https://lat.sputnikportal.rs/20261122/zlata-kocic-dok-covek-ima-dusu-bice-i-poezije-video-1205781920.html
Zlata Kocić: Dok čovek ima dušu, biće i poezije /video/
Zlata Kocić: Dok čovek ima dušu, biće i poezije /video/
Sputnik Srbija
Brzina tehnološkog napretka je ogromna, a istovremeno je prisutno dugotrajno slabljenje emocionalnog života. Ne smemo da atrofiramo u onome što nas čini ljudima... 22.11.2026, Sputnik Srbija
2026-11-22T11:15+0100
2026-11-22T11:15+0100
2026-11-22T11:15+0100
kultura
andrićev institut
ivo andrić
poezija
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/07ea/0b/0e/1205589127_0:120:1280:840_1920x0_80_0_0_70fcc6c27ff0a328ae17e969406ec602.jpg
Postoje pesnici čije se delo ne može lako objasniti, niti svesti na nekoliko prepoznatljivih tema. Njihova poezija traži od čitaoca da zastane, da se vrati reči, njenom zvuku i skrivenim značenjima. Takva je poezija Zlate Kocić, dobitnice Velike nagrade „Ivo Andrić“, koju joj je Andrićev institut iz Višegrada dodelio za životno delo i trajni doprinos književnosti i kulturi.Stvaralački svet ove žene, koja je život posvetila stihovima, kao pesnik, ali i kao prevodilac, nastaje kao spona jezika, duhovnosti, narodnog nasleđa i ličnog iskustva.Ivo Andrić kao večni uzorGovoreći o Ivu Andiću, čije ime nosi nagrada, Zlata Kocić u razgovoru za Sputnjik otkriva da je njegovo delo prisutno u njenom životu još od detinjstva, ponekad na načine kojih nije bila sasvim svesna. Kada je saznala da je dobitnica priznanja, počela je da prepoznaje neke ranije uspostavljene veze Andrićevih motiva i sopstvene poezije.Jedna od tih veza vodi do ciklusa „Maglena ćuprija“, iz knjige „Oro oko grotla“. Pesnikinja nam priznaje da je dugo razmišljala sme li uopšte da upotrebi reč „ćuprija“, koja je toliko snažno obeležena Andrićevim delom.„Na kraju sam to sebi objasnila kao neku vrstu nastavka, ali ne i ponavljanja: ono što je Andrić izgradio jeste njegovo, a ono što ja podrazumevam pod svojom ćuprijom nešto je drugo. Tu je, pre svega, reč o prelazu i spoju ovoga i onoga sveta. Ja sam dete sa sela i slušala sam potresna, duboka naricanja, razgovore s upokojenima. Za mene je to oduvek značilo da se ništa nije prekinulo, da se život na neki način nastavlja i tamo. To sam prihvatila još kao dete, pre nego što je religija kasnije potvrdila ta osećanja“, kaže Zlata Kocić.Poezija kao susret slike, zvuka i smislaKao filolog i prevodilac, Zlata Kocić jezik ne posmatra samo kao sredstvo za sporazumevanje, već je duboko posvećena rečima, njihovom značenju i zvučanju, a poeziju vidi kao susret tri ravnopravna elementa: slike, zvuka i smisla.„Ponekad pesma krene od zvuka, ponekad od prizora, događaja ili razmišljanja. Ne postoji pravilo. Ja sam, međutim, pomalo starinski nastrojena i ne počinjem da pišem dok nešto ne sazri dovoljno. Misli mogu dugo da se vrzmaju, ali mora da se pojavi konkretan povod, trenutak u kojem osetim da treba uzeti olovku“, kaže pesnikinja.Ona dodaje da njene zbirke često ne nastaju kao unapred zadate teme, već se pesme i ciklusi pojavljuju u raznim periodima, da bi ona tek naknadno otkrila njihovu unutrašnju povezanost.Jedna od najneobičnijih priča iz poetskog stvaralaštva Zlate Kocić jeste ona koja opisuje nastanak naslova „Galgal“, knjige na kojoj je radila osam godina.Počelka je od susreta s galebom na pesničkom festivalu u francuskom gradu Setu. Dok je grupa pesnika stajala kraj mola, ptica je kružila oko njih, a onda sletela pred nju.„Pogledala sam ga i pomislila: 'Znam šta hoćeš. Ti hoćeš pesmu!' Taj prizor mi se urezao u pamćenje, a kasnije, u Parizu, gde je petao gotovo sveprisutan gradski simbol, pomislila sam da bi 'gal' mogao da bude pesnički simbol, pa i pseudonim za pesnika. A onda se u jednoj pesmi pojavio stih: 'I ko sam ja najzad, Sloven ili Gal?' Potom je usledilo 'gal, gal'. Držala sam rukopis dugo, vraćala mu se i menjala interpunkciju. Prvo je bila zapeta, zatim crtica, a na kraju sam to spojila u jednu reč: 'Galgal'“, priča pesnikinja.Mnogo godina kasnije, istražujući biblijski tekst, Knjigu proroka Jezekilja, pesnikinja je naišla na „galgal“, reč povezanu s točkom, vihorom, kovitlacem. To otkriće joj je otvorilo čitav niz novih značenja i asocijacija. U jednom rečniku pronašla je i značenje „otkrovenje“, što joj, kako priča, donelo novi sloj njenom pesničkom nadahnuću.„To me je zaintrigiralo. Počela sam da istražujem, i otkrila da se ta reč pojavljuje i kao naziv mesta, planine i reke, kao i u raznim jezicima s brojnim značenjima. Jedna mala jezička čestica pokazala se kao čitav univerzum, stvoren od jednog zvučanja“, kaže pesnikinja.Zlata Kocić u jeziku prepoznaje tragove drevnih iskustava, kulturnih slojeva i pamćenja. I prevodilački rad, naročito dugogodišnje bavljenje ruskom književnošću, produbio je njen odnos prema jeziku i njegovim mogućnostima.Poezija je izraz dušeU vremenu u kojem se sve ubrzava, a tehnologija sve dublje ulazi u ljudski život, pesnikinja ne veruje da poeziji preti nestanak. Više je brine neravnoteža između tehnološkog napretka i slabljenja emocionalnog života.„Mašina može da se poigra onim čime raspolaže, da kombinuje i obrađuje postojeće sadržaje, ali ne može da stvara onako kako to čini čovek. Ne može da zameni ono što dolazi iz ljudskog iskustva, duše i osećanja. Plašim se da bismo, ukoliko dozvolimo da tehnološki napredak potisne ono najvažnije u čoveku, mogli da izgubimo mnogo više nego što dobijamo“, smatra Zlata Kocić.Pesnikinja, ipak, smatra da je poezija, kao i umetnost u celini, nešto što će nadživeti sve promene, uključujući i digitalnu revoluciju.
Sputnik Srbija
feedback.rs@sputniknews.com
+74956456601
MIA „Rossiya Segodnya“
2026
Valentina Bulatović
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/112070/02/1120700245_0:187:1001:1187_100x100_80_0_0_37170fb301eb063b5225adce9fa586e9.jpg
Valentina Bulatović
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/112070/02/1120700245_0:187:1001:1187_100x100_80_0_0_37170fb301eb063b5225adce9fa586e9.jpg
Vesti
sr_RS
Sputnik Srbija
feedback.rs@sputniknews.com
+74956456601
MIA „Rossiya Segodnya“
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/07ea/0b/0e/1205589127_0:0:1280:960_1920x0_80_0_0_c3be1b2ee132a7eeb2f47553a5e97cef.jpgSputnik Srbija
feedback.rs@sputniknews.com
+74956456601
MIA „Rossiya Segodnya“
Valentina Bulatović
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/112070/02/1120700245_0:187:1001:1187_100x100_80_0_0_37170fb301eb063b5225adce9fa586e9.jpg
andrićev institut, ivo andrić, poezija
andrićev institut, ivo andrić, poezija
Zlata Kocić: Dok čovek ima dušu, biće i poezije /video/
Brzina tehnološkog napretka je ogromna, a istovremeno je prisutno dugotrajno slabljenje emocionalnog života. Ne smemo da atrofiramo u onome što nas čini ljudima, jer mi smo, kako naš narod kaže, krvavi ispod kože. Emocije su deo našeg bića i ne možemo ih odvojiti od stvaralaštva, kaže u razgovoru za Sputnjik pesnikinja Zlata Kocić.
Postoje pesnici čije se delo ne može lako objasniti, niti svesti na nekoliko prepoznatljivih tema. Njihova poezija traži od čitaoca da zastane, da se vrati reči, njenom zvuku i skrivenim značenjima. Takva je poezija Zlate Kocić, dobitnice Velike nagrade „Ivo Andrić“, koju joj je Andrićev institut iz Višegrada dodelio za životno delo i trajni doprinos književnosti i kulturi.
Stvaralački svet ove žene, koja je život posvetila stihovima, kao pesnik, ali i kao prevodilac, nastaje kao spona jezika, duhovnosti, narodnog nasleđa i ličnog iskustva.
Ivo Andrić kao večni uzor
Govoreći o Ivu Andiću, čije ime nosi nagrada, Zlata Kocić u razgovoru za Sputnjik otkriva da je njegovo delo prisutno u njenom životu još od detinjstva, ponekad na načine kojih nije bila sasvim svesna. Kada je saznala da je dobitnica priznanja, počela je da prepoznaje neke ranije uspostavljene veze Andrićevih motiva i sopstvene poezije.
Jedna od tih veza vodi do ciklusa „Maglena ćuprija“, iz knjige „Oro oko grotla“. Pesnikinja nam priznaje da je dugo razmišljala sme li uopšte da upotrebi reč „ćuprija“, koja je toliko snažno obeležena Andrićevim delom.
„Na kraju sam to sebi objasnila kao neku vrstu nastavka, ali ne i ponavljanja: ono što je Andrić izgradio jeste njegovo, a ono što ja podrazumevam pod svojom ćuprijom nešto je drugo. Tu je, pre svega, reč o prelazu i spoju ovoga i onoga sveta. Ja sam dete sa sela i slušala sam potresna, duboka naricanja, razgovore s upokojenima. Za mene je to oduvek značilo da se ništa nije prekinulo, da se život na neki način nastavlja i tamo. To sam prihvatila još kao dete, pre nego što je religija kasnije potvrdila ta osećanja“, kaže Zlata Kocić.
Poezija kao susret slike, zvuka i smisla
Kao filolog i prevodilac, Zlata Kocić jezik ne posmatra samo kao sredstvo za sporazumevanje, već je duboko posvećena rečima, njihovom značenju i zvučanju, a poeziju vidi kao susret tri ravnopravna elementa: slike, zvuka i smisla.
„Ponekad pesma krene od zvuka, ponekad od prizora, događaja ili razmišljanja. Ne postoji pravilo. Ja sam, međutim, pomalo starinski nastrojena i ne počinjem da pišem dok nešto ne sazri dovoljno. Misli mogu dugo da se vrzmaju, ali mora da se pojavi konkretan povod, trenutak u kojem osetim da treba uzeti olovku“, kaže pesnikinja.
Ona dodaje da njene zbirke često ne nastaju kao unapred zadate teme, već se pesme i ciklusi pojavljuju u raznim periodima, da bi ona tek naknadno otkrila njihovu unutrašnju povezanost.
Jedna od najneobičnijih priča iz poetskog stvaralaštva Zlate Kocić jeste ona koja opisuje nastanak naslova „Galgal“, knjige na kojoj je radila osam godina.
Počelka je od susreta s galebom na pesničkom festivalu u francuskom gradu Setu. Dok je grupa pesnika stajala kraj mola, ptica je kružila oko njih, a onda sletela pred nju.
„Pogledala sam ga i pomislila: 'Znam šta hoćeš. Ti hoćeš pesmu!' Taj prizor mi se urezao u pamćenje, a kasnije, u Parizu, gde je petao gotovo sveprisutan gradski simbol, pomislila sam da bi 'gal' mogao da bude pesnički simbol, pa i pseudonim za pesnika. A onda se u jednoj pesmi pojavio stih: 'I ko sam ja najzad, Sloven ili Gal?' Potom je usledilo 'gal, gal'. Držala sam rukopis dugo, vraćala mu se i menjala interpunkciju. Prvo je bila zapeta, zatim crtica, a na kraju sam to spojila u jednu reč: 'Galgal'“, priča pesnikinja.
Mnogo godina kasnije, istražujući biblijski tekst, Knjigu proroka Jezekilja, pesnikinja je naišla na „galgal“, reč povezanu s točkom, vihorom, kovitlacem. To otkriće joj je otvorilo čitav niz novih značenja i asocijacija. U jednom rečniku pronašla je i značenje „otkrovenje“, što joj, kako priča, donelo novi sloj njenom pesničkom nadahnuću.
„To me je zaintrigiralo. Počela sam da istražujem, i otkrila da se ta reč pojavljuje i kao naziv mesta, planine i reke, kao i u raznim jezicima s brojnim značenjima. Jedna mala jezička čestica pokazala se kao čitav univerzum, stvoren od jednog zvučanja“, kaže pesnikinja.
Zlata Kocić u jeziku prepoznaje tragove drevnih iskustava, kulturnih slojeva i pamćenja. I prevodilački rad, naročito dugogodišnje bavljenje ruskom književnošću, produbio je njen odnos prema jeziku i njegovim mogućnostima.
U vremenu u kojem se sve ubrzava, a tehnologija sve dublje ulazi u ljudski život, pesnikinja ne veruje da poeziji preti nestanak. Više je brine neravnoteža između tehnološkog napretka i slabljenja emocionalnog života.
„Mašina može da se poigra onim čime raspolaže, da kombinuje i obrađuje postojeće sadržaje, ali ne može da stvara onako kako to čini čovek. Ne može da zameni ono što dolazi iz ljudskog iskustva, duše i osećanja. Plašim se da bismo, ukoliko dozvolimo da tehnološki napredak potisne ono najvažnije u čoveku, mogli da izgubimo mnogo više nego što dobijamo“, smatra Zlata Kocić.
Pesnikinja, ipak, smatra da je poezija, kao i umetnost u celini, nešto što će nadživeti sve promene, uključujući i digitalnu revoluciju.
„Dok čovek ima dušu, biće i poezije, jer je to izraz duše. Verujem i u ono što se kaže da srce ima svoj mozak. Postoje nervni spletovi i u srcu, nije slučajno što govorimo o odlukama donetim srcem, ili o tome da neko misli srcem. Ponekad ono bolje zna i ne gubi vezu s nečim što je dublje u nama“, zaključuje Zlata Kocić.