Danilo Kiš – genije iz četiri zemlje

© WikipediaDanilo Kiš - Spomenik u Subotici
Danilo Kiš - Spomenik u Subotici - Sputnik Srbija
Pratite nas
Bio je tanan, stilist, pisac lirske suptilnosi čak i kad piše o zlu koje menja oblik. Rečenica mu je dovedena do savršenstva. Njegova sudbina i njegovo delo su velika opomena. I danas nas uči da ne sledimo plitke intelektualne trendove.

Više volim kao pisac biti osporavan, nego kao pisac slavljen. I u tom smislu me uvek određene nagrade potresaju jer se bojim da bih mogao postati pisac koji nije problematičan. Volim situaciju, ne samo svoju, već kad je jedan pisac u stanju da izaziva kontroverze u svetu svojih čitalaca“ , govorio je Danilo Kiš, jedan od deset najvećih svetskih pisaca 20. veka, koji je pre 80 godina, 22. februara 1935. godine rođen u Subotici.

Njegov otac Eduard Kiš, mađarski Jevrejin i majka Milica, Crnogorka pravoslavne vere, u vreme donošenja antijevrejskih zakona su Danila i njegovu tri godine stariju sestru 1939. krstili u pravoslavnoj crkvi u Novom Sadu. Jednom prilikom će ta činjenica piscu spasiti život. Dosta kasnije, 15. oktobra 1989. sahranjen je u Beogradu prema pravoslavnim običajima. Kišov prijatelj i književnik Božo Koprivica će to objasniti: On je vratio dug. Njemu je krštenjem u pravoslavnoj crkvi spasen život i on je kao svaki častan čovek vratio dug.  

Samosvest i hrabrost

Ovaj „genije iz četiri zemlje" (Srbija, Mađarska, Francuska, Crna Gora) kako ga je nazvao Mark Tompson, autor Kišove biografije na engleskom jeziku, koja je u Srbiji izašla 2013. pod naslovom Izvod iz knjige rođenih (Birth Certifikate: The Story of Danilo Kiš) svedočiće da je počeo da piše zbog rata. Taj rat obeležio mu je detinjstvo. Posle raspada Jugoslavije 1941. godine, porodica Kiš našla je utočište u jednom selu u zapadnoj Mađarskoj, kod tetke po ocu Danila Kiša. Po naređenju Adolfa Ajhmana 430.000 mađarskih Jevreja odvedeno je u Aušvic, a među njima i njegov otac Eduard Kiš.

Danilo Kiš - Spomenik u Subotici - Sputnik Srbija
Osam decenija od rođenja Danila Kiša

U Jugoslaviju, tačnije Cetinje u Crnog Gori, vratili su se 1947, a četiri godine kasnije umire mu majka. Na Cetinju završava srednju školu, ide u muzičku školu i svira violinu, prevodi sa francuskog, mađarskog i ruskog jezika. Od 1954. studira uporednu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je prvi koji je diplomirao na toj grupi, kao najbolji student. Posle završenih studija provodi godinu dana u vojsci, objavljuje po časopisima i radi u njima.

Nastavio je i da svira romsku muziku i mađarske romanse. Njegov prijatelj Koprivica svedoči kako je Kiš imao neverovatnu harizmu i kako je dominirao u društvu. Kiš je imao i glumačkog dara pa je igrao u filmu „Dan četrnaesti iz 1961. reditelja Zdravka Velimirovića, i u fimu „Štićenik iz 1966. reditelja Vladana Slijepčevića. Međutim, odlučio je da bude pisac, „književni Žan Pol Belmondo, kako ga je docnije nazvala jedna američka novinarka.

Roman „Mansarda objavljen je 1962. zajedno sa drugim romanom „Psalm 44.

„Bašta, pepeo, zbirka priča objavljena 1965. godine, „Rani jadi iz 1969. i „Peščanik objavljen 1972. čine Kišov „Porodični cirkus", čija je tema pomenuto ratno detinjstvo u Mađarskoj.

„Prva asocijacija na pomen Danila Kiša mi je bol, samosvest i hrabrost da se ispriča sopstveni život, kaže za Sputnjik novinarka Olivera Đurđević. Ona dodaje da je Kiš pojašnjavao kako je tema detinjstva u njegovim knjigama zabluda i greška kritičara, a da je zapravo, kako je on tvrdio, posredi „želja da se nađe prvobitna čistota, katkad u svetu detinjstva, katkad u samom sebi.

Čas anatomije

Pisac Vladimir Kecmanović kaže za Sputnjik da je zbog Kišove „Grobnice za Borisa Davidoviča, koju je pročitao u srednjoj školi, poželeo da bude pisac.

