00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
DOK ANĐELI SPAVAJU
16:00
60 min
ORBITA KULTURE
Kako je Njegoš video krizu istine i moć privida
16:00
120 min
MILJANOV KORNER
Janković: Promene da počnu sa novim ljudima u Savezu, Zvezdi i Partizanu
20:00
60 min
SPUTNJIK INTERVJU
„Visovi ruskog slikarstva 19. i 20. veka“
21:30
29 min
JučeDanas
Na programu
Reemiteri
Studio B99,1 MHz, 100,8 MHz i 105,4 MHz
Radio Novosti104,7 MHz FM
Ostali reemiteri
 - Sputnik Srbija, 1920, 24.01.2022
KULTURA
Rubrika koja prati kulturne fenomene i događaje, stvaraoce i ličnosti koji svojim delom kreiraju savremenu kulturnu scenu u zemlji i u svetu.

Zlata Kocić: Dok čovek ima dušu, biće i poezije /video/

© Sputnik / Dejan SimićZlata Kocić - dobitnik Andrićeve nagrade
Zlata Kocić - dobitnik Andrićeve nagrade - Sputnik Srbija, 1920, 22.11.2026
Pratite nas
Brzina tehnološkog napretka je ogromna, a istovremeno je prisutno dugotrajno slabljenje emocionalnog života. Ne smemo da atrofiramo u onome što nas čini ljudima, jer mi smo, kako naš narod kaže, krvavi ispod kože. Emocije su deo našeg bića i ne možemo ih odvojiti od stvaralaštva, kaže u razgovoru za Sputnjik pesnikinja Zlata Kocić.
Postoje pesnici čije se delo ne može lako objasniti, niti svesti na nekoliko prepoznatljivih tema. Njihova poezija traži od čitaoca da zastane, da se vrati reči, njenom zvuku i skrivenim značenjima. Takva je poezija Zlate Kocić, dobitnice Velike nagrade „Ivo Andrić“, koju joj je Andrićev institut iz Višegrada dodelio za životno delo i trajni doprinos književnosti i kulturi.
Stvaralački svet ove žene, koja je život posvetila stihovima, kao pesnik, ali i kao prevodilac, nastaje kao spona jezika, duhovnosti, narodnog nasleđa i ličnog iskustva.

Ivo Andrić kao večni uzor

Govoreći o Ivu Andiću, čije ime nosi nagrada, Zlata Kocić u razgovoru za Sputnjik otkriva da je njegovo delo prisutno u njenom životu još od detinjstva, ponekad na načine kojih nije bila sasvim svesna. Kada je saznala da je dobitnica priznanja, počela je da prepoznaje neke ranije uspostavljene veze Andrićevih motiva i sopstvene poezije.
Jedna od tih veza vodi do ciklusa „Maglena ćuprija“, iz knjige „Oro oko grotla“. Pesnikinja nam priznaje da je dugo razmišljala sme li uopšte da upotrebi reč „ćuprija“, koja je toliko snažno obeležena Andrićevim delom.
„Na kraju sam to sebi objasnila kao neku vrstu nastavka, ali ne i ponavljanja: ono što je Andrić izgradio jeste njegovo, a ono što ja podrazumevam pod svojom ćuprijom nešto je drugo. Tu je, pre svega, reč o prelazu i spoju ovoga i onoga sveta. Ja sam dete sa sela i slušala sam potresna, duboka naricanja, razgovore s upokojenima. Za mene je to oduvek značilo da se ništa nije prekinulo, da se život na neki način nastavlja i tamo. To sam prihvatila još kao dete, pre nego što je religija kasnije potvrdila ta osećanja“, kaže Zlata Kocić.

Poezija kao susret slike, zvuka i smisla

Kao filolog i prevodilac, Zlata Kocić jezik ne posmatra samo kao sredstvo za sporazumevanje, već je duboko posvećena rečima, njihovom značenju i zvučanju, a poeziju vidi kao susret tri ravnopravna elementa: slike, zvuka i smisla.
„Ponekad pesma krene od zvuka, ponekad od prizora, događaja ili razmišljanja. Ne postoji pravilo. Ja sam, međutim, pomalo starinski nastrojena i ne počinjem da pišem dok nešto ne sazri dovoljno. Misli mogu dugo da se vrzmaju, ali mora da se pojavi konkretan povod, trenutak u kojem osetim da treba uzeti olovku“, kaže pesnikinja.
Ona dodaje da njene zbirke često ne nastaju kao unapred zadate teme, već se pesme i ciklusi pojavljuju u raznim periodima, da bi ona tek naknadno otkrila njihovu unutrašnju povezanost.
Jedna od najneobičnijih priča iz poetskog stvaralaštva Zlate Kocić jeste ona koja opisuje nastanak naslova „Galgal“, knjige na kojoj je radila osam godina.
Počelka je od susreta s galebom na pesničkom festivalu u francuskom gradu Setu. Dok je grupa pesnika stajala kraj mola, ptica je kružila oko njih, a onda sletela pred nju.
„Pogledala sam ga i pomislila: 'Znam šta hoćeš. Ti hoćeš pesmu!' Taj prizor mi se urezao u pamćenje, a kasnije, u Parizu, gde je petao gotovo sveprisutan gradski simbol, pomislila sam da bi 'gal' mogao da bude pesnički simbol, pa i pseudonim za pesnika. A onda se u jednoj pesmi pojavio stih: 'I ko sam ja najzad, Sloven ili Gal?' Potom je usledilo 'gal, gal'. Držala sam rukopis dugo, vraćala mu se i menjala interpunkciju. Prvo je bila zapeta, zatim crtica, a na kraju sam to spojila u jednu reč: 'Galgal'“, priča pesnikinja.
Mnogo godina kasnije, istražujući biblijski tekst, Knjigu proroka Jezekilja, pesnikinja je naišla na „galgal“, reč povezanu s točkom, vihorom, kovitlacem. To otkriće joj je otvorilo čitav niz novih značenja i asocijacija. U jednom rečniku pronašla je i značenje „otkrovenje“, što joj, kako priča, donelo novi sloj njenom pesničkom nadahnuću.
„To me je zaintrigiralo. Počela sam da istražujem, i otkrila da se ta reč pojavljuje i kao naziv mesta, planine i reke, kao i u raznim jezicima s brojnim značenjima. Jedna mala jezička čestica pokazala se kao čitav univerzum, stvoren od jednog zvučanja“, kaže pesnikinja.
Zlata Kocić u jeziku prepoznaje tragove drevnih iskustava, kulturnih slojeva i pamćenja. I prevodilački rad, naročito dugogodišnje bavljenje ruskom književnošću, produbio je njen odnos prema jeziku i njegovim mogućnostima.

Poezija je izraz duše

U vremenu u kojem se sve ubrzava, a tehnologija sve dublje ulazi u ljudski život, pesnikinja ne veruje da poeziji preti nestanak. Više je brine neravnoteža između tehnološkog napretka i slabljenja emocionalnog života.
„Mašina može da se poigra onim čime raspolaže, da kombinuje i obrađuje postojeće sadržaje, ali ne može da stvara onako kako to čini čovek. Ne može da zameni ono što dolazi iz ljudskog iskustva, duše i osećanja. Plašim se da bismo, ukoliko dozvolimo da tehnološki napredak potisne ono najvažnije u čoveku, mogli da izgubimo mnogo više nego što dobijamo“, smatra Zlata Kocić.
Pesnikinja, ipak, smatra da je poezija, kao i umetnost u celini, nešto što će nadživeti sve promene, uključujući i digitalnu revoluciju.
„Dok čovek ima dušu, biće i poezije, jer je to izraz duše. Verujem i u ono što se kaže da srce ima svoj mozak. Postoje nervni spletovi i u srcu, nije slučajno što govorimo o odlukama donetim srcem, ili o tome da neko misli srcem. Ponekad ono bolje zna i ne gubi vezu s nečim što je dublje u nama“, zaključuje Zlata Kocić.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala