- Sputnik Srbija, 1920, 24.01.2022
KULTURA
Rubrika koja prati kulturne fenomene i događaje, stvaraoce i ličnosti koji svojim delom kreiraju savremenu kulturnu scenu u zemlji i u svetu.

EKSKLUZIVNO Čuveni svetski pisac: Zapadno poništavanje je mnogo strašnije od komunističkih gulaga

© Foto : Ustupljeno SputnjikuAndrej Makin
Andrej Makin - Sputnik Srbija, 1920, 11.05.2024
Pratite nas
Dobri odnosi Evrope i Rusije predstavljaju političku i stratešku smrt za SAD. Zato je bilo potrebno dići u vazduh „Severni tok“, kako bi se ekonomski ubila Nemačka, kao i svim silama prekinuti franko-ruske veze, kako bi Francuska postala mala, nevažna zemlja koja ostvaruje naredbe iz Vašingtona, ocenjuje u razgovoru za Sputnjik pisac Andrej Makin.
Ugledni književnik rođen u Sibiru koji decenijama živi u Francuskoj, dobitnik brojnih prestižnih nagrada i član Francuske akademije, u Beograd je doputovao kao gost festivala „Molijerovi dani“ koji organizuje Francuski institut.
U središtu njegovih romana su nadareni i hrabri pojedinci koje je „pojela“ istorija, naročito surova na teritoriji njegove nepregledne rodne zemlje. Makinovi junaci su ideološki nepodobni, progonjeni, izgnani, izranavljenog tela i duše, ali u večitoj potrazi za ljubavlju i dobrotom – u skrovištima, na frontu, u gulazima, u tuđini.
On za Sputnjik govori o sudbini pojedinca u burnim istorijskim vremenima, u koja se ubraja i ovo, naše savremeno doba, i o moćnoj mašineriji koja svakoga ko misli, nekada i sada - na razne načine, ali identičnom razornom snagom - drobi i pretvara u prah.
Junaci Vaših romana, poput „Muzike jednog života“, „Starog kalendara jedne ljubavi“ i drugih, svedoci su velikih istorijskih događaja koji menjaju njihovu sudbinu. Odnos pojedinca i istorije je i jedno od najvažnijih pitanja kojima se bavite u svojim delima. Kako posmatrate taj odnos?
Postoje dva žanra. Jedno je istorijski roman, a drugo je „čovek u istoriji“, i to je velika razlika. Autor istorijskog romana ima obavezu da provuče svog junaka kroz sve istorijske događaje i da pokaže kako se taj junak uklapa u njih. Taj junak obavezno mora sresti Čerčila, primetiti Staljina, rukovati se s Titom. Tek tada je to dobar istorijski roman. U tome postoji nešto veštačko jer je primarna ideja da lik upije sve te istorijske događaje. On je vrlo često samo megafon istorijskih događaja, a on sam nije toliko važan. A meni moji junaci jesu važni. To su ljudi koji nisu želeli ni da sretnu Staljina ili Čerčila, niti da razgovaraju s Titom. Živeli su svoj mirni život i odjednom ih je istorija zahvatila i provukla kroz strašne događaje. Mene ne zanimaju sami događaji, nego čovek u njima, njegove reakcije, njegova duša, koja je prošla kroz čitavu tu seriju zlokobnih zbivanja.
Savremeni psiholozi nas, međutim, uče da čovek treba da preuzme sudbinu u svoje ruke, da on može biti njen gospodar. Vaši junaci donose odluke, greše, ali da li su oni gospodari svoje sudbine?
Savremena psihologija je vrlo dobra za biznis, trgovinu, diplomatiju... Ima neke istine u tome. Ona pomaže pojedincu da se afirmiše, postavljajući mu za cilj da postane jači od drugih. Ceo savremeni svet je oslonjen na konkurenciju. To je zakon kapitalizma. A šta je konkurencija? Odbaciti svog bližnjeg, primorati ga da padne i biti prvi. Zašto Francuzi, na primer, kažu, prvi u razredu, u školi? Još dok su deca odmah im kažu da moraju biti prvi. Ona moraju nešto da postignu po svaku cenu. Ako treba odbaciti drugog, pa dobro, bićeš prvi. To nažalost, uništava sudbine, a potom pretvara ljude u mašine, dobro organizovane. To više nisu ljudi koji govore o duši, o srcu, o osećanjima, u njima više nema ničeg istinski ljudskog.
A kakav bi trebalo da bude život sa stanovišta hrišćanske religije? Čovek treba da bude sličan Hristu. To nije prodaja, nije konkurencija, nego nešto sasvim drugo. Možda moji likovi deluju pasivno. Oni idu nizvodno, ali istorija je vrlo strašna i veoma jaka. Kada vas bace u bujicu, ne možete reći: O, kako sam hrabar! Nabujala reka vas nosi, a vi se samo trudite da plivate i da preživite. Mislim da moji junaci u tom strašnom požaru istorije pokušavaju da ne izgore i da sačuvaju intimni plamičak u svojoj duši,. I da razumeju, kao u romanu „Stari kalendar jedne ljubavi“, kako da spasu drugog. Oskar Vajld je dobro govorio da je Bog došao ne da bi nas spasio nego da nas nauči da spasemo drugog. On nam daje tu misiju: Spasite drugog. A ne kao u savremenom svetu: Odgurnite drugog da biste bili prvi. Život je, zapravo, strašna komedija, ljudska komedija, kao što je govorio Balzak, komedija u vrlo negativnom smislu.
U svim istorijskim romanima obavezno postoji taj smisao, postoji nekakvo usmerenje. A o kakvom se usmerenju može govoriti? Prvi, Drugi svetski rat, koncentracioni logori, Hitler... Cela Jugoslavija se raspala. Isto se dogodilo i u Rusiji. Rusija u 20. veku je neprestano samoubistvo. Tri revolucije, građanski rat... Devet miliona žrtava od 1918. do 1922. godine. Sto godina kasnije građanski rat u Ukrajini. I tu nema nikakvog istorijskog smisla. Smatram da je smisao istorije naći drugu dimenziju. Moji romani se stoga mogu nazvati antiistorijskim.
I kada govore o istoriji, uvek se setim reči Madlen Olbrajt koja je bombardovala Srbiju. Jednom joj je jedna američka novinarka rekla: „Madam, bombardovali ste Irak, tamo je ubijeno pola miliona dece“. Pola miliona! Glad, sankcije, bombardovanje, bolest, pola miliona! Šta je ona odgovorila? „Pa da, to je imalo smisla“. To govori žena koja je imala decu, unuke, možda čak i praunuke. Zemlja je uništena, ljudi umiru od gladi, a to se i nastavilo, u Avganistanu, Siriji, Libiji...
Jednom sam razgovarao sa svojim srpskim izdavačem Petrom Živadinovićem, koji mi je pričao o istoriji poslednjeg rata u Jugoslaviji. Rekao mi je da je, kada je NATO počeo da bombarduje Beograd, on bio na krovu. „Popeo sam se na krov svoje kuće. Sedeo sam i mislio da ću umreti, da će oni sada verovatno baciti bombu, ali da želim da pogledam u oči pilota“. Zbog toga, vidite, može se pisati, i verovatno već postoje na desetine knjiga o istoriji Jugoslavije, o poslednjem ratu, ali mene interesuju reči Petra Živadinovića, jer je u njima istina.
Možemo li uopšte dobiti informacije iz savremenih medija i društvenih mreža o onome što se događa u savremenom svetu? Da li je bolje otići u pozorište, pogledati film, pročitati knjigu?
Nevolja je u tome što danas postoji veoma mnogo izvora informacija, ali svi oni govore gotovo jedno te isto. Video sam jednu knjigu koja je, uzgred, napisana na ruskom. U njoj piše: „Probudili smo se 2022. godine“. Odjednom je došla 2022. godina i počeo je rat u Ukrajini. A rat u Ukrajini se vodio već osam godina. Osam godina je Kijev bombardovao svoje, Ukrajince. Mediji o tome nisu govorili. Zbog čega? Jer za njih to nije postojalo, to su ljudi koji govore ruski jezik. Oni koji govore ruski jezik – oni su Putin. A to nije važno. Oni mogu biti bombardovani. Bilo je 15.000 ubijenih! Ja sam bio u Donbasu. Video sam na groblju celu aleju, koju nazivaju „Aleja anđela“. To su deca. Dve, tri godine, pet, sedam godina... Jedina njihova krivica je bila što su živeli na ruskojezičnoj teritoriji. Nažalost, mediji su o tome govorili veoma malo. Govorili su o Minskim sporazumima. A sada bivša nemačka kancelarka, madam Merkel, i mesje Oland, bivši predsednik Francuske, priznaju da su tokom osam godina naoružavali Ukrajinu kako bi mogla da ratuje protiv Rusije. To je bilo vrlo jasno - bilo je neophodno stvoriti anti-Rusiju kako bi se dogodio taj rat.
I ponovo su to pojedinci koji se suočavaju s besmislenom istorijom, kako ste rekli. I to groblje koje ste spomenuli podseća na ono koje opisujete u „Starom kalendaru jedne ljubavi“. Sve počinje od groblja...
Da, stvar je u tome što nas groblja okružuju. Svi smo mi smrtni. Kada idemo ulicom, znamo da će naš život trajati još nekoliko hiljada dana. Nikada život ne računamo u danima, govorimo o godinama. Kada bi ljudi malo mislili o tome, možda bi prestali da ubijaju jedni druge, da budu agresivni, pohlepni. Počeli bi da razmišljaju: Šta ja to radim? Ostaje mi nekoliko hiljada dana. Menjam svoj život prema drugima, prema svojim bližnjima, prema susedima... Prema drugim zemljama. Mi smo veoma, veoma krhki.
U romanu „Muzika jednog života“ spominjete frazu Aleksandra Zinovjeva „hommo sovieticus“, koja opisuje mentalitet ruskog čoveka. Sovjetskog Saveza danas, više nema, a postoji li i dalje taj „hommo sovieticus“?
