Crnogorske nadležne službe i dobrovoljci već danima biju bitku sa serijom požara koja je zahvatila većinu primorskih opština kao i glavni grad Podgoricu. Situacija je naročito dramatična na području Boke i poluostrvu Luštica, gdje se borba s vatrenom stihijom praktično vodi za spas svake kuće pojedinačno, a tokom noći vatrogasci i mještani uspjeli su da odbrane od plamena manastir Svetog Arhangela Gavrila.
I pored bespoštednih napora građana, vatrogasaca i vojske na suzbijanju požara, na vidjelo je izašla činjenica da, nažalost, Crna Gora trenutno nema ni blizu potrebnu kadrovsku i tehničku opremljenost za nošenje sa vanrednim situacijama ozbiljnijih razmjera.
U medijima je takođe zapaženo da iako je pomoć iz inostranstva, koja bi olakšala napore vatrogasaca, zvanično zatražena, za sada od nje nema nema ništa, pa je sva težina situacije ostala na plećima domaćih snaga. Naročito je upadljivo odsustvo bilo kakve pomoći od strane NATO partnera, s obzirom da je argument priticanja u pomoć od strane alijanse u sličnim situacijama do juče u Crnoj Gori korišćen kao jedan od ključnih u kampanji za uvlačenje zemlje u taj vojni savez.
No, izgleda da ni u tom smislu Crna Gora nema neki ekskluzivitet, s obzirom da i susjedna Hrvatska ima značajnih problema sa požarima, a takođe je lišena pomoći saveznika.
Takođe, crnogorsko rukovodstvo je ovog puta zaobišlo mogućnost da se obrati za pomoć Ruskom centru u Nišu za vanredne situacije, koji je prije dvije godine poslao avione za gašenje požara kada je Crna Gora bila u sličnoj situaciji.
Razgovarajući o razlozima zašto je danas situacija drugačija, politički analitičar i novinar Dragan Rosandić za Sputnik objašnjava da je, „nažalost, Crna Gora sada u ozbiljnom sukobu sa Rusijom“.
„Od ulaska u NATO promijenili su se prioriteti, tako da bi pitanje bilo zašto oni ne zovu NATO da gasi, pošto su nas sve vrijeme ubjeđivali, kada je trebalo da nas uguraju u NATO, da to nije ništa strašno, da će nam NATO pomagati, uglavnom prilikom elementarnih nepogoda, pa dakle i požara, a evo kao što vidite, od toga nema ništa. Čak su i predsjednici opština, kao što su čini mi se Tivat, Kotor i Budva, tražili od Vlade da pozove inostrani faktor. Međutim, ne vidim da se na tome radi“, jasan je Rosandić.
Na pitanje zašto vlasti u Podgorici ipak ne zatraže rusku pomoć, ako na jednoj strani imamo u vidu potencijalno ozbiljne posledice i štetu po Crnu Goru, Rosandić objašnjava da crnogorski režim i u ovom slučaju „prije svega vodi računa o političkim poenima na međunarodnom planu i dodvoravanju svojim mentorima, nego li o interesima građana i naroda“.
U tom smislu, naš sagovornik je napravio paralelu sa tragičnim događajem koji je Crnu Goru zadesio 2006.
„Jedna mala digresija — sjećam se da su, uoči referenduma 2006. godine, kada se „suturo“ voz u Moraču u januaru mjesecu i kada je bilo oko 50 mrtvih i oko 300 povrijeđenih, svi navrat–nanos poslati u bolnicu gdje su ležali po hodnicima, iako su u Beogradu bili ispraznili čitavo jedno krilo na VMA i bili spremni za transport helikopterima. Bukvalno, nijedan pacijent nije prebačen u Beograd, samo da bi vlasti pokazale snagu države, da su spremni za nezavisnost, odnosno za referendum u maju mjesecu“, zaključio je Rosandić.
