O unapređenju saradnje i opštem ekonomskom razvoju diskutovalo se u dva formata. Prvi je bio u okviru tzv. Berlinskog procesa, čija je posljednja runda održana u Londonu i okupila sve premijere država koje EU imenuje kao Zapadni Balkan, kao i nekoliko drugih članica EU koje se deklarišu kao prijatelji ovog regiona. O tome da je domaćin skupa, na kojem je trebalo „osnažiti evropsku perspektivu“ i „ućutkati evroskeptike“, bila država koja je neposredno pred napuštanjem EU, bilo je dosta ciničnih komentara. Ali više od te simbolike govore zaključci skupa i istupi njegovih glavnih aktera. Kada se razmakne zavjesa isprazne retorike, na koju smo odavno navikli kada su u pitanju važni EU samiti, ne ostaje ništa. Naravno, London je divan grad, lokalni lideri su dali sebi dodatni značaj, a realno se može pretpostaviti da malo luksuza o državnom trošku nikome nije bilo suvišno.
Ipak, Berlinski proces, iniciran od strane Njemačke, ima nedvosmislenu poruku koja je suštinski uvredljiva za one kojima je upućena. Iako to nije u zoni političke korektnosti, treba je navesti u punom i jedinom smislu. Ona glasi: „Nećemo vas primiti u EU, ali se bojimo da ne potpadnete pod ruski i kineski uticaj, pa ćemo da se pravimo da pregovaramo o reformama i pripremamo vas za prijem“. Čista danguba. I za njih i za nas.
Drugi format je uobličila Kina pod imenom „16 plus 1“ i obuhvata zemlje centralne i istočne Evrope, koje su izrazile spremnost za stratešku ekonomsku saradnju i partnerstvo sa privredno zahuktalom Kinom. Ovaj projekat ulazi u svoje drugo petogodište i održava sedmi samit šefova država ili vlada u kojima se ostvaruje. Rezultati saradnje su iz godine u godinu sve značajniji, budući da su konkretni, očima vidljivi i na drugom kraju od obećavanja i uslovljavanja briselske birokratije. Ljudi vide stvarnu ekonomsku korist od mostova, pruga, auto-puteva i krupnih industrijskih kombinata koji niču iz kineskih kredita i uz pomoć njihovih korporacija. Zato i projekti dobijaju na brzini, a apetiti stalno rastu.
To, međutim, nikako nije po volji Berlina, a time i Brisela. Oni Kinu optužuju da podriva strateško jedinstvo EU kao i buduće izbore njenih sadašnjih i potencijalnih članica. U zapadnim medijima je sve više napisa na temu kineskih strateških investicija u luke, puteve i željezničke pruge na Balkanu, uz pitanje: „Da li će ekonomska zavisnost od Pekinga da se pretvori i u političku“?
Na stranu to što je u Evropi upravo Njemačka najveći partner Kine. Na stranu i to što iznos kineskih investicija na „spornom“ području predstavlja tek deseti dio razmjene koju imaju Kina i Njemačka. Na stranu i to što nikome rezumnom ne bi trebalo da smeta modernizacija pruge od Beograda do Budimpešte, jer će oni uvijek biti tu gdje jesu, samo što na putu između njih više ne bi trebalo da se trucka vozom preko pet sati.
Berlinu i Briselu smeta što im neko zalazi u „političku prćiju“. Kako sami tvrde, ekonomska zavisnost (može da) rađa političku, pa se može zaključiti da su se sami izrekli. Njihovo zalaganje je da i dalje budemo pod njihovim (prikrivenim, ali nesumnjivim) patronatom, pa i po cijenu da ostanemo siromašni i nerazvijeni. I to je potpuno shvatljivo i sa njihove strane racionalno razmišljanje.
Takvim se može ocijeniti i kineski odgovor na ove optužbe. Najkraće, on glasi: „neosnovano nas optužujete, ali ako nam ne vjerujete, pridružite nam se. Broj šesnaest nije konačan“. U krajnjem, skraćivanje razdaljina između Evrope i Azije, kako kroz istoriju tako i danas, jeste jedan od uslova civilizacijskog razvoja i očuvanja mira u svijetu.
A šta ostaje nama? Da li treba da povjerujemo sve upornijim upozorenjima EU zvaničnika da ćemo se ubrzo morati konačno opredijeliti u smislu „ili—ili“. Kao ono čuveno upozorenje da se ne može sjediti na dvije stolice. Ili treba da uvažimo interese drugih, ali i izračunavamo sopstvene. Po dosadašnjoj praksi, EU je nudila maglovite standarde i otvorene diktate. Novac koji je „poklanjala“ najčešće je završavao u njenim fondovima i korporacijama.
Kina nudi patnerstvo. Koliko će ono biti ostvarivo i pravedno, ne može se unaprijed ocijeniti. Kinezi su dobri trgovci i teški pregovarači. Principi su jedno, ali svaki konkretan projekat traži da se otvori četvoro očiju. Mi jesmo prijatelji, ali svako treba da vodi računa o svom novčaniku.
Dodatni uslov je da regionalne vlade počnu da razmišljaju i djeluju na bitno drugačiji način. Očigledno je da ne postoji nijedna čarobna mantra koja bi nadvladala nagomilane ekonomske probleme. Ulazak u EU nije riješio nijedan postojeći a otvorio je mnoge nove ekonomske probleme u državama koje su o tom članstvu godinama sanjale. Tržište je surovo i biće sve surovije. Ono stvara, a ne pobjeđuje siromaštvo, migraciju i druge demografske probleme…
Da li je važnije otvoriti jedan most preko Dunava ili dva poglavlja u pregovaračkom procesu za pristupanje EU?