- Sputnik Srbija, 1920, 24.01.2022
KULTURA
Rubrika koja prati kulturne fenomene i događaje, stvaraoce i ličnosti koji svojim delom kreiraju savremenu kulturnu scenu u zemlji i u svetu.

Bolje da je Zapad bio na Paradi pobjede u Moskvi nego što to sada gleda u Ukrajini /video/

© Sputnik / Lola ĐorđevićEmir Kusturica
Emir Kusturica - Sputnik Srbija, 1920, 31.03.2022
Pratite nas
„Da li mi tek sada počinjemo da shvatamo prirodu nacizma jer su njegovi koreni prikriveni emocijama oslobađanja u Drugom ratu i da li je, na kraju, bilo bolje i jeftinije da su predsednici sa Zapada prisustvovali Paradi pobjede u Moskvi umjesto što to sada gledaju u Ukrajini“, rekao je u besedi prilikom dodele Svetosavske povelje Emir Kusturica.
Pošto mu je, u kripti Hrama Svetog Save, uručena nagrada Srpskog prosvetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, naš proslavljeni reditelj obratio se prisutnima.
Prenosimo glavne poruke iz besede Emira Kusturice:
Osećaj pripadnosti i identitetu je posljednja linija odbrane ne samo od nihilizma i novog čovjeka „haj-tek“ pagana koji je spreman da mu pod kožu stave sve što treba i da besplatno dobije tetovažu pošto mu krv napune čipovima, nego i nezamjenjiva potreba za ljudskom zajednicom. Hantington nije doživio pojavu kovida i njegovo razarajuće socijalno djelovanje, niti rusko-ukrajinski konflikt koji bi se sigurno kao nastavak pandemije uklopio u njegovu teoriju sukoba civilizacija. Sigurno da bi pronašao odgovor na pitanje da li bi ruske jedinice ušle u taj sukob da nije bilo njihove braće pravoslavaca. Naravno da bi bile uzete u obzir i mjere zaštite i proračuni kojoj raketi treba koliko minuta da poleti na jednu ili drugu stranu. Da su zapadnjaci gledali uništena groblja i crkve, masovne grobnice, ubijenu decu na fotografijama koje vise u „Muzeju anđela“ u malom gradu u Donjeckoj republici, da su slušali priče običnih ljudi na ulici i vidjeli bistre suze u očima, da su vidjeli snagu i dostojanstvo naroda Donbasa koji je, uprkos ratu koji je pronacistička ukrajinska vlada (koju su na vlast postavila Sjedinjene Američke Države uz podršku EU) pokrenula protiv njih SAMO zbog činjenice da su za prijateljstvo s Rusijom i da žele da žive po svojim principima.
Nije samo blokada pogleda na vidik zaustavljala potencijalne suze na licima ignoranata. Čitav Istočni blok je odgajan dugo i pažljivo i svi su pristali na to da im Holivud bude uzor. Ono što je, dakle, započeto daleke 1952. godine ulazi u završnu fazu. U verbalnom ratu koji traje posljednjih deset godina nisu samo generali američke vojske, ostrvljeni na pravoslavlje, tako odredili njihovog najvećeg neprijatelja na Istoku, nego i visoka tijela evropske zajednice koja je nedavno optužila SPC za njen tradicionalizam i vezu s Ruskom crkvom. Ovaj rat u Ukrajini za koji sada sa sigurnošću možemo da tvrdimo kako je dugo pripreman uz asistenciju Pentagona zapravo je rat protiv pravoslavlja i svega što jedna autentična kultura predstavlja kao glavnu prepreku na putu transhumanizma, pretvaranja ljudi u ono što je provjereno direktor CIA Alen Dals pretpostavio još 1954, da ćemo rušiti duhovne vrednosti, vulgarizovati i uništavati osnovne narodne moralnosti... Napravićemo od njih cinike, vulgarne ljude, kosmopolite... Neprimetno, no aktivno i postojano, pomagaćemo despotizam činovnika, korupciju i neprincipijelnost. Čestitost i pravednost biće ismevani, nikome neće biti nužni i biće smatrani ostatkom prošlosti. Grubost i naglost, laž i obmana, pijanstvo, narkomanija, izdajništvo, šovinizam i neprijateljstvo prema narodima – sve ćemo to kultivisati u svest ljudi. Pojam otkaza kulture, dakle, nije projektovan prije nekoliko godina nego je paralelno razvijen uz digitalizaciju i pristanak najvećeg broja ljudi da na društvenim mrežama, ni od koga podgovarani, stvaraju vlastite dosijee i svoju privatnost stavljaju na uvid ostatku svijeta i onima koji to pomno prate. Uopšte planeta je nakrcana ljudima koji se simbolički grupišu linijama propagande i kako vrijeme odmiče, sve manje liče na narode i sve više liče na navijačke rulje. Ipak Kongo 1964, Laos 1964, Brazil 1964, Dominikanska republika 1965, Grčka 1967, Argentina 1976, Nikaragva 1981, Grenada 1984, Filipini 1989, Panama 1989, Irak 1991. i 2003, Republika Srpska 1995, Sudan 1998, Jugoslavija 1999, Avganistan 2001, Jemen 2002, Somalija 2006, Libija 2011, Sirija 2011.
Prvih dana poslije početka Rusko-ukrajinskog sukoba u Evropi su demonstrirane pokazne vježbe koje od perioda ‘30-ih godina i progona Jevreja nismo vidjeli. Gergijeva otjerali iz Minhenske opere. Macujevu zabranili nastup u Parizu, Medvedeva tjerali da se odrekne nacije. Nije li to bila potvrda i nama da su svi optuženi Srbi zapravo potvrda da je čitav narod pod optužbom? Šta se dešava istočnjacima koji duhom pripadaju Zapadu – isto ono što i Slovenima. Da je tako najbolje svjedoči onaj hrast kojeg je zasadio Turgenjev. Zabrana Čajkovskog u Hrvatskoj nije samo dodvoravanje Zapadu, to je potvrda da se istoriji vraćamo samo onda kad nam to treba. Dostojevskom. I gdje je i uvaženi profesor plakao pošto su mu saopštili da je njegov nastup otkazan, ipak, na kraju održan. Čitanje Dostojevskog nije samo spremnost na spaleološku avanturu u kojoj prelazeći preko pragova vlastite podsvjesti tonemo u mračne zaplete ljudske istorije. To je osjećaj koji rasteruje mrak i tamu i stvara vjeru u slobodu, narod i istinu. Svi ovi pojmovi su postali tamo nevažni. Nije slučajno u Milanu trebalo da se ne održi predavanje o... Nije mi poznat sadržaj tog predavanja, ali se pitam koja to civilizacija zabranjuje Dostojevskog. Odgovor je moguće pronaći u poglavlju iz „Braće Karamazovih“ koje govori o Velikom inkvizitoru. Kada bi sve knjige svijeta bile spaljene i ako bi ostala samo jedna kopija „Braće Karamazovih“, bilo bi dovoljno da se odgonetne tajna surove prirode velike Zapadne civilizacije.
Ivan, agnostik, pripoveda jednu zgodu iz 16. veka bratu Aljoši koji se zamonašio. Hrist je, prema pripovjedanju, ponovo došao, ne na kraju vremena, nego tada, u 16. veku. Prolazi gradskim ulicama Sevilje „jer je poželeo bar na čas obići decu svoju, i to upravo tamo gde jeretici gore na lomačama“.
Silazi na „vrele ulice“ južnog grada, u kojem je još uoči tog dana, u „velikolepnom autodafeu“, u prisustvu kralja, dvora, vitezova, kardinala i divnih dvorskih dama, pred mnogobrojnim stanovništvom cele Sevilje – kardinal, veliki inkvizitor, spalio maltene čitavu stotinu jeretika ad major em gloriam Dei. On se pojavi tiho, neprimetno, no – začudo – svi ga odmah poznadoše... Narod plače i ljubi zemlju kojom on korača. Deca bacaju pred njega cveće, pevaju i kliču mu: „Osana!“
„To je on, to je baš on!“ – ponavljaju svi – „to mora biti on, to nije niko drugi nego on.“
On zastaje u porti seviljske katedrale, baš u trenutku kad u hram sa plačem unose dečji otvoren mrtvački kovčežić; u njemu leži sedmogodišnja devojčica, jedinica ćerka nekog važnog građanina. Mrtvo dete leži sve u cveću.
„On će vaskrsnuti tvoje dete“ – dovikuju iz gomile uplakanoj majci. Pater katedrale, koji je izišao u susret detinjem kovčegu, gleda u nedoumici i mršti obrve. Ali, eto, razleže se vapaj majke umrlog deteta. Ona se baca pred njegove noge:
„Ako si to ti, vaskrsni dete moje!“ – uzvikuje ona pružajući prema njemu ruke.
Sprovod zastaje, kovčežić spuštaju na zemlju do nogu njegovih. On gleda sa sažaljenjem, a usta njegova tiho, i još jednom izgovaraju: „Talifa kumi“ - „i usta devica“.
U narodu zbunjenost, uzvici, ridanja; i gle, baš u tom trenutku, najednom, prolazi pored katedrale preko trga sam kardinal, veliki inkvizitor. O, nije sad u raskošnim kardinalskim haljinama svojim u kojima je blistao juče pred narodom kada spaljivahu neprijatelje rimske vere – ne, u ovaj mah on je samo u svojoj staroj, gruboj monaškoj mantiji. Za njim, na izvesnom rastojanju, idu mračni pomoćnici i sluge njegove, i „sveta“ straža. Mršti sede guste obrve svoje, a pogled mu seva zloslutnom vatrom. Pruža prst, zapoveda stražarima da ga uhvate. I gle, takva je njegova moć, i toliko je već naučen, pokoran i bojažljivo poslušan puk, da se gomila sveta onoga časa sklanja ispred stražara, a ovi, usred grobne tišine, koja najednom nasta, meću ruke na njega i odvode ga. Gomila, u trenutku, sva kao jedan čovek, obara glave do zemlje pred starcem inkvizitorom; ovaj ćuteći blagosilja narod i prolazi dalje. Straža dovodi zarobljenika u tesnu i mračnu tamnicu sa svodovima, u starodrevnoj zgradi svetoga suda, i zatvara ga u nju. Prolazi dan, nastaje tamna, vrela i mrtva seviljska noć. Vazduh „na lovor i na limun miriše“. Usred dubokog mraka najednom se otvaraju gvozdena tamnička vrata, i starac, veliki inkvizitor, sa svetiljkom u ruci ulazi polako u tamnicu. On je sam, vrata se za njim odmah zaključavaju. Zastaje na ulazu, i dugo se, čitav minut ili dva, zagleda u lice njegovo. Najzad tiho priđe, metnu svetiljku na sto i reče mu:
„To si ti? Ti?“ – Ali, ne dobivši odgovora, brzo dodaje: – „Ne odgovaraj, ćuti! A i šta bi ti mogao kazati? I suviše dobro znam šta ćeš reći. Pa ti i nemaš prava da što dodaš onom što si već pre kazao. Što si sad dolazio, da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, to i sam znaš. A znaš li šta će biti sutra? Ja ne znam ko si ti, niti hoću da znam: da li si to ti, ili samo slika njegova, ali ja ću te sutra osuditi, i spaliću te na lomači kao najgoreg jeretika, a ovaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge, već sutra će, samo na jedan znak moje ruke, poleteti da zgrće žeravicu oko tvoje lomače, znaš li ti to?
Stvar je samo u tome što je starcu potrebno da se izgovori, što mu se, naposletku, daje prilika da se izgovori za svih svojih devedeset godina, da sad govori naglas ono o čemu je čitavih devedeset godina ćutao.
– A zarobljenik takođe ćuti? Gleda u njega i ne govori ni reči?
– Pa tako i treba da bude, u svakom slučaju – opet se zasmeja Ivan. – I sam starac mu primećuje da nema ni prava da išta dodaje onome što je već pre rečeno. Ako hoćeš, u tome baš i jeste najosnovnija crta rimskog katoličanstva – bar po mome mišljenju:
„Sve si“ – veli – „predao papi, sve je, dakle, sada u pape, i ti prosto možeš da nam i ne dolaziš, ili nam bar ne smetaj pre vremena“.
U tom smislu oni ne samo da govore nego čak i pišu, bar jezuiti. To sam čitao kod njihovih bogoslova.
„Imaš li ti prava da nam objaviš makar jednu od tajni onoga sveta iz koga si došao?“ – pita ga moj starac i sam mu odgovara u njegovo ime: – „Ne, nemaš prava, da ne bi dodavao onome što si već pre kazao, i da ne oduzmeš ljudima slobodu, koju si tako branio dok si bio na zemlji. Sve što nanovo proglasiš, biće napad na slobodu ljudske vere, jer će se javiti kao čudo, a sloboda njihove vere je tebi bila dragocenija od svega – još tada, pre hiljadu pet stotina godina. Zar nisi ti tada tako često govorio: Doću da vas učinim slobodnima.
„‘No, eto ti, sad si video te ,slobodne ljude‘“ – dodaje odjednom starac sa zamišljenim osmehom. – „Da, ta stvar je nas skupo stala“ – nastavlja on, strogo gledajući u njega – „ali mi smo dovršili najzad to delo, u tvoje ime. Petnaest vekova mučili smo se s tom slobodom, ali sad je to dovršeno, i dovršeno čvrsto. Ti ne veruješ da je dovršeno čvrsto? Gledaš u mene krotko i ne udostojavaš me čak ni negodovanja? Ali znaj da su sad, i baš sad, ti ljudi više nego ikada uvereni da su potpuno slobodni, a međutim, sami oni doneli su nam svoju slobodu i pokorno je položili pred naše noge. To je naše delo, a da li si ti to želeo – da li takvu slobodu?“
Ruska istoričarka Naročnicka u svojoj knjizi „Rusi“ piše da je Katolička crkva pala sa slomom Austrougarske carevine. Ja bih dodao da je ona svoju najmorbidniju tačku doživjela u pojavi nacizma i Hitlera. Da li znamo dovoljno o toj pojavi i da li su tajnu ovog fenomena, koji je imanentan zapadnom liberalnom kapitalizmu, pokupili Vatikan i Amerika posle Drugog rata i čitavu armiju eugeničara specijalista za biološki rat iz Evrope i Japana poveli sa sobom da tamo u skrivenim baštama održe živom tajnu nacističkog eksperimenta. Tridesetih godina, kao i sada, nacizam su tolerisali Englezi, Francuzi, Italijani. Da su se suprotstavili ‘38, ne bi bilo Drugog svejtskog rata. Očigledno da im je Hitler trebao za ono što je ranije bezuspješno pokušavao Napoleon? Hitler je bio projekat svjetskog kapitala, njegovan. Čekali su da osvoji Rusiju, pa da se priključe pobjedniku. Ispalo je sve obrnuto od očekivanog, da su na kraju ‘45 spasavali što se spasiti dalo. Da li je nacizam u novom odijelu ili je to samo vidljiva forma, nova mutacija ovog fenomena od kojeg će mnogo opasnije biti ono što je započeto pandemijom kovida 19 i što bi, po Klausu Švabu koji je i kod nas zasadio baštu, trebalo u budućnosti da nas uvede u bezkonfliktno društvo u kojem će onaj pomenuti haj-tek paganin dozvoliti da mu pod kožu stave dovoljno naprava, pa da više ne mora da brine ni za nacizam, ni za komunizam, ni za socijalizam. Neće morati da misli niti da postavlja besmislena pitanja ko je šta je i gdje će kada. Da li je Ukrajina drugi čin a treći novi pokušaj da se, kako jedna novinarka „Fajnenšel tajmsa“ kaže, dođe do tako neophodnih ruskih molekula. Da li mi tek sada počinjemo da shvatamo prirodu nacizma jer su njegovi koreni prikriveni emocijama oslobađanja u Drugom ratu i da li je, na kraju, bilo bolje i jeftinije da su predsjednici sa Zapada prisustvovali poslednjih nekoliko godina Paradi pobjede u Moskvi umjesto što sada gledaju uživo ovo. Nema sumnje da bi bilo bolje, ali je sigurno da su oni tada znali ono što nama u to vrijeme nije bilo poznato. Kristali multipolarnog svijeta se bruse, a naša pažnja je usmjerena u pravcu misli Semjuela Hantingtona, koji je pretpostavio opstanak pravoslavne kulture u vremenu koje slijedi.
Emir Kusturica - Sputnik Srbija, 1920, 31.03.2022
KULTURA
Kusturica za Sputnjik: Dobio sam otkaz na Zapadu kao Dostojevski /video/
Emir Kusturica - Sputnik Srbija, 1920, 25.03.2022
RUSIJA
Kusturica: Ako si na Kosovu, onda imaš pravo da se otcepiš, a ako si u Donbasu, onda - nemaš /video/
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala