Možda je i Dostojevski bio Amerikanac

© YOutube/RetroTrailerspotPatrik Dempsi u ulozi Raskolnjikova u televizijskoj adaptaciji romana "Zločin i kazna" Fjodora Dostojevskog iz 1998. godine
Patrik Dempsi u ulozi Raskolnjikova u televizijskoj adaptaciji romana Zločin i kazna Fjodora Dostojevskog iz 1998. godine - Sputnik Srbija
Pratite nas
U Rusiji je pre nekih 150 do 200 godina živeo neki pisac po imenu Fjodor. Prezivao se Dostojevski. Živeo je prilično bedno, a u mladosti je zbog svojih nepodobnih političkih stavova jedva izbegao smrtnu kaznu. Robiju nije uspeo da izbegne, pa nam je, pored ostalog, ostavio u amanet svoje zapise o tom višegodišnjem mučnom iskustvu.

Pisao je uglavnom romane, tu i tamo priče, voleo je i da piše pisma. Što bi rekli moderni poznavaoci literature — skriboman! Iz nekog razloga je uvršten u školsku lektiru u Srbiji i nikako da se neko doseti da ga odatle izbaci. Šta koga briga da li je neki marginalni student želeo da ubije neku babu-zelenašicu ili su se tamo neka braća satrla pitajući se šta bi bilo kada bi Isus ponovo sišao među ljude. 

Mi smo, kaže jedan nesumnjivo vrsni poznavalac književnosti, odrasli na američkoj kulturi, te „ako nešto čitamo — čitamo američko“. On, doduše, uočava da se u poslednje vreme „pominje i (taj) Dostojevski kao pisac“. 

Tanja Popović, profesorka na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti, Filološki fakultet u Beogradu - Sputnik Srbija
Zapadna civilizacija je sklopila pakt sa đavolom

Ko li forsira tog Dostojevskog? Sigurno Putin i Rusi, oni su počeli u sve da mešaju prste, pa i u književnost. Iako je sve manje onih koji čitaju knjige, treba širiti rusku propagandu i kroz literaturu, makar i među onih dva do tri odsto dokoličara koji vreme ubijaju staromodnim vidom čitanja.

Američka književnost i srpski čitaoci

Uz najbolju nameru da se ne ogrešimo o neko veliko svetsko književno ime, pokušaćemo da se setimo najpoznatijih američkih pisaca koji su obeležili naše detinjstvo, odrastanje i mladost. Mark Tven, Džek London, Džerom Dejvid Selindžer, Edgar Alan Po, Ernest Hemingvej. Bio je tu i Vilijem Fokner, mada, iskreno, nisam sigurna da je mnogo ljudi pročitalo njegov roman „Buka i bes“.

Spisak velikih američkih književnika je daleko veći, i šteta je što u našim lektirama nema, recimo, komada Tenesija Vilijamsa. Tu su i Džek Keruak, Kurt Vonegat, ili naslovi poput „Ubiti pticu rugalicu“ Harper Li i „Doručak kod Tifanija“ Trumana Kapotea i, neizostavno, legendarni roman „Prohujalo s vihorom“ Margaret Mičel.

Ako bismo insistirali na tome da se setimo svih američkih književnika koji zaslužuju da budu spomenuti, spisak bi se verovatno produžio unedogled. To nam, međutim, nije namera. Poenta je u tome da, koliko god da je izvanrednih imena iznedrila američka književnost, ona nije ukorenjena u srpsku kulturu. 

Mi ne čitamo američko, bar kada je o književnosti reč… Osim ako izvesni literarni stručnjaci pod književnost ne podvode pisanija Danijele Stil, Sidnija Šeldona i njima sličnih. Ili ih je Nobelova nagrada za književnost, nedavno dodeljena Bobu Dilanu, ohrabrila da sve stihove koje smo ikada naučili pevajući uz američke pop i rok bendove proglase književnošću. Ruku na srce, onda smo se zaista načitali američkog. 

Aleksej Varlamov - Sputnik Srbija
Svet baš i nije u dobrom stanju, mogao bi da eksplodira (foto)

Ruske biblijske dileme

S druge strane, onaj gorepomenuti Dostojevski (uzgred, epileptičar) imao je prilično veliko društvo sunarodnika čije su književne tvorevine zadavale muke brojnim generacijama lenjivaca u školskim klupama i uticale na moralni i emotivni razvoj marljivih i ljubopitljivih đaka. 

Živeli su u tom zlatnom 19. veku i izvesni Aleksandar Puškin, Mihail Ljermontov, onda onaj Gogolj što je trošio mastilo na nekakve mrtve duše i šinjele, pa onaj neopisivi skriboman Lav Tolstoj (on je „zagazio“ i u 20. vek). On je, inače, posebno drag upravo Amerikancima, koji su snimili brojne filmske ekranizacije njegovih dela. Naročito im je intrigantna ona nesretnica Ana Karenjina što se bacila pod voz. 

Ameri vole i onog apatičnog Antona Čehova, posebno u pozorištu — prosto se utrkuju ko će pre da postavi neki od onih njegovih komada s pištoljima koji moraju da opale u poslednjem činu. Taj američki uticaj je vidljiv i u Srbiji, pa se i kod nas rado izvode i gledaju Čehovljeve dramske tvorevine. (Možda bi trebalo da ga pridodamo američkom spisku…)

Bio je tu i izvesni Maksim Gorki, a nešto kasnije pojavio se i neki Mihail Bulgakov. Pisao je svašta, ali su kreatori programa lektire u našim školama iz nekog razloga odlučili da đacima nametnu čitanje njegovog romana „Majstor i Margarita“. Vrsnim poznavaocima književnosti verovatno nije jasno zbog čega je ovaj roman jedan od najpopularnijih klasika ne samo među čitaocima u Srbiji nego i širom sveta.

Čitali smo (neki sa zadovoljstvom, a neki jer su morali) i stihove Vladimira Majakovskog i Sergeja Jesenjina. Obojica su s ovog sveta otišli pod manje-više nerazjašnjenim okolnostima — možda da ih zbog toga, ipak, uklonimo s ruskog spiska? Verujemo da bi ovaj kriterijum zadovoljio vrsne poznavaoce književnosti.

Usudimo li se da iskoračimo iz oblasti obavezne školske lektire, nameću nam se i imena raznih drugih ruskih „skribomana“: Ane Ahmatove, Marine Cvetajeve, Jevgenija Zamjatina, Ivana Bunjina… No dobro, ni ovaj spisak ne treba da nas odvede unedogled. 

Ah, da, zaboravili smo i onog Nabokova opsednutog pedofilijom. Uostalom, on se ionako odrekao ruskog jezika, pobegao u Ameriku i odlučio da stvara na engleskom. Možda bismo njega mogli da pridodamo onom američkom spisku.

Ruske knjige, enciklopedijska izdanja iz knjižare Ruska knjiga - Sputnik Srbija
Kad dođu smutna vremena, odgovore daju najpametniji Rusi

Ako se vodimo kriterijumima vrsnih poznavalaca književnosti, na spisak američkih književnih veličina bismo mogli da dopišemo i ime Borisa Pasternaka, pošto je, verovatno, malo onih koji su posle čuvenog holivudskog (tj. američkog) hita iz sredine šezdesetih i brilijantnog Omara Šarifa u ulozi doktora Živaga, imali živaca da gube vreme na čitanje istoimenog romana ruskog nobelovca. 

Kako god, srpski čitaoci vole ruske pisce

Većina domaćih izdavača reći će vam, pritom, da je ruska književnost i dalje jedna od najtraženijih među čitaocima u Srbiji. Dela savremenih ruskih pisaca i dalje se neumorno prevode, a Zahar Prilepin, Ljudmila Ulicka, Viktor Jerofejev, Tatjana Tolstoj i Viktor Peljevin samo su neka od imena koja imaju brojne verne poklonike među ovdašnjim čitaocima.

Ti Rusi, inače, vole da se bave nekim mračnim temama. Zašto bismo se pitali ima li boga, u čemu je smisao čovekovog postojanja na zemlji, da li je moralno ubiti neku pokvarenu babu ili zašto je Napoleon izgubio rat? Čemu vraćanje na biblijske dileme i čeprkanje po prošlosti? Zar nisu seks, droga i nasilje ono čemu težimo? 

Zadržimo se, međutim, još malo u svetu pisane reči. Ako kao model čitaoca uzmemo prosečnog srpskog đaka (mada je ova vrsta uopštavanja krajnje nezahvalna), možemo pretpostaviti da je čitao samo ono što mu je bilo ponuđeno u lektiri. A tu lektiru su činili prevashodno domaći i evropski (!) pisci i pesnici. Andrić, Crnjanski, Krleža, Ćopić, Njegoš, Šekspir, Gete, Servantes, Balzak, Flober… poneki genijalni Amerikanac i oni silni Rusi što ih malopre nabrojasmo. 

Pop kultura jeste američka

Ne bi bilo pošteno da osporimo činjenicu da je američka kultura, popularna američka kultura, dominantna među mladim generacijama na jugoslovenskom i mnogim drugim prostorima već više od pola veka. Ne može se zamisliti stasavanje mladog čoveka bez rokenrola, holivudskih filmova, među kojima, iako je to danas teško prihvatiti, ima na stotine istinskih remek-dela.

To, međutim, nije književnost (osim ako, kao što smo već napomenuli, ne podesimo parametre tako da voda poteče ka našoj vodenici). Ako dozvolimo sebi da budemo zluradi, možemo da primetimo da ni mnogi od autora tih remek-dela nisu bili Amerikanci — ni Čarli Čaplin, ni Alfred Hičkok, ni, recimo, Miloš Forman. 

Kada je, međutim, reč o klasičnoj književnosti, umetnosti, muzici, pozorištu, likovnom stvaralaštvu, naša kultura je mahom ukorenjena u evropskom stvaralaštvu, uključujući i rusko. Ni Leonardo da Vinči, ni Mikelanđelo, ni Salvador Dali, ni Pablo Pikaso, ni Vasilij Kandinski nisu bili Amerikanci. Ni Mocart ni Betoven nisu doplovili do nas iz Novog sveta, kao ni Borodin ili Čajkovski.

Dakle, savetujemo vrsnim poznavaocima književnosti da se sete da među nama ima i onih koji zaista vole da čitaju pre nego što reše da nam objasne kako je čitanje natpisa na limenkama koka-kole književnost.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala