Srbi ga zgazili, a rekao je: Naša Rusija krvari za ceo svet

© Sputnik / Vladimir SudarSpomen ploča Milošu Crnjanskom u Londonu.
Spomen ploča Milošu Crnjanskom u Londonu. - Sputnik Srbija
Pratite nas
Crnjanski je govorio u visokom stepenu tačno i to mu je donelo nesreću. A trebalo bi promisliti kakva smo mi kultura i kakav smo mi svet kad imamo problem sa takvim piscem? On je u srpskoj književnosti ono što je Tolstoj u ruskoj, kaže Milo Lompar, predsednik „Zadužbine Miloša Crnjanskog“.

Uoči četrdesetogodišnjice smrti jednog od najvećih srpskih pisaca objavljena je knjiga „Politički članci“ Miloša Crnjanskog. Reč je o 15. tomu kritičkog izdanja sabranih dela u kojem su se našli tekstovi koje je veliki pisac objavio od 1919. do 1939. godine. U „Političkim člancima“ prvi put su sakupljeni tekstovi zbog kojih je Miloš Crnjanski za života proglašen „mrtvim piscem“ i zbog kojih je poslednjih 11 godina života, posle povratka iz emigracije, bio nipodaštavan u zemlji.

O „Političkim člancima“ i o tome zašto ni 40 godina posle smrti „najbolji stilista srpskog jezika“ nije došao na zasluženo mesto u srpskoj kulturi, razgovarali smo u „Orbiti kulture“ sa Milom Lomparom, urednikom izdanja i predsednikom „Zadužbine Miloša Crnjanskog“.

Čitajući tekstove u knjizi vidimo da je Crnjanski, koji je, kako sam kaže u „Komentarima Lirike Itake, počeo kao levičar, relativno brzo došao do nekoga ko se deklariše kao nacionalista. Šta je uticalo na njega da od integralnog Jugoslovena, koji se divi kralju Aleksandru, među prvima postavi srpsko pitanje?

Patrik Dempsi u ulozi Raskolnjikova u televizijskoj adaptaciji romana Zločin i kazna Fjodora Dostojevskog iz 1998. godine - Sputnik Srbija
Možda je i Dostojevski bio Amerikanac

— U prvom tekstu u knjizi „Vaspitanje i revolucije“ iz 1919. godine on iskazuje veliku skepsu prema Oktobarskoj revoluciji. U vreme dok Krleža ili Dragiša Vasić isijavaju oduševljenje Oktobarskom revolucijom, imate jedan vrlo prodoran, mudar i osetljiv tekst Crnjanskog, gde se Oktobarskoj revoluciji uzima ekskluzivizam i iskazuje se nepoverenje prema ideji revolucije uopšte, i tu se pominju i Francuska, čak i hrišćanska revolucija. Tačno je da je napisao u „Objašnjenju Sumatre“, govoreći o sebi, „mi mladi se nalazimo na levici, razume se“, ali taj iskaz možemo gledati i ovako i onako. Svi tekstovi u periodu između 1920. i 1929. godine pokazuju jednu vrstu velikog identifikovanja sa jugoslovenskim državnim interesima. To nisu tekstovi ni levičarski ni desničarski. Bio je na stanovištu unitarnog jugoslovenstva. Ako kažemo da je bio nacionalista, onda treba reći — jugoslovenski. Crnjanski nije bio nikakav srpski nacionalista i ako pažljivo pročitate ove tekstove, videćete da možda imaju samo dva ili tri teksta koji tretiraju srpsko pitanje.

Kao jugoslovenski integralni nacionalista, u jednom tekstu kaže da je prošlo vreme zabluda…

— To je jedan od ta tri teksta koji govore o srpskom pitanju, ali je broj „Ideja“ (časopis Miloša Crnjanskog) sa tim tekstom zabranjen u toj Jugoslaviji. On kaže „mi stvari u ’Idejama‘ gledamo nacionalistički“, ali to je uvek jugoslovenski nacionalizam. Ono što njemu služi na čast, po mom mišljenju, i gde se pokazuje da je daleko iznad jedinih pisaca s kojima ga uopšte možemo porediti, a to su Andrić i Krleža, jeste da je on izvukao konsekvence iz svojih zabluda. On je u jednom trenutku shvatio da takav koncept jugoslovenstva ne može da opstane i da se paralelno sa idejom jugoslovenstva koju Srbi zastupaju, realizuju odvojene ekskluzivne ideje hrvatske, odnosno slovenačke nacionalne individualnosti. I on je rekao da nema ništa protiv, ali ako se već stvari sagledavaju iz perspektive hrvatskog, odnosno slovenačkog ekskluzivizma, onda bi trebalo da i mi stvari formulišemo sa srpskog stanovišta. U tom tekstu, on refleksom čoveka koji se suočava sa zabludama, pokazuje da unutrašnja struktura jugoslovenstva nije održiva.

CC0 / Javno vlasništvo / Miloš Crnjanski
Srbi ga zgazili, a rekao je: Naša Rusija krvari za ceo svet - Sputnik Srbija
Miloš Crnjanski

To što je on rekao 1935. godine, Srpski kulturni klub, koji je okupio kompletnu nacionalnu inteligenciju na čelu sa Slobodanom Jovanovićem, počeo je tek 1937. a naročito 1939. godine da pretvara u državnu politiku. Znači, on je pre Srpskog kulturnog kluba, pre svih tih intelektualaca ocenio da je „došao 12. čas“ da se postave stvari sa srpskog stanovišta. Imao je hrabrost da vidi da događaji opovrgavaju njegovo veliko poverenje i odanost jugoslovenskoj ideji. I on tu kaže otvoreno „ja sam se posle 15 godina zabluda vratio, ne Srbijancima nego Srbima“, što znači da on govori o integralnoj srpskoj kulturnoj egzistenciji. A to je pozicija koja ga je dovela u šah mat situaciju. On više nije imao kud, jer je, s jedne strane, bio neprihvatljiv za građansku inteligenciju, a sa druge strane, bio je izložen komunističkoj propagandi i nije slučajno da je 1935. godine praktično, koristeći se najviše vezama koje je njegova žena imala, postavljen na dosta nisko mesto šefa pres-službe i atašea za štampu u Berlinu. On je čovek koji je bio skrajnut. Kao kužnog su ga gledali i to će biti njegova sudbina do kraja života.

Crnjanski je bio veoma oštar u polemikama. Na jednom mestu za naš „salonski komunizam kaže: „U njega se sliva sav šljam koji je i pre rata gušio naš narod. Ima jedan citat koji glasi: „Ismevanje takozvanih nacionalnih ideala i prošlosti, fama o korupciji i niskoj kulturi Srba, crnogorska mitologija, zagrebačka panika, slovenačka želja za Kineskim zidom, zar je to novo? Austrija je to, pokojna Austrija. I uvek isto. Kako to da je pisac tako prefinjenog stila bio tako žestok polemičar?

Autrougarski nadvojvoda Franc Ferdinand uoči atentata u sarajevu 28. juna 1914. - Sputnik Srbija
Da li se Austrougarska imperija vraća na mapu Evrope?

— Prvo pitanje koje se tu postavlja jeste da li je sve to tačno, a nama je istorija pokazala da jeste. Njegovi uvidi su pokazivali istorijsku dalekovidost, što nemate kod Krleže. Kod Krleže imate sve obrnuto — on pogađa trenutak, a promašuje istorijski tok. Kod Crnjanskog je stvar u tome da on kad kaže „naš salonski komunizam“, on to precizira. Kaže: „Nemam ja ništa protiv komunista. Komunisti radnici, potlačeni, koji za koru hleba rade, to je u redu da budu komunisti. Ti ljudi se autentično bore za svoje ideje. Ali ovi naši salonski komunisti, oni hoće pod zaštitom strina, tetaka koje su vezane za dvor i generalitet“. Što je sve tačno. Koča Popović je eklatantan primer. Marko Ristić je unuk Jovana Ristića, knjaževskog i kraljevskog namesnika. Oni su komunisti iz snobizma. I tu vidite kod Crnjanskog da je on plebejac i da ima jak plebejski instikt. Ja mislim da ta žestina proističe odatle. To je instikt čoveka koji je vezan za socijalno niže društvene slojeve. Dakle, poenta je u tome da je njegova žestina vezana za njegov temperament i to nije nespojivo sa njegovim lirskim duhom. Lirski duhovi su žestoki duhovi i njihova nežnost je samo naličje njihove oštrine.

Međutim, tu su ključne dve stvari. Ono što je govorio je u visokom stepenu tačno i donelo mu je nesreću. A trebalo bi promisliti kakva smo mi kultura i kakav smo mi svet kad imamo problem sa takvim piscem? On je u srpskoj književnosti ono što je Tolstoj u ruskoj. On je napisao naš „Rat i mir“ koji se naziva „Seobe“. A da ne govorim o tome kakav je bio kosmopolita. Njegov „Roman o Londonu“ nema za junaka Srbina, nego Rusa, i nema pozornicu ovde, nego u Londonu. Dakle, on je bio naš najkosmopolitskiji i najnacionalniji pisac, što je specifično. U svakom slučaju, kakva smo mi kultura kada i danas imamo problem sa istinom koja je izneta pre 70 ili 80 godina?

© Sputnik / Vladimir SudarNovinar Sputnjika Vladimir Sudar ispred zgrade u kojoj je živeo Miloš Crnjanski u Londonu.
Srbi ga zgazili, a rekao je: Naša Rusija krvari za ceo svet - Sputnik Srbija
Novinar Sputnjika Vladimir Sudar ispred zgrade u kojoj je živeo Miloš Crnjanski u Londonu.

Njegove sintagma „večito vraćanje istog kao da se odnosi na političke istine koje je izneo 1934. ili 1935. godine, a koje smo preživeli u socijalističkoj Jugoslaviji.

— Jeste, zato što je ona (socijalistička Jugoslavija) praktično kanonizovala austrougarsko nasleđe. U tekstu „Vaspitanje i revolucije“ imate jednu rečenicu koja kaže da naša velika Rusija krvari za ceo svet. On je bio ubeđeni slovenofil, a usled toga i rusofil i imao je fantastično osećanje za ono što se krije ispod ideološkog sveta, a to je svet kulturno političkih podela. Kao čovek sa periferije našeg naroda jako je dobro osećao ta trenja između srednjoevropskog i balkanskog kulturnog kruga, između katoličkog i pravoslavnog sveta. I on je osetio, apsolutno nepogrešivo, da kod nas priča o komunizmu nije ideološka, nego je, u biti, priča o izvesnom potčinjavanju srpskog političkog interesa.

Sa današnje tačke gledišta, kad nema Jugoslavije, da li bi se politički protivnici Crnjanskog mogli svrstati u „Drugu Srbiju?

Vladimir Kecmanović - Sputnik Srbija
Kecmanović: Za deklarativne levičare sam Če Gevara

— U onom delu u kom ona govori o obnovi jugoslovenstva na pretpostavkama titoističke Jugoslavije — da, jer tu su osnovni njegovi progonitelji — Marko Ristić, beogradski nadrealisti, Oskar Davičo — sve to što je išlo posle rata, bilo je protiv njega. Međutim, osnovno je da je s njim neugodno isto kao i sa Dostojevskim, iako je po profilu pisca više naginjao Tolstoju. Dostojevskom ne možete sporiti genijalnost, ali vam njegovi stavovi nisu baš bliski, pa je to uvek pomalo nelagodno i to se rešavalo tako što se govorilo — ovde je zastranjivao, a ovde je bio genije. A niko ne postavlja pitanje kako je jedan genije zastranjivao, a mi koji nismo geniji, nismo.

Tako je i sa Crnjanskim. Njegovi današnji protivnici ne mogu da ospore njegovu književnu vrednost, ali im ti politički tekstovi ne odgovaraju. S druge strane, on nije pisac s kojim se vlast može lako identifikovati. Spada u pisce koji su uvek neugodni, jer je on u jednoj svojoj dimenziji iznad receptivnog polja srpske kulture. Srpska kultura ima receptivno polje koje je definisano epskom paradigmom, na liniji Vuk-Njegoš-Andrić. Crnjanski je neko ko je definisao alternativnu, lirsku paradigmu i u tom smislu bi ga ova, „drugosrbijanska“ inteligencija mogla upotrebiti protiv druge strane, ali je nevolja u tome što su njegovi politički stavovi bliži „tradicionalistima“ nego „drugosrbijancima“. Nevolja je i u tome što je on taj neugodni sklop modernog nacionaliste i što je naš najmoderniji pisac. I s njim je uvek bilo neugodno, i u komunizmu, i u Jugoslaviji, i kad nema Jugoslavije. Moj je zaključak da srpska kultura nema uvo za tu dimenziju duha koja u njemu odjekuje. To je sudbina pisca koji je veći od kulture kojoj pripada. Pogledajte samo njegov položaj u društvu. Brana Crnčević je akcijom aktuelne vlasti dobio ulicu pored Hrama Svetog Save, a Miloš Crnjanski odlukom davnašnjih komunističkih vlasti ima ulicu u Višnjičkoj Banji. Od Andrićevog stana je napravljen muzej, dok je stan Crnjanskog posle smrti Vide Crnjanski vraćen opštini.

Zbog njegovog oštrog, polemičkog jezika, Marko Ristić ga je sredinom 50-ih godina živog sahranio.

— Jeste, oni su bili lični neprijatelji. Prvo su bili prijatelji, pa je onda na to došlo političko neprijateljstvo.

© SputnikMilo Lompar
Srbi ga zgazili, a rekao je: Naša Rusija krvari za ceo svet - Sputnik Srbija
Milo Lompar

Komunisti su, ipak, deset godina kasnije, shvatili da im je u interesu da se Crnjanski vrati u zemlju.

— On je bio suviše velik pesnik i pisac da bi režim mogao da se ogluši o njegovo postojanje. Može neko vreme, ali ne može stalno. S druge strane, Crnjanski je posle rata bio odvojen od političkih akcija emigracije, pa se posle i zamerio emigraciji. Treće, naša politička emigracija je bila vezana za englesku političku orjentaciju koju on nije prihvatao. On sâm je posle 1955. godine slao pomirljive znakove prema jugoslovenskoj diplomatiji, a režim je sprovodio jednu akciju da se on vremenom oslobodi strahova i vrati u zemlju, jer im je to odgovaralo. Posle povratka u zemlju, Crnjanski je prema režimu imao vrlo lojalan stav, iako postoje svedočanstva da ni tada nije promenio svoje mišljenje o komunizmu. Crnjanski je prihvaćen sa ne baš velikim oduševljenjem. Bilo je mnogo negativnih reakcija, kao i uvek kod nas, i one su imale dva sloja. Jedan je bio politički — podsećalo se na njegove tekstove u slavu kralja i protiv komunista, a s druge strane su govorili da njegove nove knjige — „Druga knjiga Seoba“ i „Kod Hiperborejaca“ i nisu neke, da su uzmicanje njegovog književnog dara, što je, inače, najobičnija glupost, jer su to najmodernije knjige srpske književnosti posle rata. To je, praktično, početak postmodernog pripovedanja kod Srba i to u isto vreme sa svetom.

Zašto su komunisti lakše sve oprostili Andriću nego Crnjanskom?

Pisac i novinar Nenad Novak Stefanović - Sputnik Srbija
U Andrića su bile zaljubljene sve beogradske gospođe

— Tu ima više stvari. Prvo, Andrić se nije direktno suprotstavljao komunistima, a kod nas su najopasniji ti direktni sukobi — licem u lice. Drugo, on im je odmah, 1945. godine bio potreban. Komunistički režim je hteo da se legitimizuje i trebali su mu građanski pisci — Isidora Sekulić, Ivo Andrić, Veljko Petrović… Andrić je odmah objavio tri svoja romana i on je u političkom smislu pristao na neku vrstu kompromisa, bio je kooperativan, išao je sa Radovanom Zogovićem, govorio je na skupovima pisaca, ušao je u komunističku partiju… Posle raskida sa Informbiroom odigravala se i drama srastanja građanske i komunističke inteligencije i naši građanski pisci postajali su pripadnici komunističkog poretka. I tako se odvijala ta drama da su na kraju najžešći branioci titoizma bili potomci nekadašnje buržoazije. A Andrić je bio dobra metafora za tako nešto.

To je bila jedna formula koja odgovara i ovim nevidljivim kulturnim silama na liniji Vuk-Njegoš-Andrić. Ja Andrića svrstavam u tradicionalne moderniste, dok Crnjanskog svrstavam u radikalne, avangardne moderniste, kakvi su bili i Rastko Petrović i Vinaver. To je ta linija radikalnog modernizma i niko od njih nije postao komunista, što je paradoks. Vi želite da se emancipujete od „filozofije palanke“, od „palanačke srpske svesti“ koju bagatelišete, želite da prigrlite radikalne moderniste, a nijedan od njih nije komunista.

Mislim da je razlika njihovih sudbina slična razlici između Tolstoja i Dostojevskog. Tolstoj je za života video pet ili šest izdanja svojih sabranih dela, Turgenjev dva, a Dostojevski nijedno. Dostojevski je počeo kao levičar, a završio kao reakcionar, ali nikad mu se nije verovalo, znao mu se osporavati i talenat, i na kraju, kad je prihvaćen u Sovjetskom Savezu kao genije i prorok Revolucije, zbog „Zlih duha“ nije gledan baš milim okom. Dostojevski je, kao i Crnjanski, proročki video šta dolazi. Dostojevski je 40 godina pre Revolucije rekao da je krv za njih jeftina i to se pokazalo matematički tačno. Crnjanski je rekao da će se dogoditi srpska tragedija, što je, takođe, tačno. Dakle, to su ti neugodni svedoci, genijalni ljudi, koje ne možemo da uklopimo u naše shematske predstave o životu i stvarnosti.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala