Predsjednik DPS-a Milo Đukanović još jednom je uputio teške optužbe na račun Rusije, konstatacijom kako je ruski cilj da „osujeti put evropskog razvoja Crne Gore“, i nazvavši sve u Crnoj Gori koji po tom pitanju ne dijele njegove stavove — „petom kolonom“ i „slugama tuđih interesa“.
Komentarišući najnovije Đukanovićeve optužbe na račun Rusije, čelnik Pokreta „Sloboda narodu“ Boško Vukićević kaže za Sputnjik da su „Đukanovićeva nova antiruska izjava i ponovljene prijetnje neistomišljenicima iznenađenje samo za one koji ne poznaju u dovoljnoj mjeri način njegove vladavine i razmišljanja“.
„Mnogi su smatrali da će Đukanović nakon formalnog uguravanja Crne Gore u NATO, koje slobodni ljudi u našoj zemlji ne priznaju i smatraju ga ništavnim, jer je ostvareno na prevaran način, protivno volji naroda, odustati od ekstremne rusofobije i otpočeti politiku postepenog poboljšanja odnosa sa Rusijom. Međutim, nerealno je bilo imati takva očekivanja“, smatra Vukićević.
Prema mišljenju našeg sagovornika, poznato je da Rusi ne tolerišu političare koji su ih prevarili i da im ne pružaju drugu šansu, tako da i sam Đukanović svoj politički a i svaki drugi opstanak vidi u nastavku širenja bolesnih antiruskih osjećanja, dok na drugoj strani „njegovi zapadni sponzori i pokrovitelji, koji ga na neki način drže u šaci, upravo insistiraju na takvom stavu“.
Kako Vukićević naglašava, suvišno bi bilo isticati da Đukanovićeva rusofobija, više puta manifestovana, nema istorijskog niti bilo kojeg drugog utemeljenja u Crnoj Gori, odnosno da je „poznato da Rusiju i Crnu Goru povezuju viševjekovno prijateljstvo, bolje rečeno — bratstvo“.
„Od Rusije ne samo da nam tokom istorije nikad nije prijetila nikakva opasnost, već je ruska pomoć bila konstantna i obimna. Mnogi istoričari će se složiti s ocjenom da takve neprekidne ruske pomoći nije bilo, ne bi bilo ni Crne Gore. Od 1715. postoji, na primjer, tradicija ruskih careva da materijalno podržavaju Crnu Goru, a 1798. je ruski imperator Pavle Prvi odredio godišnju pomoć Crnoj Gori od 3.000 rubalja „za narodne potrebe i formiranje korisnih ustanova“. Rusija je Crnu Goru pomagala u novcu, slala je crkvene knjige, primala doseljenike, otvorila konzulat u Kotoru 1804. Iste godine mitropolit Petar Prvi Petrović Njegoš i starješine su se zaklele na vječitu vjernost Rusiji. Diplomatska pomoć Rusije je odigrala važnu ulogu i u konačnom jačanju nezavisnosti Srbije i Crne Gore“, naglašava sagovornik Sputnjika.
Vukićević takođe smatra da se nove prijetnje koje je Đukanović uputio neistomišljenicima, gdje ljude koji se aktivno suprotstavljaju diktaturi proglašava izdajnicima i stranim agentima — ne smiju ležerno doživljavati.
„Nakon formalizacije prevarnog ulaska u NATO, vlast ima odriješene ruke i dozvolu od strane zapadnog faktora za obračun sa antirežimlijama i antinatovcima u Crnoj Gori. Uostalom, ta vrsta obračuna, u kojem režimlije aktivno koriste represivni aparat i pravosudne institucije koje imaju u šaci, počela je već odavno“, smatra on.
Za našeg sagovornika je simptomatično da je Đukanović odabrao baš 13. jul, dan opštenarodnog ustanka naroda Crne Gore protiv okupatora, da plasira izjavu radi utemeljenja ideje „antiruskog Montenegra“. No, kako naglašava, ni to ne treba da čudi, jer je prevara i unošenje konfuzije u narod osnovna odlika višedecenijske vladavine diktatorskog režima, mada bi, precizira „bilo prikladnije da je on to učinio dan ranije, na godišnjicu održavanja fašističke i kvislinške Petrovdanske skupštine“.
Dobar pokazatelj za to su aktuelne politike otklona od svega što ima veze sa istorijskom, tradicionalnom Crnom Gorom, od Petrovića, Njegoša, srpstva, ćirilice, Rusije… I s tim u vezi, po njegovom mišljenju, treba naglasiti još jednu stvar povodom Trinaestojulskog ustanka, koju mnogi ovih dana zanemaruju:
„U biti Trinaestojulskog ustanka nijesu postojali ideološki razlozi (četnici, partizani i svi drugi, zajedno su ustali protiv okupatora), a osnovni razlog za njegovu masovnost i opštenarodnost jeste, osim ogorčenosti zbog odluka izdajničke Petrovdanske skupštine, i pređašnja agresija nacističke Njemačke na SSSR, tj. na Rusiju“.
„Većinski narod je osjećao da mora biti na strani Rusije, da vjekovni zavjet i iskonsko bratstvo moraju biti ispoštovani. Kao i uvijek, uostalom, ako se izuzmu istorijski incidenti nedostojnih egzemplara, poput Sekule Drljevića, Mila Đukanovića i sličnih. Proživljavamo i preživljavamo, nažalost, ovih godina jedan takav istorijski incident. Ponavljam: moramo učiniti sve što je do nas da se on, što je prije moguće, okonča“, apeluje Vukićević.
