Protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić, arhijerejski namjesnik bokokotorski, iznio je prije više godina na svjetlo dana pismo koje je Sveti otac papa Pijo VI, putem svog izaslanika Franciska Palovinetija, 28. decembra 1969. godine uputio tadašnjem mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu Dajkoviću.
U pismu papa predlaže da bi bilo najbolje da se sa Lovćena skine zavjetna Njegoševa kapela i izmjesti u muzej ili Njeguše, gdje, kako se navodi, „doliči i prema istoriji i prema narodu koji je izumro“, kako bi se „počeo život“ sa novim običajima i zamasima uz podršku Vatikana.
„Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim na veliku srpsku ideologiju, koja je zloupotrijebila ovaj narod, koji, može se reći, potpuno izumire. Novi narod sa novim navikama i novim životom jeste narod budućnosti i novih pregnuća, pa je Sveti otac papa voljan da svesrdno pomogne ovom narodu i da ga povrati u pravu Hristovu vjeru, zašta je voljan da uloži i velika sredstva“, stoji u pismu.
Samo i letimičan pogled na ove navode pokazuje da su Njegoš i sve ono što on predstavlja dugo bili smetnja namjerama Vatikana. Nažalost, proces stvaranja „novog naroda sa novim navikama“, koji se pominje u pismu, čini se da je u Crnoj Gori danas u poodmakloj fazi.
Da bismo razumjeli dublji i pravi smisao rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu valja se ponovo podsjetiti riječi protojereja-stavrofora Krivokapića, koji je od početka upozoravao da se ovdje, u suštini, radilo o „vrlo ozbiljnoj priči“.
„Slutili smo, po nekim reakcijama, da Lovćen treba da bude skraćen za glavu, da Njegoša gore više ne bude, jer je on simvol pravoslavlja, simvol srpstva, simvol one Crne Gore koja je stvorena Berlinksim kongresom. U tom smislu, Vatikan je davno imao svoje planove“, tvrdi Krivokapić.
Utoliko je veći paradoks kada su neki koji sebe danas zovu Crnogorcima ujedno i najveći protivnici obnavljanja Njegoševe kapele na Lovćenu. Čitava stvar je dodatno neshvatljivija, jer se posrijedi radi o doslovnom ispunjenju Njegoševog amaneta i njegove poslednje volje.
Da podsjetimo, Milutin Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, zabilježio je njegove riječi kojima obavezuje Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu: „To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu“.
Dakle, sve je više nego jasno. Problem nastaje u onom trenutku kada ovdašnji novokomponovani Crnogorci, odnosno, „novi narod sa novim navikama“, kako se o tome precizno izjasnio Sveti otac, dođu licem u lice sa Njegošem, tim prorokom i pjesnikom, naroda koji „izumire“.
Još niko nema hrabrosti da to otvoreno i prizna, ali Petar Drugi jeste očigledno najveća smetnja projektu novog crnogorskog identiteta. Tajnovidac lovćenski isuviše gordo posmatra sa visine sve te političke i intelektualne pigmeje, koji muku muče sa njegovim likom.
I nije im lako, mora se priznati, gotovo da izazivaju i sažaljenje. Preteško je u Crnoj Gori rvati se sa Njegošem.
Utoliko bi borba za obnavljanje crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu i poštovanje Njegoševe poslednje želje da bude sahranjen u njoj, bio i čin ne samo ispunjenja Njegoševog amaneta Crnogorcima, već i početak istinskog vraćanja Crne Gore sebi samoj.
Za sada nema sluha od strane aktuelnih crnogorskih vlasti da se Njegoševa kapela na Lovćenu obnovi, pa je crnogorski premijer Duško Marković treći u nizu od kojega je Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije zatražio obnavljanje porušene crkve Svetog Petra na Lovćenu.
Nema sumnje da je rušenje kapele označilo i početak moralnog posrnuća i odumiranja stanovništva, a njeno ponovno vaskrsenje na Lovćenu bilo bi i simbol duhovne obnove i novog uzleta. Kako trenutno stvari stoje, oko toga će se koplja tek lomiti u Crnoj Gori.
