Ovako je profesor Alek Račić, doktor i član Razvojne akademije Srba govorio za okruglim stolom „Posledice NATO agresije – 27 godina posle”, koju je organizovao Evroazijski bezbednosni forum. Govorio je o povećanju učestalosti i pojavi novih vrsta malignih tumora nakon NATO bombardovanja.
Dosta praznih priča!
Račić je rekao da se dvadeset sedam godina mnogi učeni ljudi okupljaju i govore o NATO agresiji na SR Jugoslaviju, ali da se još nije došlo do konkretne akcije koja bi dovela do donošenja nekakve nacionalne rezolucije ili deklaracije u kojoj se konkretno osuđuju NATO zločini.
Ono što narod najviše zanima, rekao je Račić, jesu zdravstvene posledice, kojima se on upravo i bavi. On i njegov tim su još u ranoj fazi delovanja NATO saveza, u vreme bivše Jugoslavije, primetili da Zapad koristi određeno oružje koje je zabranjeno Ženevskom konvencijom. Tako su doznali da je 1991. godine prilikom Zalivskog rata koje su predvodile SAD u Iraku korišćena municiju sa osiromašenim uranijumom. Međutim, o tome nije bilo mnogo podataka — Irak je bio daleko, pa se ta tema donekle zanemarila do 1995. godine, kada je bombardovana Republika Srpska.
Onda se neko dosetio da mi imamo određene podatke o tome kakva je to municija koja se nad nama koristi. Pri bombardovanju Hadžića i Han Pijeska posebno izraženim naletima američkih aviona A-10 korišćena je municija sa osiromašenim uranijumom, što je ukazalo na nastavak jednog eksperimenta. NATO savez je prilikom bombardovanja Iraka u tim pustinjskim predelima koristio zabranjenu municiju, a onda je na red došao i brdsko-planinski deo Bosne i Hercegovine. Tada se videlo da oni zapravo vrše jedan ensperimentalan rat, rekao je Račić.
Očigledno je, kaže on, da kad se američka komanda dogovori oko toga da će negde vršiti intervencije, onda tu primene nešto novo što će im u kasnijem ratu, poput sadašnjeg sa Rusijom ili Iranom, trebati.
NATO bombardovanje SRJ
© Ustupljeno Sputnjiku/Dragan Milovanović/Večernje novosti
Uvod u bombardovanje Srbije
Račić objašnjava da je general Zoran Stanković tada izvršio ekshumaciju na Bratunačkom groblju, gde su sahranjeni ljudi izbegli iz Hadžića zbog bombardovanja. Kod 400 tela utvrđeni su galopirajući oblici malignih tumora, što je, kako kaže, ozbiljno alarmiralo sve koji su tada radili u zdravstvu.
Iako je bilo poznato da uranijum izaziva takve posledice, posebno municija sa plutonijumskim penetratorima, tada je započet intenzivniji istraživački rad u tom smeru. Bombardovanje Republike Srpske trajalo je „samo“ petnaest dana, a ta municija korišćena je sporadično. Rekao bih da je pravi eksperiment započeo bombardovanjem SR Jugoslavije 1999. godine, zato što su pored svega ovoga tu bila uključena i bombardovanja elektroenergetskih postrojenja i petrohemijske industrije.
Tada su prvi put u istoriji NATO-a korišćene takozvane „soft“ bombe za uništavanje elektroenergetskih sistema, što opet potvrđuje da se radilo o eksperimentalnom ratu, tvrdi Račić. Ta bomba izazivala je razaranje elektroenergetskih postrojenja, a gađana su i skladišta piralena — supstance koja je izuzetno toksična i kancerogena kada uđe u lanac ishrane.
Dalja istraživanja, pre svega rad Vojnotehničkog instituta i dr Mirjane Anđelković-Lukić, pokazala su da su i „Tomahavk“ rakete na sebi imale kontratenk napravljen od osiromašenog uranijuma. Priča da se iznad linije Vranje-Priština nije ništa gađalo osiromašenim uranijumom nije tačna. Gde god je pao tomahavk, tu je isto bilo zračenja, samo u manjoj količini.
NATO bombardovanje SRJ
© Ustupljeno Sputnjiku/Dragan Milovanović/Večernje novosti
Dekontaminacija
U narednom periodu pokušane su procene posledica bombardovanja u cilju pomaganja stanovništvu i sprovođene su delimične dekontaminacije određenih zona. Račić se seća Bokokotorskog zaliva. Tu je posebno gađano poluostrvo Luštica, gde je srpska vojska imala baze. NATO je pokušavao da probije brdo, u čemu nije uspeo, ali je zato zagadio tamošnju okolinu.
Merenja su pokazala da je tamo bio strašan nivo radijacije, međutim, izvršen je dekontaminacioni proces do takvih tančina da je sve to na kraju kupio strani investitor. To je vrlo skup proces i NATO je bio dužan da ga plati, ali oni naravno nisu u tome uopšte učestvovali. Oni čak i osporavaju da su takve stvari rađene, do skoro su ih i krili. Godinu dana posle bombardovanja, generalni sekretar NATO Džordž Robertson priznao je da je 31.000 projektila iz američkih aviona držala tu nedozvoljenu municiju. Mi smatramo da je taj broj bar dva puta veći, ako ne i više.
Medicinska statistika pokazuje da je 1994. godina bila poslednja u kojoj je bila takozvana čista situacija u pogledu malignih tumora. Ti podaci, kaže Račić, postoje i u Institutu Batut. Od 1995. godine i bombardovanja Srpske, prvi put dolazi do ogromnog povećanja broja malignih bolesti. Sa 5800 na 40.000 obolelih.
Radi se o osam puta većem broju obolelih od bombardovanja na ovamo. Neki ljudi pričaju o drugim faktorima, kao što su jonizujuća zračenja, pojava GMO hrane i to je u redu, ali ne mogu takvi faktori proizvesti osam puta veći broj obolelih kod nas, dok se u drugim zemljama javlja povećanje od dva ili tri puta.
Parole na uskršnjem koncertu tokom NATO bombardovanja 1999.
© Foto : Sputnjiku ustupio Zoran Jovanović Mačak
Direktna šteta
Neki procesi su ireverzibilni, napominje Račić, poput bombardovanja petrohemijske industrije Pančevo. U takvoj industriji nalaze se razne vrlo štetne materije koje se koriste u procesu proizvodnje. Čak i da je pogodi obična bomba, bez osiromašenog uranijuma, dolazi do pojave fosgena, poznatog bojnog otrova. Kad on ispari u viši sloj atmosfere, objašnjava Račić, on oksidira i postaje još otrovniji. Nakon bombardovanja petrohemije u Pančevu dunula je Košava, a taj oblak krenuo je ka srednjoj Evropi, pa su se Mađarska i Slovačka žalile da je pojava teških bolesti povećana i kod njih u tom periodu.
NATO bombardovanje predstavlja, između ostalog, i ekocid koji je izvršen nad ovim prostorom i koji ima trajne posledice. Načini na koje bi se tako nešto u budućnosti sprečavalo i dovelo u normalu vezane su za opsežne dekontaminacije tla koje smo mi samo sporadično izvršili.
Prema presudi Okružnog suda u Beogradu iz 2000. godine, procenjena je direktna šteta i na osnovu nje dug koji iznosi 105 milijardi dolara, a koji NATO treba da nam isplati. Ovde se ne govori o indikretnoj šteti, a ima ekonomista koji procenjuju da bi to moglo da iznosi i 340 milijardi dolara.
Hajde da se zadržimo „samo“ na dugu za direktnu štetu. Kada bi nam ga isplatili, mi bismo izvršili sve ove procese dekontaminacije u cilju unapređivanja stanje zdravlja stanovništva. Iskoristio sam ovo sada predavanje da apelujem na sve relevantne faktore da vidimo kako bi to bilo moguće naplatiti, možda i kroz neke oblike međunarodnih pritisaka. Te pare bismo onda mogli da primenimo u cilju prevencije i zdravlja naše populacije, zaključuje doktor Račić.
Pogledajte i: