- Sputnik Srbija, 1920, 24.01.2022
KULTURA
Rubrika koja prati kulturne fenomene i događaje, stvaraoce i ličnosti koji svojim delom kreiraju savremenu kulturnu scenu u zemlji i u svetu.

Neočekivana spona: Portugalski duh u vezi sa Balkanom i - Rusijom

© Tanjug / Vladimir ŠporčićŽoao Tordo
Žoao Tordo - Sputnik Srbija, 1920, 05.11.2023
Pratite nas
Čini mi se da portugalska književnost ima jaču sponu sa balkanskim duhom, pa čak i sa ruskim duhom, što je meni lično veoma važno jer sam i sam formiran na ruskim piscima, duboko me je oblikovala ta književnost i njen duh. Ta je spona neočekivana, nije se dala zamisliti, ali mi je veoma drago zbog nje, kaže portugalski pisac Žoao Tordo.
Dobitnik Saramagove nagrade za roman „Tri života“, Žoao Tordo je bio jedan od inostranih pisaca gostiju ovogodišnjeg Sajma knjiga u Beogradu. Srpskoj publici poznat po prevedena četiri romana, ovaj filozof po obrazovanju i pisac sa novinarskim stažom i iskustvom, oprobao se i kao scenarista i prevodilac i predavač u radionici kreativnog pisanja. Tordo za Sputnjik otkriva sa kakvim je osećanjem pisao prvu knjigu i da li ga je plašilo to što je u tom trenutku imao tek 26 godina.
„Kada sam pisao svoju prvu knjigu ja zapravo nisam znao tačno šta radim, ali sam oduvek, još otkad sam bio dete, želeo da postanem pisac. Ta prva knjiga bila je zapravo jedna avantura u kojoj sam pokušavao da pronađem sebe, svoj put i sopstveni glas, objašnjava Tordo.
Filozofiju je, kaže, upisao zato što u to vreme nije postojao nikakav kurs za obuku kako postati pisac.
„Mislim da mi je filozofija veoma pomogla u pisanju, novinarstvo je više bilo kao neko skretanje s puta, ali skretanje koje mi je pomoglo da shvatim da ja ipak više volim da se bavim fikcijom, da promišljam stvari na taj način. Ono što mi je presudno pomoglo u pisanju je - to što sam živeo, ono što sam lično proživeo. Smatram da je najveći i najvažniji izvor za naše pisanje život sam.“
Pišući o Tordovim knjigama kritičari u prvi plan ističu to da je reč o intimističkim pričama, duboko ličnim za junake ove prozei da radnja uvek počinjem od jednog lika.
„ Da, uvek počinjem od jedne ličnosti koju stavljam u nemoguću situaciju, a onda joj tokom knjige pomažem da se oslobodi. I ukoliko u tom procesu dosegnem nešto što je deo opšteg ljudskog iskustva, u kojem se drugi ljudi mogu prepoznati, to je sjajno, ali to se onda više ne tiče mene, to je izvan mog domašaja. Smatram da kada jedan roman pokušava namerno da bude previše filozofski ili pedagoški, onda on prestaje da bude fikcija i postaje neka vrsta knjige za samopomoć. Zato verujem da to mora prirodno da se desi – da intimistički svet jedne ličnosti uspe da odrazi neko opšte ljudsko iskustvo. Ali to je, ponavljam, izvan mog domašaja. Za mene je najvažnije da mom književnom liku pomognem u njegovom iskustvu, što ne mora nužno biti i moje lično iskustvo. Da osvetlim one situacije u životu koje nas vode na neku stranu, ka nekom iskustvu koje je za nas iznenađujuće. Ono što pokušavam da postignem u svojim knjigama je traganje za situacijom koja nas iznenađuje i koja nas vodi putem koji nismo očekivali.“
Takve su i priče romana „Zanos Sesilije Flus“ i „Raj po Larsu D.“, za koje Tordo kaže da nisu iz stvarnog života već fikcija, ali da imaju elemente onoga što je posmatrao u stvarnom životu i u stvarnim situacijama.
© Tanjug / Vladimir ŠporčićŽoao Tordo na Beogradskom sajmu knjiga
Žoao Tordo na Beogradskom sajmu knjiga - Sputnik Srbija, 1920, 03.11.2023
Žoao Tordo na Beogradskom sajmu knjiga
„To su situacije u kojima nisam bio ali sam zamislio da bih mogao biti. U drugom romanu iz moje trilogije „Raj po Larsu D.“ zamišljam jedan brak koji se okončava nakon 30 godina sa željom da pokažem perspektivu tih ljudi nakon razvoda. Interesantna je priča kako sam uopšte došao na ideju za taj roman. Kad sam od majke za Božić dobio ajfon, koji do tad nisam imao, moj brat mi je instalirao tinder da na njemu tražim osobe koje me interesuju. Koristio sam to nekoliko dana, iako mi je izazivalo anksioznost, jer ne volim baš takve stvari, ali mi je bilo zanimljivo iskustvo iz kog sam dobio ideju za knjigu. Prvo, shvatio sam da sve žene koje mi se javljaju imaju preko 60 godina, ja sam imao 37. To mi je bilo jako čudno, ali sam počeo da razmišljam o tome kako sada te žene imaju neke mogućnosti koje nisu postojale u doba moje bake, koja je izgubivši muža sa 53 godine ostala sama do kraja života. Danas imate mogućnosti da sretnete nekog i počnete opet. Tako sam počeo da razvijam temu te knjige o paru koji se razvodi u poznim godinama. Želeo sam da pokažem kako je takav odnos sačinjen od malih zajedničkih trenutaka, iz tišine, iz onoga što nije izrečeno, i što niko drugi ne poznaje i ne razume osim njih dvoje. Bilo mi je važno da prikažem tu intimnu stranu odnosa.
Odnos prema sopstvenim književnim likovima naziva – bliskim.
„Razvio sam jedan specifičan glas u kome se ujedinjuju autor, pripovedač i protagonista. Iz takve mešavine sam napisao razne knjige sa raznim likovima. Neki su bili i ženski, čak je nekoliko knjiga napisano iz perspektive više ženskih likova. Obično kad gostujem na sajmovima knjiga ili na festivalima ljudi me pitaju da li se to što se događa njima - dogodilo meni. Volim da stvaram tu zbunjenost, da ostavim nejasnoću u tom pretapanju različitih perspektiva autora, naratora i protagoniste.“
Govoreći o važnosti kritike i uopšte javnih nastupa i predstavljanja, Žoao Tordo smatra da to jeste bitno, naročito danas, ali da u Saramagovo vreme to nije bilo tako.
„Ova nova figura pisca performera se razvila u prethodnih 15, 20 godina i aktuelna je u svetu gde postoji veliko razgranavanje festivala i sajmova knjiga. Verujem da je to pozitivno jer čitaoci češće imaju direktan kontakt sa piscem. Ta javnost je važna, a kritičari su njen važan deo. Ali, ja ne pišem za kritičare, niti za akademike. Dok pišem ne mislim čak ni o tome da pišem za čitaoce. Mada su mi čitaoci najvažniji jer sa njima imam najdublju zajednicu. Uostalom oni su ti koji mi omogućuju da živim od pisanja, zato ne mogu sebi da dopustim da napišem lošu knjigu.
Tordo žali što nije lično upoznao našeg pisca Dejana Tiaga Stankovića, za kojeg kaže da je vrlo poznata figura na portugalskoj književnoj sceni.
„Njegova knjiga „Estoril“ je vrlo popularna u mojoj zemlji i on je mnogo pomogao književnim vezama između Portugala i Srbije. I očekivalo bi se da se portugalske knjige najviše šire u Francuskoj i Španiji, jer su nam najbliže geografski i jezički. Međutim, naše knjige se više prevode ovde, u Srbiji, nego u tim državama. Nismo to očekivali, ali smo veoma zahvalni i drago nam je da imamo tako dobru sponu sa vašim čitaocima. Meni se čini da portugalska književnost ima neku jaču sponu sa balkanskim duhom nego sa duhom naših susednih zemalja, pa čak i sa ruskim duhom, što je meni lično veoma važno jer sam i sam formiran i odrastao na ruskim piscima kao što su Dostojevski, Čehov, Gogolj… Duboko me je oblikovala ta književnost i njen duh, ali je ta spona neočekivana, nije se dala zamisliti, ali nam je veoma drago zbog nje.“
Sajam knjiga je najposećenija kulturna manifestacija u Srbiji - Sputnik Srbija, 1920, 25.10.2023
KULTURA
Kejt Mos, glavna gošća Sajma knjiga za Sputnjik: Hiljadu žena koje su promenile istoriju /foto/
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala