I pored ponude i apelovanja opozicije nacionalnim partijama za formiranje manjinske vlade, koja bi trebalo da po prvi put u Crnoj Gori organizuje fer i slobodne izbore, zebnja šire javnosti da će se i ovog puta odigrati već viđeni scenario, dominira crnogorskom političkom scenom.
Postoji više razloga zbog kojih je ishod svih dosadašnjih crnogorskih izbora, na koncu, uvijek istovjetan, i što baš uvijek manjinske partije na kraju odlučuju. Zasigurno, jedan od ključnih razloga takvog stanja je činjenica da je crnogorsko društvo danas duboko podijeljeno. Ta podjela se u prvom redu ogleda u sve produbljenijem raskolu koji postoji u većinskom pravoslavnom dijelu stanovništva Crne Gore, a koji je za vreme vladavine Demokratske partije socijalista osnažio u svim sferama. Reklo bi se da je aktivna politika podjela i zavade u pogledu osnovnih identitetskih pitanja — poput pitanja jezika, pripadnosti crkvi, a na kraju čak i samog porijekla Crnogoraca — danas sasvim raspolutila tradicionalno biće Crne Gore, i u okviru njega stvorila dva suprotstavljena društvena korpusa. I baš u tom međuprostoru i vakuumu, između ova dva opozitna društvena bloka, lebdi uloga i značaj manjinskih nacionalnih partija, pa i samo pitanje upravljanja i vlasti u Crnoj Gori. To je nešto čega su u Crnoj Gori svi apsolutno svjesni, a o čemu se najveći dio vremena gromoglasno ćuti.
A da je to zaista tako, potvrđuju i s pravom sporadična podsjećanja čelnika nacionalnih manjinskih partija DPS-u, kada im nešto sa pravom nije po volji, da Crna Gora manjinskim narodima „duguje zahvalnost“ jer su oni ti koji su joj „donijeli državu“. I zaista, tu su potpuno u pravu. Pošto smo objasnili zašto su manjinske partije do danas uvijek bile „tas na vagi“ koji preteže u političkom životu, valja i objasniti činjenicu da je upravo imajući to na umu, Demokratska partija socijalista, kao ozbiljna organizacija suštinski uvijek „projektovala“ svake izbore, sve do današnjih dana. Taj izborni inženjering divno se vidi i ovog puta na primjeru Hrvatske građanske inicijative (HGI) i koalicije Albanci odlučno (AO). Naime, koristeći blagodeti crnogorskog Zakona o izboru odbornika i poslanika, koji ima odredbu o takozvanoj pozitivnoj diskriminaciji, koja predstavnicima manjinskih naroda garantuje jednog predstavnika u parlamentu na osnovu osvojenih samo 0,35 procenata od izašlih birača (što je deset do jedanaest puta manje od stvarnog izbornog praga, odnosno cenzusa), DPS je i ovog puta „pogurao“ ove dvije izborne liste kako bi sebi obezbijedio najjeftinije mandate — iako je lako provjerljivo da predstavnici manjinskih naroda u Crnoj Gori dominantno ni ne glasaju za svoje nacionalne partije, već svoje povjerenje daju drugim strankama.
To je naročito uočljivo u slučaju HGI, koja je na ovim izborima povećala ili dobila i nove glasače u seoskim područjima — u opštinama poput Pljevalja, Šavnika ili Žabljaka i drugih crnogorskih gradova — gdje gotovo da uopše i ne žive građani hrvatske nacionalnosti. Drugi bitan faktor pri odlučivanju nacionalnih manjinskih partija na koju će stranu nakon izbora ima i svoju, reklo bi se, regionalnu i geopolitičku dimenziju: za predstavnike albanskih stranaka prirodno je da vole da oslušnu signale iz Tirane ili sa Kosova, a poznato je i da je albanski faktor na Balkanu tradicionalno okrenut ka Sjedinjenim Američkim Državama, samim tim i ka NATO-u, što ga u ovom slučaju čini prirodnim partnerom DPS-a.
S druge strane, što se tiče političke orijentacije Bošnjačke stranke u Crnoj Gori, takođe je poznato da u toj partiji i te kako, naravno, drže do stavova i mišljenja Sarajeva, a boga mi, i Ankare. Odličan primjer za to su bili i prethodni izbori, 2012. godine, kada je specijalno avionom Vlade Crne Gore nakon izbora u posjetu Podgorici došao lično predsjednik SDA Bakir Izetbegović, ne bi li liderima Bošnjačke stranke sugerisao da formiraju koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista. Na koncu, detalj koji možda upotpunjuje čitav mozaik je i okolnost da su se ne birači, već sama rukovodstva partija nacionalnih manjina već navikla na blagodeti i privilegije koje im je u prošlosti pružala saradnja sa DPS-om. Pitanje je koliko je realno očekivati da će se već izgrađen „klijentelistički mentalitet“ kod lidera ovih političkih subjekata na kraju odvažiti da s opozicijom krene u ozbiljnu avanturu — izgradnju slobodnog crnogorskog društva.