Mislim da je, ipak, reč o istorijskoj, psihološkoj strukturi. Sreo sam se sa Zinovjevom početkom devedesetih godina, čini mi se da je to bilo u Berlinu, ili u Amsterdamu. On je bio antikomunista, a potom je postao staljinista i komunista. I to je bilo veoma čudno. Nisam razumeo tu logiku, ali on mi je rekao vrlo interesantnu stvar: „Zamislite da sam rimski papa, pojavljujem se u Vatikanu i kažem da Bog ne postoji“. I tvrdio je da su Gorbačov i Jeljcin učinili upravo to. Oni su bili komunisti, izgradili su političku karijeru kao komunisti. A onda su rekli: Komunizam ne postoji. I veoma mi se dopala ta paradoksalna logika.
Da li su takvi paradoksi mogući u francskom društvu i kulturi? Kakve razlike uočavate između francuskog i ruskog naroda?
O toj ogromnoj problematici bismo mogli da razgovaramo danima. Mi Francuze nazivamo kartezijancima. Odnosno, oni su dekartovci, to jest, racionalisti. I to je veoma velika snaga, ogromna prednost. Do određenog stepena. U realnom životu to je odlično jer umeju da se spore argumentovano. Molijer je pisao pod pritiskom monarhije, a govorio je sve što je želeo. I Bulgakov je to pozajmio, napisavši knjigu o Molijeru. I on je pozajmio tu snagu francuske misli. To je hrabrost misli, jer su oni racionalisti.
Volter je dobro govorio, o protivrečnosti stavova: „Apsolutno se ne slažem s vama. Mrzim sve što govorite. Ali boriću se do smrti da možete o tome da govorite“. Ko to sada može da kaže? To je nemoguće. „Ne slažem se s vama. I to je sve, zabranjeni ste!“ Nema Vas u časopisima, na radiju, na televiziji. Zabranjeni ste. Na Zapadu vas neće poslati u gulag. Ne, toga tamo nema. Ali će vas potajno, na francuski način, učiniti nevidljivim. Jednostavno se nećete videti, isparićete. To je mnogo strašnije jer, recimo, Varlama Šalamova su svi čitali kada je odveden u gulag. Kada sam bio mlad donosili su mi noću preštampane tekstove. To su bili takozvani „slepi primerci“, šeste kopije, praktično se ništa nije moglo videti. Čitao sam tako Šalamova i Solženjicina. I drugi ljudi su ih čitali i oni su za sve nas bili heroji. A šta bi sada učinili sa Šalamovom na Zapadu? Jednostavno bi prestali da ga štampaju i da o njemu govore. I on ne bi više postojao. A to je mnogo strašnije za intelektualca, za mislećeg čoveka – da prosto nestane. Da o njemu niko ne govori.
Danas, kada govorite o Rusiji, petoro ljudi je protiv vas. Bio sam u jednoj emisiji u vreme kada je bilo reči o trovanju Skripalja. Rekao sam im: „Dobro, to je bivši špijun otrovan u Engleskoj. Navodno. Ali on je preživeo. Zašto sada ne napravite intervju s njim, pa da vam kaže: 'Putin me je otrovao'? Zašto ne biste to učinili?“ On je, navodno, bio otrovan strašnim vojnim otrovom, novičokom. To je dovoljno da se ubije čitava divizija. A on je preživeo. Sada je negde u miru i tišini. Ja kažem: „Vi ste novinari, idite kod njega, pitajte ga. Voleo bih da znam kako je otrovan. Da li su Rusi, ili nisu Rusi...“ Kako to da šest godina kasnije nema ni reči o tome? Ta je informacija postala nevidljiva. Živimo u veoma čudnom svetu. Reklo bi se da postoji obilje svakojakih izvora, ali svi oni govore otprilike jedno te isto. I svaki slobodan govor se odmah utišava. Trude se da vas odgurnu na periferiju misli. I da se na vas zaboravi. To je mnogo jače, delotvornije od gulaga i staljinizma.
Kulturne veze Rusije i Francuske, i Evrope u celini, uvek su bile veoma bliske, a danas pokušavaju da ih prekinu. Da li je to moguće?
Nažalost, to je tako, ali mislim da će se francusko-ruska alijansa obnoviti, te dve kulture su veoma povezane. Francuska je tako mnogo dala Rusiji, Puškin i Tolstoj su govorili i pisali na francuskom. Francusko kulturno prisustvo je bilo veoma važno za Rusiju. A s tačke gledišta Amerike, to je za njih prosto politička, strateška smrt. I oni su učinili sve da to prekinu. Zbignjev Bžežinski je 1997. godine napisao: „Odseći ćemo Ukrajinu, odvojićemo Rusiju od Evrope“. I oni su to učinili. Evropu su oslabili. Tako da, kada govorimo o istorijskim likovima koji su puni blagorodnih misli, oni se suočavaju s ogromnom geostrateškom mašinom, i mi tu ništa ne možemo da učinimo.
Pogledajte i:
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala