Bog nije baš savršeno obavio svoj posao (foto)

© Flickr / KellarWZupčanici
Zupčanici - Sputnik Srbija
Pratite nas
Naizgled udobni svet megapolisa, krcatih tržnim centrima, nudi čoveku izobilje u kojem, međutim, nema mesta za istraživanje sveta, za maštu i ideje. Čovek je zatočenik u modernoj pećini od stakla, čelika i betona, nesvestan da mu je pogled prikovan za predmete od polimera i virtuelne prizore.
Aleksej Varlamov - Sputnik Srbija
Svet baš i nije u dobrom stanju, mogao bi da eksplodira (foto)

Na pragu trećeg milenijuma portugalski nobelovac Žoze Saramago napisao je roman „Pećina“ — alegorijsku priču o savremenom svetu u kojem nisu dobrodošli zanatlije, umetnici i svi drugi koji imaju potrebu da se izdignu iz svakodnevice potrošačke kulture. Ovaj roman nedavno je objavila izdavačka kuća „Laguna“, u prevodu Jasmine Nešković.

„Roman ’kasni‘ 17 godina, ali se pojavio baš u trenutku kada svim svojim čulima i razumom osećamo da se u celom svetu na razne načine potvrđuje zebnja od budućnosti i da se svaka postavka Saramagovih angažovanih romana potvrđuje kao veoma složena i mudra“, kaže u razgovoru za Sputnjikovu „Orbitu kulture“ književnica i književna kritičarka Ljiljana Šop, inače veliki poštovalac i poznavalac Saramagovog literarnog dela.

Junaci ovog romana su obični ljudi koji su, ipak, neobični zbog toga što vode dijaloge gotovo uvek onako kako bi zaista svi mi trebalo da razgovaramo da bismo rešili probleme, nesporazume, sukobe. U tome je njihova posebna draž. Da li se slažete?

— Apsolutno se slažem s tim! To je osećaj koji nas prati dok čitamo Saramagova dela. Kao da je namerno sveo dijalog junaka na razgovore pune razumevanja među ljudima. Četvoro glavnih junaka romana, pa čak i neverovatni pas Ašado, razumeju se i rečima, i pogledima, i osmesima, i bez reči, i to čini jednu gotovo idiličnu atmosferu u romanu koji, zapravo, pokazuje orvelovski zastrašujuću sliku.

Zahar Prilepin - Sputnik Srbija
Prilepin: 21. vek će doneti slom korporacija i pobedu naroda

Pas Ašado je veoma upečatljiv lik koji Saramagu služi da posmatra svet iz vizure koja nije opterećena ljudskim pravilima i postavkama. Kada kroz svest životinje govori o lepoti i ružnoći ili o materijalnom svetu, odnosu prema imovini, onome što je „moje“ i „tuđe“, Saramago zapravo kritikuje ovaj nakaradni društveni sistem a da nije izgovorio nijednu negativnu rečenicu, zar ne?

— Već na prvi pogled moguće je videti da je ceo roman „Pećina“ građen na principu snažnog kontrasta između jednog gotovo idiličnog mesta (uprkos tome što se u njemu ne može ništa unaprediti, ne može se zaraditi) i monstruoznog Centra, jednog iznutra modernog tehnološkog čuda, koje je slika današnjeg života u megapolisu. Taj kontrast, zapravo, gradi kod svakog od junaka strah od novog, nežnost i nostalgiju prema nekadašnjem, poznatom i starom. 

Centar možemo posmatrati kao bukvalisti, pa reći da je to megalomanska zgrada, kakvih ima u svetu (a biće, možda, i u Beogradu na vodi). To je stambeni i, pre svega, tržni centar u banalnom smislu te reči. U njemu je cilj života da se zabavimo i da kupimo, tu vlada surova računica. Ne zaboravite kakav osećaj na glavnog junaka ostavlja rečenica, reklamni slogan: „Vi ste naš najdraži kupac, ali nemojte to reći svom komšiji“! Počev od tih naivnih slogana, pa do onih ključnih koji zatvaraju sam roman, to je, zapravo, parabola o svetu u kakvom živimo.

Književnica i književna kritičarka Ljiljana Šop, gošća Sputnjikove „Orbite kulture“
Književnica i književna kritičarka Ljiljana Šop, gošća Sputnjikove „Orbite kulture“ - Sputnik Srbija
Književnica i književna kritičarka Ljiljana Šop, gošća Sputnjikove „Orbite kulture“

Da li smo svesni da živimo da bismo kupili?

— Oni koji postaju svesni, polaze u neizvesnost kao glavni junaci ovog romana, postaju svesni toga da će ih to progutati, da rade samo zato da bi kupili mnogo toga što im nikada neće zatrebati. Oni koji pošteno žive od svog rada, oni će jednog dana shvatiti da je bolje otići u neizvesnost umesto u izvesnost sterilnog centra u koji ne sme ući pas, u koji kad se useljavate ne smete doneti ništa odveć lično i svoje iz prethodnog života, jer je sve tamo isplanirano, ili ćete morati da kupite.

Kako treba čitati ovaj roman u kontekstu savremenog sveta i medijske manipulacije i plasiranja istine čiji smo neposredni svedoci?

— Taj svet je upravo onakav kakvim ga Saramago opisuje kada stvara zastrašujuću sliku budućnosti, ali moje čitanje ne samo ovog romana, i ne samo Saramagovih romana koji teže paraboličnom predstavljanju sveta, jeste, zapravo, čitanje večne priče o pojedincu i njegovom mogućem izboru. U kojoj meri je taj izbor slobodan jeste pitanje, u kojoj će se meri pokazati kao pravi — i to je pitanje, ali kada bi čovek znao svoju budućnost, pitanje je kako bi živeo svoju svakodnevicu. 

Dok sam čitala ovaj roman, sve vreme sam imala asocijaciju na biblijske priče, ova porodica je biblijska.

— Sve su Saramagove priče pomalo biblijske. Odnos prema biblijskim pričama ga je doveo do toga da čak i napusti Portugaliju — kada je napisao „Jevanđelje po Isusu Hristu“, od kritike, pa do onih koji odlučuju, svi su smatrali da je to, zapravo, uvreda vernika, uvreda katolika. Saramago, međutim, veruje! Čak u „Kainu“ na jednom mestu kaže da je „povest čovečanstva povest njegovih nesporazuma s Gospodom, jer niti čovek razume Boga, niti Bog razume čoveka“. Na toj maksimalno sažetoj izreci on i gradi sve svoje priče koje su veliki disput s Biblijom i s njenim osnovnim temama.

Šuljgin: Dosta te glupe igre sa rusofobijom

Saramago, zapravo, nije poricao postojanje Boga, on se više ruga religijskim predrasudama.

— Najlakše bi bilo reći da je Bog mrtav i poreći ga. Međutim, Saramago to nikada nije učinio. On, zapravo, gleda Boga kao nekoga ko nije baš savršeno obavio svoj posao… Saramago je, zapravo, filozof koji jednostavnom naracijom pokušava da pojednostavi vrlo složena pitanja života i smrti. Nikada ne deluje pretenciozno, upravo zato što je tako utkan u strukturu same priče, da samo pažljiv čitalac, ako izdvoji misli koje su ga fascinirale, može da oseti filozofski dar i nadahnuće ovoga pisca.

Saramago je, inače, proglašavan i ateistom i komunistom. To, međutim, nije baš tako crno-belo. Kako bismo mogli da ga odredimo u tom ideološkom smislu?

— Nije greh biti ateista, ali, ako pažljivo čitate Saramaga, očigledno je da to nije nikakav apriorni ateizam, nego jedan celoživotni disput s višim silama ili s nekim oblicima sudbine, moranja ili slobodne volje. Jedna filozofska, a ne religijska kategorija. S druge strane, naravno da je levičar, s obzirom na to da nije velikoportugalac. Ne možete ni očekivati ništa drugo od pisca ovog i ovakvog prosedea i formata, ali napadi su, izgleda, sudbina svih pisaca, posebno velikih. To je večna priča. Sve što je drugačije, što iskače i što se čvrsto bori za nešto drugačije opasno je za većinu.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala