Ljubomir Simović: Više čovek ne zna čemu da se okrene i kome da veruje

Pratite nas
Kod nas su se složile i ova pandemija i društvene prilike i sve oko nas tako da čovek više ne zna čemu da se okrene i kome da veruje. Nikad nismo imali manje povoda za optimizam nego sada ali veru neku čovek ipak mora da nađe, kaže za Sputnjik akademik Ljubomir Simović.
„Kao što je Dučić pronalazio u srpskoj srednjovekovnoj državi, mi moramo da nađemo neki drugi izvor optimizma i ja verujem da on može da se nađe“, dodaje nagrađivani pesnik, dramski pisac, esejista, romanopisac…
Njegova beseda o Jovanu Dučiću izgovorena u okviru obeležavanja 150 godina od pesnikovog rođenja, bila je nadahnuta pripovest o poeziji „koja formira vrh sa koga se ukazuju novi putevi i horizonti, vrh koji se, kako vreme prolazi, vidi iz sve veće daljine“.

Od carskog sjaja do hercegovačkog pejzaža

Prateći pesnikov dugi put za koji kažete da je pun protivurečnosti, pokazali ste kako je Dučić od „Zlatnih soneta“ punih sjaja došao do onog „žiška u domu siromaha“. Da li nam time možda sugerišete unutrašnji sunovrat njegovog sveta?
– Taj Dučićev put od vremena „Carskih soneta“ i od vremena srednjovekovne Srbije do tog hercegovačkog pejzaža u kome on peva o mravima, žabi, buljini, o bukvi i boru – ne bih nazvao sunovrat. Naprotiv. To je unapređenje, uzdizanje. Dučić je u „Carskim sonetima“ veličao srpsku srednjovekovnu državu i preterivao je u opisivanju njene moći, njenog bogatstva i sjaja, što je na neki način radio i u „Dubrovačkim poemama“. Prikazivao je dubrovačku aristokratiju, ali nije video onaj svet koji mi vidimo u Držićevom „Dundu Maroju“ ili u poeziji dubrovačkih pesnika. Potom dolazi faza kad piše o ratovima, glorifikuje Srbiju iz Balkanskih i prvog svetskog rata, a približava se stvarnosti i tragediji onda kad počinje da peva o stradanjima u drugom svetskom ratu, kad peva o zemlji u kojoj su groblja veća od gradova. Po mom uverenju, Dučić najviše vrhove dostiže kad peva o svojoj ljudskoj nemoći, o svojim ljudskim ograničenjima, o svom osećanju da se u svetu, pa i u samom sebi oseća kao stranac, sebi nepoznat, i kad počinje u hercegovačkom pejzažu, i u tim mrakovima noćnim da u prirodi otkriva prave sadržaje. I tek tu on ima pravi odnos prema zvezdama, više ne projektuje sebe u svemir, nego vidi sebe u svetu drveća, ptica...
Kako tumačite taj put od pesnika sjaja do pesnika tišine i molitve, da li je to samo stvar poetskog zrenja ili nešto što je uslovljeno spolja, istorijom… Šta utiče na taj ton?
– Utiče sve oko njega. Dučić je osećao potrebu da peva o veličini srednjovekovne srpske države. Možda je to pisao zato što je bio u vremenu kad je srpska država bila dovedena u pitanje, pa je hteo da podseti narod i da mu kaže – niste vi samo ovi koji stradaju i koji robuju turskom okupatoru, vi ste imali velike periode na koje možete da se oslonite, da se u njih zagledate i da vam te epohe veličine podignu duh i da vas ohrabre. Ima logike u tome što je Dučić pisao o našem srednjovekovlju, kao što ima logike u tim dubrovačkim pesmama koje je pisao kao čovek blizak Dubrovniku, kao Trebinjac, Mediteranac. To se sve meša.
Da je Dučić danas među nama, kakve bi pesme pisao, one o stradalniku i siromahu sa žiškom u domu ili one ispunjene zlatom i sjajem?
– Odgovor na to pitanje možemo dati ne pretpostavljajući šta bi Dučić pisao da je sad živ, nego kad bismo malo otvorili korice i njegovih drugih knjiga. Navešću samo jednu rečenicu iz „Blaga cara Radovana“ u kojoj ima zrelih, trezvenih, kritičkih opaski o nama. Dučić kaže da se naš narod pre fanatizuje nego što se vaspitava i obrazuje. Ta rečenica je aktuelna i u današnji dan. Kad pogledamo kako smo spremni da se zaletimo za svakim obećanjem, za svakom parolom, da svakome ne proveravajući poverujemo u onome što nam priča… Umesto da slušamo Dositeja ili Steriju koji su govorili – saslušaj sve, dobro razmisli i o svemu donesi mirno i hladno svoj sopstveni sud. Tu se Dučić oslanja upravo na njih dvojicu, dodiruje se sa Dositejem i Sterijom. Kamo sreće da su i Dositej i Sterija mnogo prisutniji i danas u našem životu.
I u vašem pesništvu postoji jedan luk kojim se od „Vidika na dve vode“, preko „Ljuske od jajeta“ stiže do „Tačke“. Da li ste i u govor o Dučiću uneli to osećanje svođenja na tačku?
– Ja sam sigurno o Dučiću kao i o drugim pesnicima pisao iz svoje pesničke pozicije, iz svog pesničkog iskustva. I čitajući ih, ja sam u njima otkrivao ono za šta ja imam određene antene, da primim određenu vrstu poruka i da ih vratim. Neke veze sigurno postoje, njih je teško ali i lepo pratiti, jer prateći ih možemo da dolazimo do dragocenih saznanja.
Nedavno se pojavilo novo izdanje „Užica sa vranama“, romana koji je povremeno hronika i hronike koja je povremeno roman, kako ste ga sami odredili. Da li je celo vaše stvaralaštvo zapravo hronika stvarnog života, kakav ste vi to hroničar i da li u ovom trenutku imate nešto optimistično da nam saopštite?
– U današnje vreme teško je biti optimista, a kad bi trebalo da odgovaram na neka ključna pitanja kao što je ovo nikad se ne bih oslanjao na sopstveno delo. To pripada drugima, nije moje da se pozivam na svoje knjige ili da ih tumačim. A kad je o optimizmu reč, kao što ga je Dučić nalazio u srpskoj srednjovekovnoj državi mi moramo da nađemo neki drugi izvor i ja verujem da on može da se nađe. Pitanje je da li smo mi uopšte spremni da ga tražimo ili smo toliko povodljivi da smo – kao što je rekao Dučić – spremniji da se fanatizujemo nego da se vaspitavamo i obrazujemo.
Od pojavljivanja knjige „Galop na puževima“ proteklo je mnogo vremena, imate li nade da bi se danas taj galop mogao malo ubrzati?
– To samo zavisi od nas samih. Ja sam negde posle puževa rekao da smo se mi sa puževa premestili na rakove: puževi idu polako, a rakovi idu unazad. Pratim šta se događa, očekujem da se ovaj narod probudi i da sam uzme svoju sudbinu u svoje ruke.
Hoće li uskoro nova pesnička knjiga i hoće li opet Dunav proticati kroz nju?
– Biće Dunava, biće. Ne žurim sa završavanjem te knjige, dugo je radim, ali se nadam da će tokom iduće godine da se pojavi.
Akademik Ljubomir Simović - Sputnik Srbija, 1920, 03.11.2016
Prvo smo galopirali na puževima, a sada potkivamo žabe
Jovan Dučić portret  - Sputnik Srbija, 1920, 20.10.2021
DRUŠTVO
Verujem u Boga i u srpstvo - reči koje Dučiću nikada nisu oproštene /foto/
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala