Američki spoljnotrgovinski deficit sa Kinom je, tokom 2015. godine, dostigao novi rekord. On je iznosio 365,7 milijardi dolara. Uvoz iz Kine je bio 481,9 milijardi, a američki izvoz svega 116,2 milijarde. Sa ostvarenim viškom dolara, Kina kupuje američke državne obveznice, tako da je, avgusta 2016. godine, bila u posjedu ovih hartija u vrijednosti od 1.185 milijardi dolara. To je predstavljalo trećinu javnog duga Amerike u vlasništvu stranih država.
Ekonomski odnosi između Amerike i Kine postaju još složeniji ukoliko se u razmatranje uzmu i ograničenja koja proizilaze iz tako velike neravnoteže. Zašto Kina kupuje američke državne obveznice? U tekućem odnosu snaga, to je za Kinu najmanje loše rješenje.
Kineske korporacije pokazuju stalan interes za kupovinu značajnih udjela (ili cjeline) američkih firmi koje se nalaze na tržištu. Ali, u velikom broju slučajeva, američka strana, odlukama svojih državnih organa, ne dozvoljava takvu trgovinu pravdajući zabranu razlozima nacionalne bezbjednosti. Ovaj je interes u Americi (opravdano) nadređen profitnim ciljevima vlasnika kapitala i bitno sužava slobodu tržišta. Tako ono što Amerika nameće ostatku svijeta, za nju samu ne važi. Stoga, ponude kineskih kompanija za kupovinu američkih firmi iz oblasti petrohemije, farmaceutske ili industrije visokih tehnologija, ne mogu biti realizovane, nezavisno od visokih cijena koje se nude. „Ljudi su zabrinuti zbog narastanja kineske vojne moći, ali ja godinama upozoravam da je njihov novčanik ono što moramo da pažljivo posmatramo“ nedavno je izjavio Kejt Ficdžerald, poznati američki finansijski analitičar.
Šangajska grupa je najveći svjetski proizvođač svinjskog mesa i najveći proizvođač mesa u Kini. Ona je 2013. godine kupila američku kompaniju (Smithfield Foods Inc.) za gotovo 4,2 milijarde dolara. Pritom, nisu kupljeni samo objekti i stoka. Šangajska grupa je došla u posjed više od 146 hiljada hektara zemlje na farmama širom SAD. Vrijednost same zemlje se računa na oko pola milijarde dolara. Procjenjuje se da su kineske firme, tokom 2015. godine, u svojini imale poljoprivredno zemljište vrijedno 1,4 milijardi US dolara, a nisu pokazivale namjeru da se zaustave. Šta više. Kineska nacionalna hemijska korporacija (Chem China) je sredinom 2017. godine preuzela švajcarsku kompaniju za proizvodnju sjemena za poljoprivredu (Syngenta), koja posluje u SAD, za 43 milijarde dolara.
U američkoj poljoprivredi, farme proizvode, ali korporacije zarađuju novac. Proces proizvodnje je toliko skup da bi bio nemoguć bez kreditiranja. Ukoliko farmeri ne izvršavaju naloge vlasnika korporacija (sada u sve većem broju i Kineza) mogu da ostanu bez cjelokupne imovine. Zemlje, staja, silosa, hranilišta, klanica, mrestilišta…
Iako se brojni Amerikanci plaše da nije tako, kineski zvaničnici izjavljuju da im nije namjera da pokupuju svu zemlju, već da žele da nauče da farmama upravljaju na savremen i ekonomičan način. Kina ima ogromnu teritoriju, ali s obzirom na brojnost populacije, ima i faktički neograničene potrebe za proizvodnjom hrane. Svega jedanaest odsto njene teritorije može biti upotrijebljeno za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju. Na to je uticala ne samo prirodna konfiguracija nego i brojni ekološki i populacioni problemi u njenim ruralnim dijelovima. U Americi ima šest puta više obradivog zemljišta po glavi stanovnika nego u Kini. Stoga je više nego razumljiva želja kineskih kompanija da investiraju u proizvodnju hrane, nezavisno od toga gdje će se sama proizvodnja odvijati.
Taj će proces biti moguć do tačke na kojoj će američka strana procijeniti da bi svaka naredna kupovina mogla da utiče na američku nacionalnu bezbjednost. Sudeći po najavama medija glavnog toka i orkestriranoj žalopojci američkih farmera, na taj se trenutak neće dugo čekati. A onda će se „sukob džinova“ prenijeti na neko drugo područje, budući da je ovaj rivalitet, nezavisno od bilo čije retorike, prirodan i neminovan.