„Grobnica za Borisa Davidoviča je zbirka priča zamišljena u Bordou 1973. i 1974. dok je na univerzitetu predavao srpsko-hrvatski jezik. Objavljena je 1976. i mnogi je smatraju za prvo postmodernističko delo u jugoslovenskoj književnosti. Knjiga je prvo hvaljena, ali su onda usledile optužbe da je falsifikat.

„Šezdesetih i sedamdesetih godina ako ste želeli da kritikujete jugoslovenski sistem, morali ste to da činite pod krinkom kritike staljinizma i Sovjetskog Saveza. 'Grobnica' je primer toga, par ekselans, mada, meni su se više sviđali 'Bašta pepeo' i 'Peščanik', ali sam znao da će ovo biti njegova najdiskutiranija knjiga. Mnogo ljudi je imalo slične ideje o komunizmu, ali niko od njih nije bio tako dobar pisac. 'Grobnica' je bila i jača kritika i bolja književnist nego bilo šta drugo što su ostali pisali, rekao je povodom ove afere hrvatski publicista Slavko Goldštajn.

Grupa koja je bila protiv Kiša predvođena je Draganom Jeremićem, književnikom i univerzitetskim profesorom koji je kasnije objavio i studiju o polemici sa Kišom, „Narcis bez lica. NIN tada objavljuje četiri teksta protiv Kiša i taman kad je trebalo da izađe broj sa jednim tekstom iz drugog tabora, a pisao ga je književnik Predrag Matvejević, stigla je vest da je Kiš vratio NIN-ovu nagradu.

„Čas anatomije je knjiga odbrane napadnute „Grobnice za Borisa Davidoviča, koju je Kiš napisao za samo mesec dana.

„Imao je nadmoć nad našim skučenim prilikama, reći će pisac Igor Mandić.

Iako je sudski proces završen u korist Danila Kiša koji je oslobođen optužbe da je plagijator, on odlazi u samonametnuto izgnanstvo u Francusku gde kao lektor za francuski jezik boravi u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednje godine života proveo je u Parizu.

Jedinstvena pojava bez naslednika

Poslednja knjiga koju je za života objavio 1983. godine je zbirka od devet pripovedaka „Enciklopedija mrtvih. Posthumno su objavljene još „Gorki talog iskustva, „Život, literatura, „Lauta i ožiljci, „Pesme i prepevi. Dobitnik je Andrićeve, Sedmojulske i AVNOJ-eve nagrade. Bio je predlagan nekoliko puta za Nobelovu nagradu. Knjige Danila Kiša prevedene su na francuski, engleski, ruski i druge jezike. O njegovom delu napisane su mnogobrojne studije. Bio je dopisni član SANU. Umro je u Parizu 15. novembra 1989. Sahranjen je u Beogradu.

„Bio je tanan, stilist, pisac lirske suptilnosi čak i kad piše, a uvek je pisao, o zlu koje menja oblik. Rečenica mu je dovedena do savršenstva. Kiš je velika opomena svetu. I njegova sudbina i njegovo delo je opomena. A opomena je i ovom društvu danas da se sabere i vidi koje vrednosti neguje, konstatuje novinarka Đurđević.

Pisac Muharem Bazdulj kaže za Sputnjik da se uvek seti Kišovih „Saveta mladom piscu i da dobro pamti karakterističnu stranicu velikog formata Politike na kojoj su pre 20 i nešto godina bili odštampani.

„Ima u tim njegovim Savetima i onaj koji veli da 'Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica pošalješ do sto đavola'. To, podsjetimo, piše čovjek čiji je otac ubijen u Aušvicu. Danas se u Evropi, a sve više i u Srbiji, još uvek sa margina, ali sve bliže centru, čuju glasovi kako, eto, Kolima jeste bila različita od Aušvica jer je, eto, bila tek aberacija na svetlom utopijskom putu, precira Bazdulj.

On dodaje da nas Kiš uči da ne sledimo pomodne plitke intelektualne trendove i da ne padamo ničice pred estradnim filozofima „koji nas u suštini pokušavaju uveriti da Kolima jeste bila različita od Aušvica.

„Kiš može pre svega da predstavlja simbol autotomoje književnosti, i umetnosti u opšte, u odnosu na politiku. Iako mnogi koji pokušavaju da uzurpiraju njegovo delo, čine sve da tu činjenicu obesmisle", konstatuje za Sputnjik Vladimir Kecmanović.

„Kiš nema naslednika. On je jedinstvena pojava. I hrabra. Zamislite koja je hrabrost potrebna da uzviknete: 'Sanjao sam noćas da sam umro'. I kad ga pitaju kako je bilo on kaže: 'Fantastično', zaključuje Olivera Đurđević.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala