- Sputnik Srbija, 1920, 24.01.2022
KULTURA
Rubrika koja prati kulturne fenomene i događaje, stvaraoce i ličnosti koji svojim delom kreiraju savremenu kulturnu scenu u zemlji i u svetu.

Uradio sam sve šta sam mogao, neka drugi urade bolje - poruka još neprevaziđenog Andreja Tarkovskog

© Sputnik / Valeriй Melьnikov / Uđi u bazu fotografijaOtkrivanje spomenika Andreju Tarkovskom u Suzdalu
Otkrivanje spomenika Andreju Tarkovskom u Suzdalu - Sputnik Srbija, 1920, 24.04.2022
Pratite nas
Ja sam uradio sve što sam mogao. Neka neko drugi uradi bolje, piše u jednom pismu svojoj saradnici Ljudmili Fejginovoj reditelj Andrej Tarkovski. Devet decenija od njegovog rođenja filmski svet je potpuno saglasan: posle njega niko nije uradio bolje.
Ko je bio velikan umetnosti, ne samo ruske i sovjetske, filmski pesnik i filozof, metafizičar i slikar koji je sa samo tri kratka i sedam igranih filmova obezbedio svoje mesto među besmrtnima? Kakvo je nasleđe ovog umetnika za koga je Bergman kazao da se tamo gde je odavno želeo da stigne Tarkovski osećao slobodno i sigurno? I da li je preterao direktor Mosfilma kada je Kurosavi ispred studija u kome se snimala scena iz „Solarisa“ kazao: „Za mene je rad Tarkovskog gori od rata“?

Nisam zlatna rublja

„Nisam ja zlatna rublja da se svakom dopadam“ govorio je o sebi citirajući Bunjina veliki sineasta.
„Tarkovski je unikatna pojava u svetskom filmu, nije on bio samo jedan od najvećih reditelja nego i jedan od najvećih umetnika u drugoj polovini 20. veka“, kaže za Sputnjik filmski kritičar Miroljub Stojanović.
„S obzirom na njegovu ogromnu erudiciju, razne uticaje i poticaje na mnoga znanja kojima je raspolagao, mislim da ograničavamo njegov stvaralački integritet, imaginativnost i univerzalnost njegove pojave kada o njemu govorimo isključivo kao o filmskom reditelju. Jer, kada pričamo o Tarkovskom ili o Bergmanu ili o Godaru govorimo o grandioznosti njihove umetnosti, a ne samo o kinematografskom poslanju i misiji“, napominje Stojanović.
On podseća da godišnjicu rođenja velikog reditelja slavi čitav kulturni svet, budući da je Tarkovski pitanje ne samo ruskog i evropskog filmskog nasleđa već celokupne duhovne kulture čovečanstva.
„Ne znam koliko prstiju nam treba da prebrojimo umetnike koji su svetsku kulturu i umetničku misao tako zadužili“, kaže Stojanović.
Objašnjavajući šta se u svetu filma dogodilo davne 1962. godine kada se Tarkovski pojavio sa prvim dugometražnim filmom „Ivanovo detinjstvo“, naš sagovornik ističe pre svega rediteljevu originalnost i potpunu imunost na snažne umetničke i filmske modele tog vremena.

Promišljanje čistom filmskom slikom

„Ono što je veličanstveno u recepciji tog filma, ako ga posmatramo sa distance od 60 godina, jeste to što su tad već uveliko zaživeli modeli modernističkog filmskog poimanja, najpre u francuskom novom talasu, pomaljao se legendarni brazilski pokret Sinema novo, britanski, nemački, japanski filmovi novog talasa... Ono što je fascinantno u „Ivanovom detinjstvu“ je da taj film nije bio ništa od toga. Bio je prepoznatljiv po do tada retko viđenim – ako uopšte viđenim – poetskim dimenzijama, toliko mišljen i promišljen čistom filmskom slikom da izmiče svakom poređenju.
Ostvarenje „Ivanovo detinjstvo“, dodaje Stojanović, imalo je emocionalni naboj koji je bio deficit mnogih značajnih filmova u to vreme kao i vizuelni potpis koji će do kraja karijere ostati zaštitni znak Andreja Tarkovskog.

Lepota prigušenog tragizma

„Imao je i jednu vrlo diskretnu, prigušenu defanzivnu ideju tragizma koja je tim plemenitija što nije transparentna, nije dramatična, što je u potpunoj pozadinskom planu i otud sva njena lepota.“
Na pitanje iz čega se stvarala ta visoko estetizovana i duboko promišljena umetnost Andreja Tarkovskog i šta je sve uticalo na njegov prepoznatljivi filmski rukopis, Stojanović podseća da je reč o čoveku najrazličitijih interesovanja koje je uspeo da na umetnički način unese u svoj „pogled na svet“.
„Tarkovski je jedno vreme studirao arapski jezik i mada je to napustio, imao je neke startne osnove poznavanja arapske kulture. Do guše je bio uronjen u gledanje najelitnijih filmova, dosta toga je do njega došlo iz japanskog filma koji je bio njegova ikonička predstava i poimanje režije i toga šta kinematografija može. Podsetimo se da on dolazi iz porodice koja je dala jednog veličanstvenog pesnika kakav je bio njegov otac. Neko vreme je studirao i geologiju, učestvovao u nekoliko ekspedicija… Otuda je sinteza ono što čini njegovu grandioznost, taj miks svih mogućih uticaja, ta velika ljubav ka filozofskoj misli, to što je bio veoma deklarisani pravoslavni vernik, kao i čovek koji je umeo da oslušne prirodu i njene šumove i inkorporira je u svoje delo.“
Tarkovski, podseća Stojanović, nije bio čovek koji je sve različite kulturalne idiome integrisao u jednu džinovsku lego kocku. Naprotiv, on je samo koristio početne premise raznih oblika stvaralašta da bi stvorio prototip filmskog jezika koji je, pokupivši toliko toga, ostao samosvojan.
„To da se može biti jako svoj Tarkovski je dokazao kao niko pre njega, a i kao malo ko posle njega“, smatra Miroljub Stojanović.

Kad je stupio na filmsku scenu već je imao sve

Da bi se razumela sva jedinstvenost ovog filmskog genija treba se podsetiti, kaže naš sagovornik, da je on u trenutku stupanja na filmsku scenu - već imao sve.
„ Njemu je bila potrebna instrumentalizacija onoga što je već nosio u sebi. „Ivanovo detinjstvo“ je bilo alarmantni debi igranog filma kome su prethodila tri kratka filma Tarkovskog. Malo je reditelja koji su kratkim filmom tako šokirali svet kao Tarkovski koji je sa kratkim filmom „Valjak i violina“ zapravo ušao u istoriju filma. On je već u „Ivanovom detinjstvu“ bio formirani umetnik, bila mu je samo potrebna dugometražna filmska forma da se nametne kao neko ko je zaokružio svoju autentičnu filmsku poetiku.
Ugledni filmski kritičar kaže da je kod Tarkovskog od početka bila uočljiva jedna posebna rigidnost koja krasi sve njegove filmove a koja istovremeno daje snažnu emociju.
„On je jedan od retkih koji je još od kratkih filmova omeđio svoju teritoriju i usmerio film ka nekim novim istraživanjima, ka jednoj vrsti preispitivanja sebe, jednoj vrsti filmske introspekcije neviđene pre njega.“
Ljubav prema najistančanijoj vrsti vizuelnog izražavanja krasila je Tarkovskog i kada je napustio Sovjetski savez. U Švedskoj je snimio „Žrtvovanje“ koje je potpisao Bergmanov direktor fotografije, što potvrđuje reči njegovih saradnika da nikad ništa nije prepuštao slučaju.

Grandiozna freska „Andrej Rubljov“

Ipak, kruna njegove filmske magije ostaje „Andrej Rubljov“, umetnička lična karta Andreja Tarkovskog, smatra Stojanović.
„Delo takve grandioznosti, takve arhitektonike, delo takvog zamaha, zamisli koja se realizuje u svim svojim aspektima, gotovo da ne postoji u svetskom filmu. To ne znači da nije bilo metafizičkih i mističkih sadržaja u svetskom filmu i pre njega. „Andrej Rubljov“ je svetska priča, priča koja prevazilazi sve granice stvaralaštva. Njegov filmski rukopis nije ograničen nikakvim lokalnim nabojima, oni su samo prednost. Ne morate poznavati istoriju ruske kulture kao u slučaju Rubljova da se potpuno fascinirate. Ta grandiozna freska i u bukvalnom i u prenesenom smislu je možda najbolja slika odnosa umetnika i društva, umetnika i svoga vremena. Taj film je toliko nabijen značenjima da kada sam ga gledao prvi put nisam verovao da gledam film, toliko je to izmicalo onome što se smatralo filmskim doživljajem u bioskopu“, otkriva Stojanović i dodaje da ne poznaje nijednog čoveka koji je izašao sa filma Andreja Tarkovskog.

Neponovljiv i za one koji ga nisu voleli

„Postoje strani kritičari koji ga nisu voleli, ali čak i kad su ga odbacivali zbog, kako su govorili, prenatrpanosti kadra, zbog neizmerne količine značenja, oni su se s jedne strane odricali toga kao suviše zamornog rukopisa, a s druge strane su mu se divili. Shvatali su da je pred njima nešto neponovljivo.“
Žaleći što karijera Andreja Tarkovskog broji samo tri kratka i sedam igranih filmova , Stojanović podseća da je veliki stvaralac umro u 54 godini života, u godinama koje za vitalne umetnike još uvek znače mladost.
„Andrej Tarkovski je dovršio svoj umetnički rukopis i nestao sa 54 godine. A počeo je kao vrlo ekscesan i problematičan student, škola mu nije dobro išla. Zbog toga je probao da nađe alternativne puteve. Jedan je od retkih koji je u tome uspeo.“
Orbita kulture - Sputnik Srbija, 1920, 16.04.2022
Podkast
Andrej Tarkovski – crnobeli život kome je stvaralaštvo dalo pun kolor | Orbita kulture
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala