Urbane etikete su duboko provincijalne (video)

Orbita - Milena Marković
Pratite nas
„Dešava se ono što je Bunjuel detektovao kada je rekao ’ima u Paragvaju boljih pisaca od Hemingveja, ali Paragvaj nema vojnu silu da ubedi svet u to‘“, kaže pesnikinja i dramski pisac Milena Marković.

„Ja sam sada veći buntovnik nego na početku, zato što na početku to nije bilo artikulisano i nisam znala gde udaram. Tada sam imala neki svoj svet koji je podrazumevao razne stvari, ali to su bili, pre svega, neki lični procesi koji su me odveli u stado nezaštićenih. Jedno od objašnjavanja andergraunda je da je to radikalno iskustvo koje čovek izabere da bi se borio protiv sistema. Moj bunt se desio zbog čitavog niza nekih radikalnih iskustava. Bila sam marginalizovana, izopštena, frustrirana, siromašna, besna, i u jako nezgodnoj situaciji. To je ta postavka sa kojom sam krenula“, objašnjava prirodno i kontinuirano stanje bunta u svom životu i stvaralaštvu Milena Marković, dramski pisac, pesnikinja, profesor na FDU.

Da je je reč o jednom od stvaralaca koji se poštuje i čijoj ruci se veruje, potvrdila je i nedavna premijera njenog komada „Deca radosti“, naručenog teksta kojim je pozorište „Atelje 212“ obeležilo 60 godina rada.

Objašnjavajući za Sputnjik da je status umetnika kome se „blanko“ naručuju tekstovi, čak i za ovako velike jubileje, ne opterećuje i da se trudi da o svom stvaralaštvu razmišlja na drugačiji način, Milena Marković kaže da je to verovatno i delom zbog one „seljačke mudrosti“ koju je naučila od kuće, a koja je spasila između ostalog i da, kako kaže, ne lupeta, kao što rade mnogi, o politici, istoriji…

Vraćajući se na rokenrol početke, seća se da su tada, kada je imala 25-26 godina takođe hteli da je „navuku“ na neke stavove, ali da na to nije pristajala.

„Nisam mogla da pristanem, jer sam znala da su sve te etikete koje su se ticale toga urbano-ulično-rokerskog — problematične, lažne, da je to sve u biti jako provincijalno. Meni je to smetalo i jako brzo mi je postala komična ta opsednutost rokenrolom koju imaju Srbi, Bosanci, Hrvati, Makedonci… Da, mogla sam da maštam koliko hoću kako je trebalo živeti u Njujorku ’70-ih, ali ja nisam živela u Njujorku, ja sam se rodila 1974. u zemunskoj bolnici. Postoji tu i drugo nešto što me je nerviralo i što nisam mogla da podnesem, a to je ’ovo su seljaci, a ovo nisu seljaci‘. A pošto je meni deda seljak, a drugi deda mi je zidar, nisam mogla to da prihvatim. Ne zato što sam bila vezana za te dede i babe, nego nisam mogla da prihvatim tu glupu tezu. I nije reč o lojalnosti, to je dublje i znači da si ti sebe izdao ukoliko su pristao na tu tezu. Zato sam se jednostavno izmakla iz te vrste provincijalizma i nastavila da se bavim raznim stvarima…“

Od tih „raznih stvari“ najmarkantnija su tri polja pisanja na kojima, iako su različita, ostvaruje reklo bi se iste, izuzetne rezultate. Reč je o poeziji, dramama i filmskim scenarijima. Na pitanje da li bez obzira na žanr piše uvek iz istog, iz potrebe da se neki loš svet, naseljen gubitnicima, promeni i učini boljim, Milena Marković objašnjava da nije sigurna u menjanje sveta, i da nikada nije znala šta je starije, koka ili jaje i ko prvi kreće u promene.

Dramska spisateljica Milena Marković - Sputnik Srbija
Želim razum imperiji koja napada takozvanom slobodom

„Iako sam neko ko malo koketira sa anarho-sindikalizmom, nisam ja to. Ja sam umetnica, ne može umetnik da pripada nijednoj liniji. Doduše, sad kad su se pojavili ovi gromadni pisci kao što je Prilepin i kad je nastao taj izraz nacionalboljševik, to mi se svidelo, pa sam rekla — eto, ja sam nacionalboljševik. Ne znam ko prvi kreće, s obzirom da je i moje poreklo i čitav moj život verovanje da je socijalistički sistem bio mnogo bolji i pravedniji i da urušavanje svega kreće krajem ’80-ih, kada kreću i problemi koje nazivam divljačkim kapitalizmom… Logično je da svi problemi kreću iz loše preraspodele moći, iz socijalnih problema, materijalnih… Ali, opet, nikad ne znaš ko prvi kreće. Umetnici sigurno ne kreću prvi, oni su samo medijumi, naročito ako su pesnici. I ako osećaju svoj narod.“

A pravi pesnici, tvrdi Milena, uvek osećaju svoj narod.

„Oni mogu taj narod da mrze i vole u isto vreme, kao što je mrzeo i voleo Džojs; mogu i da budu ironični, kao što je bio Oskar Vajld; mogu da budu ambivalentni kao Bajron… Ali moraš biti medijum onoga što te je napravilo. Inače, čega si pesnik? Marsa? Okeana? Kog si jezika pesnik? Ti moraš da budeš pesnik svoga naroda, na određen način. I kad si medijum, osećaš da nešto nije u redu. Ja spadam u red pisaca koji su počeli sa jednom kukumavkom — eto, kako nam je bilo super dok nisu došli ovi seljaci. I sada mnogi moje kolege koje imaju 50 ili 60 godina i dalje to pričaju, što je komično, malo tužno, a malo i odurno. Ja sam tu, ipak, bila malo ozbiljnija, pa sam rekla, ne znam da li nam je bilo super, ali ajde da mi vidimo kako, gde i zašto počinje problem. Detektovala sam da problem u suštini počinje od strane moćnika i vladara sveta. A moj lični problem s tim je sledeći: ti si jedan mali narod, imaš veliku opasnost da ti se ugasi jezik i da te ne bude. I to nije pitanje patriotizma već čistog opstanka. Znaš, pritom, da si kvalitetan i da je ono što si napravio u tom jeziku, kao i mnogu drugi — vredno. Pratiš šta se dešava i vidiš ono što je Bunjuel davno detektovao kada je rekao ’ima u Paragvaju boljih pisaca od Hemingveja, ali Paragvaj nema vojnu silu da ubedi svet u to‘. To je ono što mene frustrira. Nepravda me dosta pokreće, stalno je osećam na raznim nivoima.“

A kako oseća nasleđe, da li je njegov zajednički imenitelj stradanje o čemu govori i predstava „Deca radosti“ i da li je za Milenu Marković ono rušilačko? Ima li u toj priči mesta za spasenje?

Aleksej Varlamov - Sputnik Srbija
Svet baš i nije u dobrom stanju, mogao bi da eksplodira (foto)

„Kod svakog ozbiljnog pisca koji se bavio svojim narodom, bilo da je u pitanju Džojs, Tolstoj, Dostojevski, Prilepin, Fokner ili Balzak vidite mnogo slojeva koji čine čoveka. Ti u isto vreme možeš biti i rušilac i nosilac spasenja, to čak nije ni kontradiktorno. To nije ništa novo što sam prikazala u svojim dramama i scenarijima. Pogledajte bajke. U njima svaki čovek, da bi postao odraslo biće, mora da se bori na život i smrt sa majkom, ocem, bratom, sestrom… Od kada je drama još u 19. veku prestala da se bavi bogovima i kraljevima, porodica je zauzela centralnu ulogu. Moraš da priznaš sebi rušilačku snagu koju u tebi nose svi ti tvoji preci, da shvatiš da ti nikad nisi sam, da je u tebi njih dvadeset — srećni su oni koji imaju uravnoteženih dvadesetoro, ali ja ne znam mnogo takvih ljudi — da ti, dakle, nosiš armiju svojih predaka u sebi koji predstavljaju strašnu silu. Ja u to potpuno verujem. Ne možeš biti pisac ako nisi duboko i strašno pronikao, izvrnuo sve to, a pitanje je žanra, stila, vrste kako ćeš to uraditi. Ne možeš biti pisac isto kao što ne možeš biti ni sveštenik, ni psihijatar, niti bilo koja od tih službi koje se bave dušom, ukoliko nisi potpuno zaronio do svojih najvećih dubina. Svaki pisac koji se može zvati piscem, bavio se između ostalog i rušilačkim delom nasleđa, jednako kao i konstruktivnim. A kad je reč kolektivnom rušilačkom arhetipu, ja sam romantičar, a kod romantičara uvek ima jedna vrsta žudnje za veličinom. Jako mi je zanimljivo to što je u mome narodu, što imamo veze sa izgubljenom veličinom, izgubljenim carstvom, sa nekom strepnjom i čežnjom da se dosegne i ono što se ne može dosegnuti. A što se tiče spasenja… Mislim da to nije posao umetnosti. I toga sam se uvek klonila čak i kad su u pitanju bili dobronamerni ljudi. Ja nisam prosvetitelj, i dalje spadam u pisce prokletnike koji se pre svega bave čovekom, njegovim strastima, njegovim trošnim telom, njegovim nepristajanjem na smrt… Nisam ni mudrac ni pisac prorok. Čak i kad bih to mogla, mislim da mi se to ne bi svidelo.

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala