Dvojni identitet Bate Kovača

Pratite nas
Ljudi danas traže nešto posebno, ali to ne mora da ima veze s kvalitetom. Traže, recimo, da su tekst, melodija i ritam čudni, potrebno im je nešto novo. To, međutim, nije novo, to samo nije dobro kao što je bilo nekada, kaže u razgovoru za Sputnjikovu „Orbitu kulture“ Kornelije Bata Kovač.

Na velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu 8. maja biće održan koncert našeg uglednog kompozitora, pijaniste i aranžera Kornelija Bate Kovača.

„Program za koncert u Narodnom pozorištu nije pravljen jednoobrazno. Odabrao sam pesme koje su obeležile nekoliko proteklih decenija i odavno postale klasika, ali i one koje do sada nisu nigde izvođene“, kaže Bata Kovač, najavljujući s posebnim zadovoljstvom dva muško-ženska dueta na stihove Sergeja Jesenjina, plod njegovog davnašnjeg sna da napravi mjuzikl zasnovan na poeziji velikog ruskog pesnika.

Na koncertu će nastupiti brojni izvođači, među kojima su Tanja Banjanin, Bisera Veletanlić, Saša Vasić, Dušan Svilar, Filip Žmaher, Zoran Šandorov… Sama imena pevača upućuju na veliku žanrovsku raznovrsnost vaše muzike. Šta bi bila nit koja povezuje sve ono što ste stvorili i što stvarate?

Makedonski gitarista Vlatko Stefanovski i Big bend Slovenačkog orkestra - Sputnik Srbija
Vlatko Stefanovski: Posle 3.500 koncerata, pitaju me za krizu u Makedoniji

— Poslednjih 15 ili 20 godina, možda i više, držim se odluke da ne živim kao obični ljudi. To znači da neću da prolazim pored života koji je svuda oko nas i da ga ne primećujem, jer je to veliko gubljenje vremena. Taj život, u kojem ljudi ne učestvuju, pored kojeg samo prolaze, zapravo je jedna velika lepota. Pošto sam prihvatio ovo načelo, inspiraciju mogu da pronađem svuda, dovoljno je da prođem nekom livadom, da vidim neku biljku koju nikada ranije nisam pomirisao, da prođem pored nekog jezera, da sam na putu u običnom vozu od Beograda do Subotice i da gledam poljane i oranice. Neverovatno je šta sve imamo oko sebe! Zbog toga su mi kompozicije raznolike. 

S obzirom na vaše izuzetno muzičko obrazovanje, kako ste uopšte iz sveta klasične ušli u svet rok i pop muzike, da li je to bila slučajnost ili svestan izbor?

— Svačiji život ima određeni put koji mu je odredila priroda, ili bog, svejedno ko. Ja sam shvatio da sam čovek koji je stalno na ivici između crnog i belog. Te dve boje su me određivale kada sam pravio muziku koju dosta ljudi nije razumelo. Kada je nešto crno i teško, sporije se prihvata i razume. Ako je belo, onda to svakom čoveku prija i svaki čovek tome pridaje veći značaj. Imam ploču „Između svetlosti i tame“, imam ce-de „Dvojni identitet“. Moj otac je bio Mađar, a majka Srpkinja. Ja sam od roditelja naučio šta to znači biti jedne i druge nacionalnosti. Ne u političkom smislu, nego upravo u umetničkom. Tek sam posle mnogo godina, na primer, shvatio da „Pjevam danju, pjevam noću“ nije srpski nego mađarski folklor, ali ja sam to nesvesno pravio, na osnovu onoga što mi je ostavio otac. Ta tema… da-da-di-da-da-da-di-da… to je mađarski čardaš. I to je tako, ja se time niti hvalim, niti dičim, niti smatram da je to loše. Priklonio sam se razmišljanju da sam beo i crn, između svetlosti i tame… Nije život samo rokenrol, nije život samo klasika, život je sve, sve, sve!

Nenad Milosavljević, frontmen grupe Galija - Sputnik Srbija
Akumulacija kapitala se popularno zove rat

Koncert u Narodnom pozorištu održava se pod motom „U inat sedamdeset petoj. Da li ste vredni u skladu s tim motom, bavite li se komponovanjem?

— Već mesecima sam zaokupljen pripremanjem programa za ovaj koncert, ali istovremeno razmišljam o jednom davnom snu. To je mjuzikl na osnovu Jesenjinovog života. To se nije ostvarilo, pre pet godina sam odustao, i sad sam ljut na sebe što sam to i najavljivao. U međuvremenu su se javili ljudi iz pozorišta iz Novog Sada i veoma su zainteresovani za tu ideju. Gotovo ceo prvi čin sam završio, iako ja nisam dramaturg, ne pišem scenarije. Napravio sam hronološki red od tema iz pesama Jesenjina koje sam odabrao. To tretiram kao prvi čin, ali i dalje tragam za još jednim čovekom koji bi završio i odabrao tekstove za drugi čin. Posebna priča je to što ne želim da neko pored Jesenjinovih tekstova piše svoje tekstove, jer je Jesenjin mnogo puta jači od svih tekstova koje bi neko danas napisao. Želim da napravim mjuzikl u čijoj će najavi pisati: libreto — Sergej Jesenjin.

Kako kao iskusan muzičar posmatrate ovo današnje vreme i društvo, šta vam govori današnja popularna muzika?

— Ljudi danas tragaju za nečim posebnim, što ne mora da ima veze s kvalitetom, traže, recimo, da je tekst čudan, da je ritam čudan, treba im nešto novo… To, međutim, nije ništa novo, to samo nije dobro kao što je bilo nekada.

Slikarka s Krima Ksenija Simonova - Sputnik Srbija
Ksenija Simonova: Inspirišu me „Đurđevdan“ i „Tamo daleko“

Da li to znači da ljudi gube osećaj za istinski kvalitet, za istinske vrednosti?

— Mnogi će se upitati na osnovu čega bih ja imamo pravo da donosim sud o kvalitetu. Imam, na osnovu toga što sam učio da razmišljam o muzici, na osnovu toga što sam je analizirao. Svi koji, recimo, stvarno žele da sviraju džez kako treba moraju prvo da sviraju bluz, moraju da počnu od početka. Čovek mora da prođe čitavu skalu da bi stekao iskustvo na osnovu kojeg može da gradi sopstvenu kvalitetnu muziku. I mora da napreduje sam, nezavisno od društva i kulture. Društvo i kultura ne moraju da napreduju da bi pojedinac napredovao.

Kada govorimo o tom procesu učenja, sticanja znanja, da li su internet i tehnološki napredak prednost ili nedostatak, da li pomažu ili odmažu mladim muzičarima?

— Većina ljudi misli da su kompjuteri uništili kreativnost time što sami stvaraju muziku i sami sviraju. Nije u tome problem! Kompjuter je najobičniji magnetofon i tako ga treba i tretirati. Odeš u studio, uključiš instrumente, postaviš tempo i počneš da snimaš. Ja sam nekada svirao po pet minuta, nekad po 15, nekada po pola sata. Nisam koristio elektroniku da bih uzimao gotove muzičke fraze, one koje mogu da se kupe, nego da bih snimao sopstvenu muziku. Ima mnogo mladih ljudi koji se bave muzikom, a nemaju dovoljno muzičkog znanja. Oni kupuju muzičke fraze… Pre pet-šest godina radio sam muziku za Zdravka Čolića. Dogovorio sam se s muzičkim producentom Sašom Habićem da angažujemo neke mlade ljude. Rekli smo im: „Evo vam kompozicija, ovo su akordi“. „Ali mi ne znamo kako se koji akord zove, znamo samo neke note na osnovu kojih biramo gotove zvuke. To nam je muzički model koji prebacimo u program, skratimo ga i onda ponavljamo, recimo, deset puta“. Ti mladi ljudi rade nešto što potpuno uništava inventivnost. To je uništavanje muzike.

Muzički novinar i rok kritičar Petar Janjatović - Sputnik Srbija
Na kioscima vlada sumrak civilizacije

Da li vas plaše ta površnost, odsustvo potrebe da se uči i istražuje, zloupotreba tehnologije?

— Jedinka odlučuje kakav će odnos imati prema svemu što je oko nje, u muzici, i ne samo u muzici. Ja se ne bojim ničega! Kod mene su mnogo puta dolazili mladi ljudi koji žele moje pesme. Ja mogu da im ponudim samo ono što inače radim, onako kako sam naučio da radim. Jednom prilikom, posle tri teme koje sam već imao snimljene i pustio im misleći da će im se možda dopasti, jedan od njih me je pitao: „A imate li nešto kao…“

Ja sam lupio šakom o sto, donekle glumeći da sam ljut. Oni su se uplašili misleći da sam se uvredio. Nisam bio ljut, samo sam želeo da ih podsetim da sam im već rekao da od mene ne mogu dobiti „nešto kao“.

Nemam razloga da se plašim toga, mogu, eventualno, da budem kivan na samog sebe što kada sam bio mlađi nisam iskoristio svoju sposobnost za pravljenje velikih hitova u celoj Evropi… Ali i to me ne boli. Shvatio sam da sam to što jesam, da sam i to što sam bio i to što sam sada. Ja sam i „Trla baba lan“ i „Put za Istok“, sve sam to ja.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala