Zastava Srbije - Sputnik Srbija, 1920
SRBIJA
Najnovije vesti, analize i zanimljivosti iz Srbije

Da se bar duša smiri: Potresni dokument o jezivim zločinima nad Srbima sa KiM

© Sputnik / Lola ĐorđevićScena iz Filma "Žuta kuća"
Scena iz Filma Žuta kuća - Sputnik Srbija, 1920, 23.03.2023
Pratite nas
Ne znam da li će film „Žuta kuća“ pokrenuti neku sudsku istragu koja će dovesti do onoga što porodice nestalih čekaju 23 godine – da pronađu tela svojih najmilijih. Ali, ono što možemo da uradimo filmom jeste da pričamo o tim ljudima, o njihovim sudbinama. Jer, ako ne pričamo o njima, ti ljudi će ponovo nestati.
Ovim rečima Slađana Zarić, autorka filma „Žuta kuća“ komentarisala je svoje ostvarenje koje je prvo prikazivanje imalo u četvrtak uveče u Palati „Srbija“ uoči obeležavanja godišnjice NATO agresije nad SR Jugoslavijom. Film „Žuta kuća“ nastavak je serijala „Dosije Kosovo“.
Atmosfera na prikazivanju bila je sve osim svečanosti na kojoj se slavio film. Umesto toga, publika je ulazila u salu koja je nekada nosila ime „Jugoslavija“ tiho, čak i aplauz po završetku projekcije bio je skroman. Ne zato što se film publici nije dopao. Naprotiv, Zarićeva je uspela verno da dočara ono što se dešavalo na KiM po potpisivanju Kumanovskog sporazuma i povlačenja jugoslovenske vojske i povlačenje srpske policije iz južne pokrajine.
Uspela je u tome samo koristeći dokumente međunarodnih istražnih organa, koji su istraživali otmice Srba i Albanaca u leto 1999, kada su teroristi „Oslobodilačke vojske Kosova“ imali odrešene ruke da na KiM rade šta hoće. Čak i da trguju organima otetih i ubijenih. Scene rekonstrukcije događaja urađene su uverljivo, do nivoa horora.

Ponovo proživljena agonija

Rođaci, braća i roditelji nestalih, koji su prisustvovali projekciji iz sale izlaze vidno potreseni. Po izrazima lica vidi se da agoniju iz 1999. ponovo proživljavaju.
Dragana Majstorović, Gordana Ristić i Budimir Milenković govore u filmu, ali sada su ga prvi put pogledali. Niko od njih se ne oseća dobro.
Budimirovog oca teroristi OVK ubili su zadavivši ga stolnjakom naočigled osmogodišnje Budimirove bratanice, a brata su mu oteli.
„Kako da vam kažem, osećam se mnogo teško. Sve to što smo videli podseća nas na našu muku“, priča jedva se suzdržavajući da ne zaplače.
„Svako podsećanje mi teško pada. Neka mi neko već neko kaže šta je sa bratom. Gde je? Neka se izjasne“, kaže on.
Gordani Ristić i Dragani Majstorović teroristi OVK oteli su sinove.
„Katastrofa, još mi je gore posle filma. Sad kad vidim šta je moje dete doživljavalo… Mnogo teško. Možda je dobro da ovo vide svi, ali za nas, za mene kao majku, jako teško“, priča kroz plač Gordana.
Učestvujući u filmu ponovo sam sve preživljavala, priča Dragana.
© Sputnik / Lola ĐorđevićDragana Majstorović, majka otetog Ivana
Dragana Majstorović, majka otetog Ivana 
 - Sputnik Srbija, 1920, 23.03.2023
Dragana Majstorović, majka otetog Ivana
„Stalno se preispitujete da li ste mogli da uradite nešto da do toga ne dođe i da li ste dovoljno uradili da biste pomogli svom detetu da se vrati. Sve što je bilo u našoj moći mi smo učinili, ali izgleda da nije bilo dovoljno. Sada tek vidim da u mojoj moći nije bilo ništa. Svima smo prijavili nestanak, ali niko ništa nije uradio. Mislili smo da će KFOR da izvrši neku raciju, ili da će biti razmenjeni, kao što su nam govorile naše komšije Albanci“, kaže ona.
Gorak je ukus posle filma, ali postoji nada da će on uticati na pokretanje istrage ili da neko kaže porodicama nestalih gde su završili njihovi bližnji, kaže Dragana Majstorović.

Nemoguće je zadržati distancu kada se radi ovakav film

Za Sputnjik Slađana Zarić kaže da je rad na filmu bio jako težak.
„Bilo je teško u novinarskom smislu. Prvi put sedim i satima ko mi daje informacije koje su, ili poluproverene, ili delimično tačne, a da ne možeš nikoga da nateraš da to javno kaže. Bilo je jako teško naći sagovornike, bilo je jako teško uraditi dramatizaciju“, priča Zarićeva.
Vrlo je teško, kako kaže, preživljavala i priče koje je slušala – kako sudbinu žrtava, tako i priče porodica nestalih.
„Mislim da su to bili ljudi koji su ostavljeni sami sebi. U ono vreme, RTS je javljao da je situacija u Prištini normalna, da se ljudi vraćaju. Razumem, bilo je potrebno vratiti ljude na Kosovo. Ali, upravo u tom trenutku dešavaju se ubistva, otmice… Posle 2000. dolazi druga vlast koja ima prioritet da prikaže zločine koje su počinili Srbi, gde se zaboravlja na zločine počinjene nad Srbima. Niko ne ne pita gde su nestali“, ističe ona.
© Sputnik / Lola ĐorđevićAutor filma "Žuta kuća" Slađana Zarić
Autor filma Žuta kuća Slađana Zarić - Sputnik Srbija, 1920, 23.03.2023
Autor filma "Žuta kuća" Slađana Zarić
Porodice su same pokušavale da dođu do informacija – daju novac, protestuju, svakoga ko bi nešto mogao da zna o njihovim najbližima koji su nestali hvataju za rukav… Davdesettri godine porodice nestalih žive u agoniji.
„Uz sve to dobijaju priče da su ih sekli, kasapili… Možete li da zamislite jednu majku koja čeka svog sina sa svim tim pričama u haosu u kojem žive. Film se završava rečenicom koja je, po meni ključna – da se moja duša smiri – to kaže jedna od majki i to mi je bilo jako potresno – dupla agonija – agonija žrtve i agonija porodice“, naglašava Zarićeva.
Kada se radi ovakav film, novinarska distanca je nemoguća, jer onda je nemoguće preneti priču na platno, zaključuje ona.
© Sputnik / Lola ĐorđevićPlakat za film "Žuta kuća"
Plakat za film Žuta kuća - Sputnik Srbija, 1920, 23.03.2023
Plakat za film "Žuta kuća"
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala