https://lat.sputnikportal.rs/20260217/neka-bude-sto-biti-ne-moze-hoce-li-preziveti-ratnicki-partizan-stub-srpske-kosarke-1195803566.html
Neka bude što biti ne može! Hoće li preživeti „ratnički Partizan“ stub srpske košarke
Neka bude što biti ne može! Hoće li preživeti „ratnički Partizan“ stub srpske košarke
Sputnik Srbija
Neka bude što biti ne može! Hoće li preživeti „ratnički Partizan“ stub srpske košarke
2026-02-17T12:33+0100
2026-02-17T12:33+0100
2026-02-17T12:52+0100
kultura
publicistika
slobodan vladušić
košarka
kk partizan
željko obradović
bogdan bogdanović
sport
sport
društvo
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/07e6/0a/14/1144903094_0:107:2048:1259_1920x0_80_0_0_b1d53da92543a846de099c76f055c74e.jpg
Osnovnu ideju ratničkog Partizana simbolizuje generacija koja je osvojila titulu Kupa šampiona pod nemogućim uslovima, od koje to nikada niko nije ni očekivao i koja je zaista učinila da bude moguće ono što zapravo nije moguće, smatra Vladušić koji je nedavno objavio dopunjeno izdanje knjige „Košarka, to je Partizan“.„Ratnički Partizan“ – neka bude što biti ne može„U tom smislu, Željko Obradović je bio i sada je bitna figura u istoriji Partizana dok je bio trener. Bio je bitna figura ne samo kao trener nego upravo kao simbol tog kontinuiteta između korporativnog Partizana s jedne strane, i ratničkog Partizana sa druge kog svi navijači zapravo vole. A problem sa korporativnim Partizanom i uopšte sa korporacijama u sportu jeste u tome što su one pre svega zainteresovane za generisanje novca. Korporacija polazi od profita ili od većeg budžeta i ta vrsta generisanja novca zapravo podrazumeva i neku vrstu potencijalne opasnosti od obezličavanja nekadašnjih klubova.“Danas kad Željko Obradović više nije trener KK Partizan postoji jedan veliki znak pitanja i videćemo u šta će to zapravo da se pretvori, dodaje Vladušić. Jer postoji simbolička opasnost koju jedan broj navijača Partizana oseća intenzivnije a jedan drugi deo manje intenzivno, a to je da se klub prosto obezliči.„Ako imate deset stranaca i stranog trenera, onda šta je zapravo Partizan? Jer Partizan nisu samo dresovi, Partizan je jedan poseban etos, jedan poseban koncept košarke, jedan pogled na svet. I pitanje je da li možete, sa igračima koji su ipak profesionalci i danas igraju u Partizanu a sutra će negde drugde i sa trenerom koji je danas trener Partizana a sutra negde drugde, da sačuvate taj karakterističan pogled na svet. Ne znam tačan odgovor na to pitanje i mislim da će vreme pokazati šta će zapravo biti Partizan za 4 - 5 godina. Da li će biti jedna vrsta korporacije koja više neće imati dodirne veze sa onim što je nekada bio ili će se pronaći neki način da se taj kontinuitet sačuva i da onda ovaj korporativni Partizan bude neka vrsta apgrejda ratničkog Partizana.“„Ratnički Partizan“ – stub reprezentacijeSam naslov knjige „Košarka, to je Partizan“ je posledica generacijskog sagledavanja jednog od najpopularnijih sportova u Srbiji i otuda teza po kojoj kad osam igrača igra u reprezentaciji tada dolaze medalje, navodi Vladušić.„Za mene koji sam počeo da se zaljubljujem u košarku krajem osamdesetih i početkom devedesetih, zaista se ne postavlja pitanje šta je košarka. Košarka to je Partizan! Ili, Partizan to je košarka! To ne mislim samo zbog uspeha košarkaša, a to je ne samo Kup šampiona nego dve godine ranije i Kup Radivoja Koraća, nego i činjenice da su okosnicu reprezentacije u tom slavnom periodu između 1995. i 2002. godine činili igrači Partizana. Tako da su svi naši košarkaški uspesi, sve ono što smo osećali kroz košarku i sve simboličke dugove koje su nam plaćali preko košarke jer nisu mogli preko politike ili ekonomije, na neki način bili povezani sa Partizanom. I sa jednom generacijom igrača koji su prvo podigli Partizan na jedan visok nivo igre i titula a onda se to prelilo i na reprezentaciju.“Prema njegovim rečima, poslednji proizvod takvog razumevanja Partizana je Bogdan Bogdanović, što i nije ni slučajno kad se uzme obzir koliko smo medalja osvojili, doduše ne zlatnih u vreme kada je Bogdanović bio i kapiten ili jako bitan igrač reprezentacije.Slika sveta koja nema veze sa političkom „partizanštinom“Starije Partizanove velikane Dragana Kićanovića i Dražena Dalipagića Vladušić je „skrajnuto pomenuo“ u knjizi, zato što je u vreme kad su oni harali košarkom bio suviše mlad i nije imao neku vrstu jasnog ličnog iskustva u gledanju njihovih utakmica.Kad srce, čast i ponos pobeđuju golu moćPartizanov ratnički duh kog Vladušić opisuje rečenicom „neka bude šta biti ne može“ je nešto što smo možda pomalo i zaboravili.Odnosno, mogućnost da u jednom trenutku jedna grupa igrača, trenera, navijača prevaziđu sami sebe i to je ono što je na neki način čudo i to je ono gde zapravo srce, čast, ponos, žrtva pobeđuju golu moć koja može da se izrazi kroz novac, objašnjava Vladušić.„Recimo, sećam se jedne utakmice kada su igrali Partizan i Real Madrid, to je bio onaj serijal kada se igralo u Pioniru. Real Madrid je bio deset puta skuplji od tog Partizana, ali izlaze igrači Real Madrida kao velike zvezde i niko ne obraća pažnju na njih nego svi pevaju Partizanovu himnu. I onda na kraju Partizan pobedi sa pola koša razlike. Kako bih rekao, to je jedno čudo, to je ono što ne očekujete, a dogodilo se“, zaključio je Vladušić.Pogledajte i:
https://lat.sputnikportal.rs/20260131/velika-seoba-zapadnih-vrednosti-sa-zapada-zasto-i-sekspir-mora-hitno-da-bezi-u--moskvu-1195125988.html
Sputnik Srbija
feedback.rs@sputniknews.com
+74956456601
MIA „Rossiya Segodnya“
2026
Vladimir Sudar
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/112070/93/1120709311_392:0:1643:1251_100x100_80_0_0_1afda40b5ac00151879c0e2d85b04593.jpg
Vladimir Sudar
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/112070/93/1120709311_392:0:1643:1251_100x100_80_0_0_1afda40b5ac00151879c0e2d85b04593.jpg
Vesti
sr_RS
Sputnik Srbija
feedback.rs@sputniknews.com
+74956456601
MIA „Rossiya Segodnya“
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/07e6/0a/14/1144903094_114:0:1934:1365_1920x0_80_0_0_a10e7a874c2f936685b0e686cdf3cec8.jpgSputnik Srbija
feedback.rs@sputniknews.com
+74956456601
MIA „Rossiya Segodnya“
Vladimir Sudar
https://cdn1.img.sputnikportal.rs/img/112070/93/1120709311_392:0:1643:1251_100x100_80_0_0_1afda40b5ac00151879c0e2d85b04593.jpg
košarka, srbija, stub, partizan, slobodan vladušić, košarka, srbija, stub, partizan, slobodan vladušić
košarka, srbija, stub, partizan, slobodan vladušić, košarka, srbija, stub, partizan, slobodan vladušić
Neka bude što biti ne može! Hoće li preživeti „ratnički Partizan“ stub srpske košarke
12:33 17.02.2026 (Osveženo: 12:52 17.02.2026) Željko Obradović zapravo je simbol kontinuiteta između korporativnog Partizana u kojem može da igra deset stranaca i ratničkog Partizana kog navijači obožavaju i zbog čega i navijaju za Košarkaški klub Partizan, kaže pisac i profesor književnosti na novosadskom Filozofskom fakultetu Slobodan Vladušić.
Osnovnu ideju ratničkog Partizana simbolizuje generacija koja je osvojila
titulu Kupa šampiona pod nemogućim uslovima, od koje to nikada niko nije ni očekivao i koja je zaista učinila da bude moguće ono što zapravo nije moguće, smatra Vladušić koji je nedavno objavio
dopunjeno izdanje knjige „
Košarka, to je Partizan“.
„Ratnički Partizan“ – neka bude što biti ne može
„U tom smislu, Željko Obradović je bio i sada je bitna figura u istoriji Partizana dok je bio trener. Bio je bitna figura ne samo kao trener nego upravo kao simbol tog kontinuiteta između korporativnog Partizana s jedne strane, i ratničkog Partizana sa druge kog svi navijači zapravo vole. A problem sa korporativnim Partizanom i uopšte sa korporacijama u sportu jeste u tome što su one pre svega zainteresovane za generisanje novca. Korporacija polazi od profita ili od većeg budžeta i ta vrsta generisanja novca zapravo podrazumeva i neku vrstu potencijalne opasnosti od obezličavanja nekadašnjih klubova.“
Danas kad Željko Obradović više nije trener KK Partizan postoji jedan veliki znak pitanja i videćemo u šta će to zapravo da se pretvori, dodaje Vladušić. Jer postoji simbolička opasnost koju jedan broj navijača Partizana oseća intenzivnije a jedan drugi deo manje intenzivno, a to je da se klub prosto obezliči.
„Ako imate deset stranaca i stranog trenera, onda šta je zapravo Partizan? Jer Partizan nisu samo dresovi, Partizan je jedan poseban etos, jedan poseban koncept košarke, jedan pogled na svet. I pitanje je da li možete, sa igračima koji su ipak profesionalci i danas igraju u Partizanu a sutra će negde drugde i sa trenerom koji je danas trener Partizana a sutra negde drugde, da sačuvate taj karakterističan pogled na svet. Ne znam tačan odgovor na to pitanje i mislim da će vreme pokazati šta će zapravo biti Partizan za 4 - 5 godina. Da li će biti jedna vrsta korporacije koja više neće imati dodirne veze sa onim što je nekada bio ili će se pronaći neki način da se taj kontinuitet sačuva i da onda ovaj korporativni Partizan bude neka vrsta apgrejda ratničkog Partizana.“
„Ratnički Partizan“ – stub reprezentacije
Sam naslov knjige „Košarka, to je Partizan“ je posledica generacijskog sagledavanja jednog od najpopularnijih sportova u Srbiji i otuda teza po kojoj kad osam igrača igra u reprezentaciji tada dolaze medalje, navodi Vladušić.
„Za mene koji sam počeo da se zaljubljujem u košarku krajem osamdesetih i početkom devedesetih, zaista se ne postavlja pitanje šta je košarka. Košarka to je Partizan! Ili, Partizan to je košarka! To ne mislim samo zbog uspeha košarkaša, a to je ne samo Kup šampiona nego dve godine ranije i Kup Radivoja Koraća, nego i činjenice da su okosnicu reprezentacije u tom slavnom periodu između 1995. i 2002. godine činili igrači Partizana. Tako da su svi naši košarkaški uspesi, sve ono što smo osećali kroz košarku i sve simboličke dugove koje su nam plaćali preko košarke jer nisu mogli preko politike ili ekonomije, na neki način bili povezani sa Partizanom. I sa jednom generacijom igrača koji su prvo podigli Partizan na jedan visok nivo igre i titula a onda se to prelilo i na reprezentaciju.“
Prema njegovim rečima, poslednji proizvod takvog razumevanja Partizana je Bogdan Bogdanović, što i nije ni slučajno kad se uzme obzir koliko smo medalja osvojili, doduše ne zlatnih u vreme kada je Bogdanović bio i kapiten ili jako bitan igrač reprezentacije.
Slika sveta koja nema veze sa političkom „partizanštinom“
Starije Partizanove velikane Dragana Kićanovića i Dražena Dalipagića Vladušić je „skrajnuto pomenuo“ u knjizi, zato što je u vreme kad su oni harali košarkom bio suviše mlad i nije imao neku vrstu jasnog ličnog iskustva u gledanju njihovih utakmica.
Tačnije, ono što sam gledao, gledao sam kad sam bio toliko mali da to nije ostavilo na mene nikakav utisak, tim pre što ne dolazim iz partizanovske porodice, ili partizanske porodice i u sportskom, i u političkom smislu. Bitno je da čovek ima osećaj šta je to za šta navija, ili šta ili kakav tip košarke ili kakvu sliku sveta posreduje taj klub za koje navija. Ja sam to pokušao da opišem u svojoj knjizi, a nemam ništa protiv, štaviše čak mislim da će se u neko vreme sigurno pojaviti i knjiga koja će košarku pokušati da razume kroz Crvenu zvezdu. To je potpuno legitimno i ja bih takođe voleo da vidim kako ta knjiga izgleda.
Kad srce, čast i ponos pobeđuju golu moć
Partizanov ratnički duh kog Vladušić opisuje rečenicom „neka bude šta biti ne može“ je nešto što smo možda pomalo i zaboravili.
Odnosno, mogućnost da u jednom trenutku jedna grupa igrača, trenera, navijača prevaziđu sami sebe i to je ono što je na neki način čudo i to je ono gde zapravo srce, čast, ponos, žrtva pobeđuju golu moć koja može da se izrazi kroz novac, objašnjava Vladušić.
„Recimo, sećam se jedne utakmice kada su igrali Partizan i Real Madrid, to je bio onaj serijal kada se igralo u Pioniru. Real Madrid je bio deset puta skuplji od tog Partizana, ali izlaze igrači Real Madrida kao velike zvezde i niko ne obraća pažnju na njih nego svi pevaju Partizanovu himnu. I onda na kraju Partizan pobedi sa pola koša razlike. Kako bih rekao, to je jedno
čudo, to je ono što ne očekujete, a dogodilo se“,
zaključio je Vladušić.