Poziv Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije, na široki dijalog oko Kosova i Metohije sa ciljem da se utvrdi najviši mogući stepen nacionalnog jedinstva o tom životno važnom pitanju, zaslužio je pažnju i reakcije mnogih aktera političkog života. Ne samo u Srbiji. Razumije se da su stvari tek na početku i da će biti nužno nastavak propratiti sa najvećom pažnjom.
Poziv na dijalog sa prvog mjesta u državnoj upravi uvijek zaslužuje pohvalu, a naročito kada se radi o složenom, a važnom pitanju kao što su odluke o državnoj politici prema Kosmetu, kao sastavnom dijelu teritorije i uslovu očuvanja državnog jedinstva Srbije. Posebno ako je namjera pozivara da zaista sasluša sve argumente i ukoliko posjeduje sposobnost da ih, zajedno sa najširom javnošću, ocijeni po značaju. Dijalog bi tada postigao puni smisao budući da bi odluke, koje svakako moraju donijeti izabrani predstavnici države, imale veće šanse da budu ozbiljno promišljene i usklađene sa vitalnim državnim interesima. Ali, važno je imati u vidu — bilo dijaloga, ili ne, bio on plodotvoran ili jalov, odluke će uvijek pripadati aktuelnom državnom vrhu. I slava i sramota.
Ključne riječi poziva bile su realnost (koja mora biti uvažena) i mitovi (kojih se, konačno, treba osloboditi). To dopunsko objašnjenje nije pojasnilo, već je dodatno povećalo nedoumice. Jer, već se to vidjelo, realnost nije jednoznačna i za sve aktere ista. Za neke su mitovi realnost, a realnost je za druge mitska. Ipak, u tom očekivanom kolopletu istina i zabluda, stvarnosti i privida, pojavljuju se pitanja o kojima se najradije ćuti. Iako se odnose na nesumnjivu i prilično bolnu realnost, neraskidivo vezanu uz temu rasprave.
Jedno od njih je ocjena politike koju je prema KiM sprovodio i personifikovao Slobodan Milošević. Od izmjena Ustava Srbije i povratka KiM u jedinstveni državni poredak, do oružane borbe protiv terorističke OVK i NATO agresora. Da li je on bio ratni zločinac, ili borac za očuvanje svoje države? Do kada može da traje zavjera ćutanja o činjenici da je, suprotno zakonima ove države, Slobodan Milošević bio izručen Haškom tribunalu, da bi tamo bio svirepo umoren?
Da li je 5. oktobar 2000. godine bio početak novog demokratskog „proljeća“ ili se radilo o nastavku agresije koju je izvršio NATO? Konačno, od kakvog je značaja činjenica da je Zoran Đinđić, premijer Srbije i dugogodišnji miljenik Zapada, ubijen u vremenu kada je pokazao punu odlučnost da brani Kosovo i Metohiju kao nerazdvojni dio Srbije?
Neki odgovori su već dati, iako tek u naznakama. Nakon previše vremena, državni vrh Srbije se pridružio obilježavanju uspomene na herojstvo vojnika sa Košara. Uz obećanje da će im ubrzo biti posvećeno trajno i dostojno obilježje. Konačno! Jer su takvi heroji sve to i još mnogo više zaslužili. Ali ako su oni heroji (što je nesumnjivo), zar takvi nisu i njihovi komandanti generali Lazarević i Pavković? I njihov vrhovni komandant — Slobodan Milošević! Zar nije tačno da je tzv. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) bila na listi terorističkih organizacija Stejt departmenta SAD u vreme kada je SR Jugoslavija počela borbu protiv nje?
Da li je već zaboravljeno priznanje naših ondašnjih protivnika, dato još 2005. godine izjavom Strouba Talbota, zamjenika državnog sekretara u Klintonovoj administraciji i glavnog američkog pregovarača tokom rata?
„Dok su nacije širom regiona težile da reformišu svoju privredu, ublaže etničke tenzije i uspostave građansko društvo, Beograd kao da je uživao u kontinuiranom kretanju u suprotnom pravcu. Nije nimalo čudo što su se Jugoslavija i NATO našli u sukobu. Najbolje objašnjenje za rat koji je NATO započeo jeste otpor Jugoslavije širim trendovima političkih i ekonomskih reformi, a ne težak položaj kosovskih Albanaca.“
Uloga Slobodana Miloševića je, dakle, bila višestruko značajna i nemoguće ju je i dalje tretirati prećutkivanjem. Prethodni predsjednici Srbije, Boris Tadić i Tomislav Nikolić, ipak su se bili opredijelili da o njoj ne govore. Razumije se, to je više reklo o njima i njihovim sposobnostima, nego o samom Slobodanu Miloševiću. Na redu je Aleksandar Vučić. Gotovo da je prozvao sam sebe.
