj najavi kreiranja ambijenta za stvaranje „lojalne opozicije“ u Crnoj Gori, Aleksić smatra da se suštinski radi o jasnoj poruci svim crnogorskim političarima da za njih neće biti mjesta u političkom životu ukoliko otkažu poslušnost Americi.
„Pojam ’lojalne opozicije‘ nije isti kada ga 1826. u britanskom parlamentu među prvima upotrijebi ser Džon Hobhaus ili kada ga imperija danas, u novoj strategiji, uputi svom kolonijalnom posjedu — ’Republici Titograd‘. U bukvalnom smislu poruka glasi: ’Ako budete slušali savjete Ambasade SAD, možda jednog dana i vi dođete na red da budete u prilici da se zovete predsjednicima države, vlade, skupštine, ministrima… Ako ne budete lojalni našim porukama, za vas neće biti prostora za bavljenje politikom“, kaže Aleksić.
On podseća da je Liberani savez Crne Gore, stvarajući Narodnu slogu, pokušao, kako kaže, natčovječanskim naporom istinski pomiriti one koji se osjećaju Srbima i one koji se osjećaju Crnogorcima u Crnoj Gori, protivno interesima Amerike, i da je zato „brutalno kažnjen“.
Aleksić ocjenjuje da Amerika, suštinski, danas saopštava ono što je oduvijek radila, ali što ranije ne bi saopštavala u strateškim aktima.
„Lijep primjer je političko djelovanje Miodraga Perovića. Ambasada SAD mu je obezbijedila preživljavanje medija, licencu za banku, smanjila pritisak DPS-a, izdejstvovala opraštanja poreskih dugova i sve to kao nagradu za lojalnost. U zamjenu za to, on mora da obezbijedi dovoljan broj novih partija koje će učestvovati na namještenim izborima sa nadom da će jednom i on da ’nabode‘ stvarnu vlast, po mogućnosti funkciju predsjednika Republike“, objašnjava naš sagovornik.
Ko su za Amerikance „veliki ljudi“ na Balkanu
U tom smislu, napominje on, sve sistemske partije koje pristaju na izborne procese u kojima specijalne policijske jedinice obezbjeđuju mini-štabove u kojima se kupuju glasovi mogu se smatrati „lojalnom opozicijom“.
„Za one koji samo u bojkotu nelegalnih institucija i zaustavljanju političkog procesa vide šansu za početak pregovora o izlasku iz višedecenijske agonije, Ambasada SAD će se potruditi, kako i piše u izvještaju, da za njih ne bude mjesta u političkom životu“, precizira Aleksić.
Komentarišući preporuku Atlantskog savjeta da Vašington ubuduće bude obazriv prilikom saradnje sa „velikim ljudima na Balkanu“, Aleksić prije svega postavlja pitanje koga Amerikanci vide kao „velike ljude“.
„Nekada im je zvanično Milovan Đilas bio najvažniji igrač poslije Tita i Kardelja, ali je njegov psihološki profil u tajnom izvještaju od 15. februara 1954. CIA okarakterisala na ovakav način: ’Profil čovjeka čije su ambicije neograničene. Nijedno prijateljstvo nije dovoljno snažno kako bi dopustio da to omete njegove ambicije. Kad god su njegovi interesi na kocki, spreman je da žrtvuje svakoga i sve. Po prirodi i vaspitanju, Đilas je jedan cinik, inkarnacija sujete i samoljublja, smio i arogantan, ponekad ohol i uvijek samouvjeren da može srušiti svakog ko mu stoji na putu. On je rođeni spletkaroš i potpuni ateista kome ništa nije sveto‘. Možete zamisliti kako izgledaju profili Miodraga Perovića iz Crne Gore, Fahrudina Radončića iz BiH, Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja, Zorana Zaeva i drugih“, konstatuje sagovornik Sputnjika.
Prema njegovoj oceni, „veliki ljudi“ za SAD su isključivo oni koji mogu uticati na ostvarenje američkih interesa u regionu, i u pozitivnom i u negativnom smislu.
„To su oni kojima narod vjeruje, ljudi koji imaju kritičnu količinu novca koju mogu staviti u političku funkciju, ljudi koji imaju propagandnu moć, kao i ljudi koji imaju pod kontrolom oružane formacije do nivoa ozbiljnih kriminalnih organizacija. ’Biti obazriv‘ prema njima znači igrati na njih i staviti ih u funkciju svoje politike u mjeri u kojoj je to moguće, zadovoljavajući psihološke profile njihovih ličnosti“, kaže Aleksić.
Kako su SAD pomogle jačanje JNA
Što se tiče najave tobožnjeg „novog“ uspostavljanja stalnog vojnog prisustva američke vojske u jugoistočnoj Evropi, naš sagovornik podjseća na činjenicu da američko vojno prisustvo u regionu ipak nije od juče.
„Amerika ozbiljno, duboko i stalno vojno prisustvo u regionu ostvaruje od posjeta Vladimira Velebita Sjedinjenim Državama prvo 1950, pa 1951. godine i niza njegovih sastanaka na kojima su prisustvovali šefovi spoljnopolitičke zajednice SAD, i u to vrijeme novoformirane CIA. Sastancima su prisustvovali Hariman, Bolen, Robert Džojs i drugi, nakon kojih je uslijedila posjeta Koče Popovića načelnika Generalštaba JNA u trajanju od pet sedmica. Posjeta i dogovori do dana današnjeg se smatraju supertajnim, što je, prema pisanju Lorejn Liz, američke istoričarke i urednice dva toma američke spoljnopolitičke enciklopedije, potpuno frustrirajuće po kompletnu naučnu zajednicu. Tada je napravljen dogovor o stvaranju armije od 500.000 ljudi pod oružjem i još 1.000.000 ljudi u rezervnom sastavu. Takve armije u to vrijeme u Evropi imale su samo Velika Britanija i Francuska. Brzina kojom je nakon toga uz podršku SAD jačala JNA smatrala se većom u obimu i intenzitetu od svih drugih“, podsjeća naš sagovornik.
U tom smislu, po Aleksićevoj ocjeni, uputno je govoriti jedino o „poigravanju američke administracije u retoričkoj ravni sa svima koji očekuju određene promjene, a koje će se razlikovati u odnosu na prethodno stanje“.
„Promjena američkog prisustva u smislu dodatnog uvećanja ili dodatnog umanjenja može da se desi jedino ukoliko region u novoj podjeli interesnih sfera, koja je neminovnost, postane dijelom nekog novog aranžmana. ’Bondstil‘ je najveća vojna baza SAD van teritorije SAD. Veće vojno prisustvo od toga teško da je moguće. Zato najavu većeg vojnog prisustva možemo protumačiti i kao prijetnju onima koji ne budu lojalni američkoj volji. EU, kao što znamo, ima nulto vojno prisustvo i u samoj EU, što je čini isključivo američkim paravanom kada su vojna pitanja na dnevnom redu, zbog čega Evropu i posmatraju kao nepostojeći subjekat na Balkanu“, precizira Aleksić.
Šta znači istorijsko zbližavanje SAD i Srbije
Sagovornik Sputnjika se na koncu osvrnuo i na značenje sintagme ponovnog „istorijskog zbližavanja“ SAD i Srbije, za koju kaže da za Beograd suštinski predstavlja odricanje od svih primarnih nacionalnih interesa zemlje.
„Istorijsko zbližavanje“ sa Srbijom, smatra on, znači strateški cilj Amerike da Srbiju dovede u fazu iz koje će Srbija Rusiji uvesti sankcije, priznati nezavisnost Kosova i Metohije, mirno posmatrati spajanje Kosova i Metohije sa Albanijom u novu državu, protjerati Rusiju iz NIS-a, ugasiti Srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu, proglasiti „Srebrenicu“ za genocid, izmijeniti udžbenike istorije na način koji će izdiktirati Amerika.
„’Istorijsko zbližavanje‘ znači i povećano izdvajanje novca kojim će ’lojalna opozicija‘ u Srbiji i ’lojalna vlast‘ u Srbiji biti plaćena na tim projektima. Za to vrijeme će ’lojalnu opoziciju‘ i ’lojalnu vlast‘ držati u antagonističkoj prijetnji jedne drugima, kako bi što bolje izvršavali agendu. U protivnom će se ostvariti predviđanje CIA da će Srbija do 2050. godine izgubiti 33,2% stanovništva. Ali, kao što znate, ne postoji prevara bez bajke. Strahovita medijska kontaminacija Srbiju gura u tabloidizaciju kako bi običan čovjek što teže mogao da razabere smisao od besmisla. A kada se jako igra na medije, onda to znači da mnogo mora da se laže. Jedna stara poslovica kaže da ’laž obiđe pola svijeta dok istina još uvijek obuva cipele‘“, zaključuje Aleksić.
