Da li je rokenrol umro i kad?
— Legenda kaže da je umro onog dana kad je „Kleš“ potpisao za „Si-Bi-Es“, a ja bih mu dao još koji dan više. Mislim da je umro sa definitivnom odlukom da se sa ploča pređe na CD i da je ta količina komunikacije inspirisala industriju da zaboravi autorski element, da zaboravi čovjeka kao centralnu ličnost tog projekta i da počne da radi na samosvojnom industrijskom pakovanju određenih proizvoda. Dakle, ako smo imali jednog Džimija Hendriksa, da bismo zaradili novac mi ćemo sad izmisliti njih pet. U međuvremenu, korporativni kapitalizam, koji je uzeo i muzičku industriju pod svoje, ukinuo je tu utopijsku sliku svijeta koja je neophodna da bi umjetnost mogla da diše. Ako je umjetnost biljka, a jeste, utopijska slika svijeta je kiseonik. Od nje se živi.
Ta utopijska slika svijeta je umrla pred naletima korporativnog kapitalizma i danas među novim generacijama, koje bi trebalo da guraju rokenrol i bilo koju vrstu umjetnosti, ona ne postoji. Čim ona ne postoji, oni ne znaju šta će sa sobom, a kad ne znaju šta će sa sobom, okreću se industriji. Danas imate divnu priliku da vidite kakav je rezultat života bez utopije, a to su Rijana ili Bijonse. Dok je vladala utopija to su bili „Bitlsi“.
Tvoja knjiga izazvala je veliki „cirkus“ u Sarajevu. Interesantna je reakcija tvog saborca iz „Pušenja“ Seje Seksona koji je izjavio da ne zna da u Beogradu postoji Nele, da je čuo samo za Noleta. Kako si to doživeo?
— Nisam ni primjetio tu izjavu.
Najavio si nastavak „Fajronta u Sarajevu“, kad ga očekujemo?
— Najavio sam drugu knjigu, prerano je sad za nastavak. Kad sam počeo da pišem „Fajront“ najavio sam kompletnu biografiju sa idejom da se pokaže socijalna istorija koja bi oslikala to neko vrijeme komunizma i vrijeme kapitalizma, jer mi smo jedna od rijetkih generacija koja je imala tu čast da živi u dva različita sistema, što je velika prednost ako želite da se bavite filozofijom. Međutim, nakon 500 i neke stranice ja sam shvatio da nisam došao ni do rata u Sarajevu, a kamoli do kraja moje muzičarske karijere 2011. Tako da sam odlučio da to podjelim na dva dijela. Mislim da sam bio u pravu jer je uspjeh „Fajronta u Sarajevu“ i tih nekih 100.000 prodatih primjeraka, što Sejo vjerovatno zna, ali neće da kaže, rezultat toga što sam ja pisao o predratnom Sarajevu koje mnogo intrigira ljude i danas i koje predstavlja neku vrstu mita čiji sam jedan od graditelja bio i ja. Za nastavak priče sad bi bilo prerano, jer da bih sastavio priču o Sarajevu ′80-ih, meni je trebalo 20 godina distance. Znači, nastavak bi trebalo da bude za jedno 20 godina.
Ali ja pišem nešto drugo, pišem jedan „ozbiljan roman“ o Dorćolu, o mjestu gdje se prelamaju civilizacija i kultura i gdje je igrom slučaja moja porodica početkom 20. vijeka izgradila kuću. Taj roman je priča o toj kući u Solunskoj ulici broj 28 i pravi presjek tri generacije ljudi koji su živjeli na ovom trusnom tlu.
Da li za 20 godina, kad izađe knjiga, očekuješ burne reakcije u Beogradu kao što su bile u Sarajevu?
— Znaš kako će biti. Kad sam došao u Beograd, svi su me mješali sa Kneletom, a danas me svi mješaju sa Noletom. Moram priznati da mi je ljepše da me mješaju sa Noletom nego sa Kneletom. Ali za 30 godina se Noleta i Kneleta neće najbolje sjećati, a Neleta hoće, ali će me sigurno opet s nekim mješati.
Radiš li za film ili TV?
— Projekat u koji sam trenutno najdublje ušao je jedna rok opera o Nikoli Tesli koja bi trebalo da bude izvedena iduće godine za njegov rođendan, 10. jula u Sava centru.
Trenutno ide repriza „Nadrealne televizije“ na B92, a svaki čas se „Složna braća“ repriziraju na RTS-u. Može li se živeti od repriza?
— Ne može. Ja sam imao pogrešne ugovore. Ne zezam se. Pravio sam ugovore — daj mi odmah sve para što ima i pusti me na miru, a neke moje kolege su pravile ugovore na broj repriza, tako da oni sada sretno žive od toga.
Kao „višestruka ličnost“ koja živi u skladu sa svim svojim „subjektima“, šta bi savetovao ministru Vulinu, kod koga često ima iskakanja kod „čoveka Vulina“ i „ministra Vulina“?
— Nisam toliko duboko ušao u politiku, ali hajde da nahvalim malo čovjeka. Imao sam na Kosovu promocije knjige u Gračanici i u Mitrovici i ti lokalci kažu da je on dosta toga uradio. Bio sam u manastiru Zočište, koji je bio potpuno srušen, i koji je zahvaljujući ministru potpuno obnovljen, što je pozitivna stvar za nekog ko je stalno na tapetu zajebancije. Znam da ga Kesić uvijek maltretira, ali dobro, političar je tu, između ostalog, i da bude na tapetu zajebancije.
Kako, na primer, „Nele prorok“ živi sa „Neletom rokerom“?
— Nele roker spava već pet godina. Ja se više i ne budim sa muzikom. Nemam nijedan izvor muzike u kući. Djeca polude, naročito moj sin koji voli muziku, on ima onu neku svoju spravicu pa sluša. Čak mi i u autu ne radi kasetofon. Moram malo da odmorim. Sad ću malo početi oko Tesle da radim s muzikom. Mislim da je bilo vrijeme da se i muzika malo odmori od mene.
Šta bi preporučio od filmova, knjiga i TV serija?
— Preporučio bih knjige Vuleta Žurića, on je jedan jako dobar, moderan pisac. Od filmova poslednje što sam gledao da valja bili su filmovi Fatiha Akina. Od serija gledam samo one stare. Da ne kažem „Složnu braću“, ali reći ću „Kamiondžije“. Zaista nema novih serija da nose neku snagu ili emociju, što je jako čudno, jer Srbi su narativan narod i ako ništa imali su jaku televizijsku priču, od onih starih serija Novaka Novaka i humora Radivoja Lole Đukića, preko ozbiljnih, emotivnih serija kao što je bila „Više od igre“, pa do kriminalističko-partizanskih, kao što su bili „Otpisani“.
Zaista je nevjerovatno da danas ne postoji nijedna serija koja može da zaintrigira narod. Mislim da je najveći problem u uredništvu na svim strateškim položajima i mislim da ne postoji nijedan urednik koji ima, da ne kažem šta, jaka i velika, da preuzme odgovornost na sebe i snimi jednu takvu seriju. Samim tim i autori počinju da zaziru od ozbiljnih projekata jer to da nema para je čista laž. To i nije neka naročita cifra ako imate medij na kome možete dobiti 100-150 evra za sekundu reklamiranja nekog proizvoda.
Šta ne propuštaš od fudbala?
— Ne propuštam Ligu šampiona, ipak je to krem evropskog fudbala, ali u zadnje vrijeme volim da gledam Engleze, jer stvarno nikad ne znaš šta će se desiti. Španija i Nemačka su se pretvorile u dosadnu priču. U Nemačkoj, Bajern osvaja prvenstvo poslije 7. kola i već ima 40 bodova prednosti, a u Španiji je to tuča između Reala i Barselone, pa se nekad umrlja Atletiko. Ali kod Engleza, pre neki dan Sautempton dobije Arsenal 4:0. To ja volim da vidim.
Ima li nam spasa?
— Ima, naravno, koliko ima šljiva, toliko će biti spasa.
