Izgleda da je odlazak predsjednika RS na Trampovu inauguraciju za neke u BiH od životnog značaja.
Bez obzira kakav ishod na kraju bude, Dodiku se mora priznati da je marketinški velemajstor za stvaranje publiciteta, jer očigledno svi mediji momentalno reaguju na njegove „udice“, kako bi to svojevremeno opisao Vans Pakard. Uglavnom, sve te „hejtere“ koji su „zagrizli“ mogli bismo podijeliti u nekoliko grupa. Prvi i najglasniji dolaze iz sarajevske čaršije. Razočarani porazom Hilari Klinton i uznemireni mogućim promjenama u političkom kursu nove američke administracije prema BiH, pripadnici sarajevske kvazigrađanske elite su najteže pogođeni informacijom da Dodik ide na inauguraciju. Čak je bilo pomalo i dirljivo posmatrati novinare, analitičare i ostale javne ličnosti iz sarajevske čaršije kako sami sebe tješe izmišljajući hiljadu i jedno opravdanje zašto je nemoguće da Dodik ode na inauguraciju. Prvo je bilo da je sve to izmišljeno, zatim su krenula pitanja tipa da li je pozivnica došla preko MIP-a, pa valjda bi Ambasada znala, onda da li je platio ili nije, sve su to pitanja koja su danima zaokupljivala sarajevsku čaršiju. Zatim se neko sjeti ako se pozivnica može kupiti šta onda Bakir čeka, zašto i on ne ide. Na kraju su prešli na forenzičku analizu samo jedne od pozivnica koje je predsjednik pokazao banjalučkim medijima. Onda je uslijedio niz pitanja, zašto nije na memorandumu, pa da li je taj bal zvaničan ili nezvaničan. Kada je jedan mediji napisao da je ta pozivnica možda nezvanična, pola Sarajeva je odahnulo.
Drugu grupu čine opozicija i njima skloni mediji u Republici Srpskoj. Danima se na portalu jedne gledane televizije smjenjuje da li je Dodik poželjan u SAD ili ne, da li je dobio vizu, da li je pozivnica stvarna, itd. Opozicija u RS takođe nije kaskala. Crnadak kao ministar inostranih poslova se oglasio da je apsolutno siguran da Dodik ne ide na zvaničnu ceremoniju, jer bi valjda on bio sa tim upoznat. U najvećoj partiji Saveza za promjene opet ćute, uopšte nisu u toku, ali se nadaju da će iz svega toga pući neka bruka i da će oni osvojiti na tome neki poen. Kako, samo oni znaju.
Treću grupu hejtera čine predstavnici nevladinog sektora iz oba entiteta. Po njihovim svjetonazorima i izvorima finansiranja, samo oni valjda imaju ekskluzivno pravo da budu pozvani ili u najmanju ruku da oni tumače procese u SAD. Tako ih je prva vijest da Dodik ide na inauguraciju potpuno ostavila bez teksta. Kasnije kad su počele različite teorije da stižu iz prve grupe, potpuno su odahnuli i počeli su da rade ono što najbolje znaju (za te pare koje dobijaju) — da hejtuju i da se izruguju. Tako smo vidjeli poruke tipa: „Ako Mile ne ode doći će Tramp u Banjaluku“, pitali su se da li će Mile pjevati na inauguraciji, hoće li smjeti da ode u Sarajevo po vizu, itd. Sve u svemu, mnogi Dodikovi protivnici i kritičari su „zagrizli“ i manje ili više svjesno dali ogroman publicitet predsjedniku RS i time mu jasno učvrstili poziciju prvog političara na nivou BiH, koji jednako nervira sarajevsku čaršiju, baš kao što i Tramp nervira vašingtonski establišment.
Naravno, predstavnici ove prve tri grupe i nisu nešto previše bitni za ovu priču. Konačno, sve to objašnjava ona čuvena arapska poslovica. No, mnogo važnija je četvrta grupa koja je bila najtiša ovih dana, koju ne možemo da nazovemo „hejterima“, ali imaju sve te karakteristike. Njih ne interesuje publicitet, Dodika ne vole koliko ni Trampa, ali su vidjeli priliku da ucjenjuju. Telefonski su stupili u kontakt sa predsjednikom Dodikom i kao što su navikli, odmah su počeli sa političkim uslovljavanjem. Specifičnost Dodika u odnosu na sve ostale srpske političare leži u tome što apsolutno ne pristaje na takav oblik komunikacije, bez obzira ko je sa druge strane linije, i naravno odbio je sve zahtjeve, a onda je javno u medijima to i obznanio i time im jasno poslao poruku. Ovde je važno naglasiti kod ovog postupka da nije samo u pitanju srpski inat, nego Dodikov odgovor na pokušaj novih pritisaka na RS i to odlazeće administracije SAD koja sad Dodikovu vizu i moguće jačanje komunikacije Republike Srpske sa Trampovim kabinetom vidi kao priliku da plasiraju nove uslove Banjaluci.
Ipak, kako je to sve na kraju završilo u medijima oglasila se i Ambasada SAD u Sarajevu da nam objasni da nije bio u pitanju pritisak ili ucjena, nego izraz zabrinutosti zbog navodnih Dodikovih postupaka i izjava kojima se, po njima, podriva Dejtonski mirovni sporazum. Tom prilikom iz Ambasade su poručili da očekuju da nadležne institucije rješe pojavu kršenja vladavine zakona u skladu sa zakonima BiH i da podržavaju zakonski proces (čitajte proces protiv Dodika) koji su inicirale te institucije. Prvo odmah da razjasnimo, proces na koji insinuiraju iz Ambasade nisu inicirale institucije BiH, nego privatno lice. Očigledno Ambasada SAD podržava građansku parnicu Reufa Bajrovića, predsjednika Građanskog saveza BiH, koji je podnio privatnu tužbu protiv Milorada Dodika zbog organizovanja referenduma u RS. Jasno je svima da Ambasada upravo u Bajrovićevoj tužbi traži razlog da unaprijed odbije aplikaciju za vizu predsjednika RS i to uz ucjene.
Da zaključimo. Što se Bajrovićeve tužbe tiče, vjerujem da bilo koji pravni savjetnik u Ambasadi SAD može da potvrdi da je ta tužba unaprijed osuđena na propast, jer nije Dodik raspisao referendum nego Narodna skupština RS i da to nije valjan razlog za odbijanje vize. Sa druge strane nije ni ambasadorki Kormak ni do Mile ni do Reufa. Svako svoju muku muči, pa se tako ambasadorka vjerovatno više interesuje za jedan drugi mogući sudski postupak. Naime, njen bivši šef Patrik Kenedi je pod istragom FBI zbog nekog navodnog pokušaja trgovine oko tajnih imejlova sekretarke Klinton. Kako mu je ona bila desna ruka, potencijalni sudski proces u SAD mogao bi i nju uključiti, tako da joj je najmanje do Dodikove vize.
Sa druge strane, Ambasada može da odbije vizu predsjedniku Republike Srpske, ali ovde smo jasno identifikovali koji bi to politički razlozi bili. Sa jedne strane američki establišment jednako nerviraju i Tramp i Dodik, a zamislimo samo situaciju da se među njima dvojicom ostvari direktna komunikacija, koje bi im to muke zadalo. Tako da bi vrlo rado odbili vizu, ali bi time potvrdili gore spomenutu tvrdnju da to rade isključivo jer je Dodik odbio njihove nove uslove, a samim tim bi potvrdili da su ipak ucjene postojale i time bi razotkrili svoje metode koje dugo koriste, a koje uporno negiraju da postoje. Sa druge strane, ako je Dodikov odlazak toliko beznačajan kako hejteri opisuju, zašto onda uskratiti vizu? Možda Ambasada SAD u Sarajevu jednostavno ne želi da dodatno razočara sarajevsku čaršiju, koja dovoljno tuguje za Hilarinim porazom. U svakom slučaju, na potezu je Ambasada, jer je Dodik uredno podnio zahtjev za klasičnu vizu, jer su mu prethodno odbili diplomatsku. Konačno, za razliku od domaćih hejtera, u Stejt departmentu veoma dobro znaju gdje će Dodik tačno sjediti tokom ceremonije predsjedničke zakletve ispred Kapitol Hila, a takvim zvanicama se ne uskraćuje gostoprimstvo.
(Autor teksta je profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci)
