Pola stupca za sina i unuke Pera Zupca

© Života JevtićMiloš Zubac i Pero Zubac
Miloš Zubac i Pero Zubac - Sputnik Srbija, 1920, 08.08.2021
Pratite nas
Da li bi stih „Pola stupca za Peru Zupca“ iz čuvenih „Mostarskih kiša“ trebalo „proširiti“, s obzirom na to da se poetski dar novosadskog pesnika uspešno rasadio u dve generacije Zubaca? Upravo u to se uverava publika širom Srbije na nastupima ovog porodičnog muzičko-poetskog sastava, koji pored Pera čine njegov sin Miloš i unuke Milena i Mej.
Da za Zupce treba odvojiti više od pola stupca jasno je i po ukupnoj muzičkoj produkciji pesnika i muzičara Miloša Zupca, koji je, posle albuma „Kosovske“ na kom je u drugačijem tonskom zvuku obradio srpske pesme sa Kosova, objavio i „Hazarske“, „Hercegovinu“, „Paralele“, „Jučerašnji svet“. I sve to, kako kaže za Sputnjik, iz istog osećanja za tradiciju, koren i ono najbolje što jesmo.
„Sve to dolazi iz istog poriva, iz istoga jezgra, iako je formalno različito. Dolazi spontano i prirodno, kao i sve drugo u životu“, kaže Miloš Zubac.
Za stvaralačku nit koja postoji i neguje se u porodici veruje da je prirodna posledica ljubavi prema bližnjima, ali i prema tradiciji koja ne samo da se voli, već se i stvara.
Maša Radović i Pero Zubac - Sputnik Srbija, 1920, 08.12.2019
Pero Zubac: Mesi i Đoković će obeležiti 21. vek /video/
„Volim tradiciju i trudim se da je i sam stvaram. Bilo je sasvim razumljivo što sam, kao roditelj, pratio svoje ćerke od njihovog rođenja — jedna ima 12, druga sedam godina — što su rasle sa mnom i sa dedom, što sam ih vodio na koncerte i na naše nastupe, da ta stvaralačka nit postoji i da je one nastavljaju u našoj porodici. Čini me radosnim to što su naše tri generacije aktivne u ovoj stvarnosti. Na mom nedavno objavljenom dvostrukom autorskom albumu ’Paralele‘ na jednom omotu nalazi se Milena, a na drugom Mej. Na tim albumima se nalazi i po jedna njihova pesma. Deda Pero, ja i mala Mej smo sarađivali na albumu ’Hazarske‘ u jednoj pesmi, jer sam na tom albumu najviše radio sa stihovima mog oca, a Mej je svirala usnu harmoniku. Na tom smo se snimku stekli i Pero i ja i Mej. Tako mi radimo kao Zupci“, otkriva Miloš.
Na pitanje kako se prave albumi poput „Kosovske“, „Hazarske“ i „Hercegovina“, da li povezuje to u porodici odnegovano osećanje za tradiciju, sve ono što je, imenujući svoju muziku, sam nazvao „Serbikana“, Miloš odgovara da je to u početku bila šala, ali…
„Da, s početka sam se malo šalio sa tim nazivom, zato što je tada u Beogradu naročito bila popularna ’amerikana‘. Postojali su izuzetni kantautori, bendovi koji i sada rade, samo malo manje. I onda sam, iako sam ih podržavao i pisao o njima, rekao „dobro, ako je to ’amerikana‘, onda je ovo što ja radim ’serbikana‘. A ’serbikana‘ je zato što sam se dosledno držao maternjeg jezika, u njemu sam našao jedno od svojih utočišta i jedan od važnih oslonaca za moje stvaralaštvo. Pogotovu u jeziku kosovskih narodnih pesama. Istina je da ’Hercegovinu‘, ’Kosovske‘, ’Hazarske‘ i pesme sa albuma ’Jučerašnji svet‘ povezuje taj duhovni zavičaj koji se očitava u našem jeziku. Uveren sam da su se naši preci sklonili u taj jezik, naročito naši preci sa Kosova i Metohije i da ih možemo u tom jeziku i dalje naći. To je prostor van vremena i zato sam tako reagovao kad sam se upoznao sa lirskim narodnim pesmama sa Kosova. Imao sam potrebu da im pružim muzički život više i tako je nastao album ’Kosovske‘.“
Laza Kostić - Sputnik Srbija, 1920, 02.08.2020
Zašto Srbi zaboravljaju velikane: Kosmička zavera protiv Dunđerskih i Laze Kostića
„Ne treba čovek da zna mnogo istorije pa da bude svestan koliko nas je zapravo tradicija održala u minulim stolećima. Zato se s poštovanjem odnosim prema njoj, ali i radim s njom. Moj odnos sa tradicijom je uzajaman, dvosmeran.“
Kritičari su već primetili da ovaj pesnik i muzičar u svom autorskom radu tradiciju, odnosno duhovnost uglavnom oseća kao bezuslovnu ljubav, koja se u njegovim stihovima izjednačava sa dobrotom.
„Temelj na kojem želim da stoji ukupni moj rad jeste bezuslovna ljubav i dobrota, blagost i nežnost. To su vrednosti koje zastupam koliko god mogu i u ovom mom svakodnevnom životu, građanskom, porodičnom. Tu ljubav nije lako dohvatiti, ali sam usmeren ka njoj, ka dobroti koju tražim i nalazim i pružam koliko mogu i dobijam mnogo. I naravno da se to očituje u mom stvaralaštvu. Potrebno je u muzici, u kulturi, u životu uopšte negovati takve vrednosti“, napominje Miloš Zubac.
Tekstovima i muzikom on ne želi da zabavi, kako sam otkriva u svojim stihovima, već da „nekoga pobudim i probudim, ako mogu“, što otkriva pravu prirodu motiva za stvaranjem — misiju buđenja.
„Verovatno se ne bih ni bavio umetnošću da sam sve to mogao da pronađem u našoj savremenoj kulturi u dovoljnoj meri, kao neko ko voli da čita i sluša. Nažalost, uglavnom sam pronalazio primere nečeg drugog i zato sam više puta podvukao da ja ne zabavljam, previše ima zabave ovde. A zabava ne donosi ni budnost, ni svrhu. Naravno, čovek mora biti sam probuđen da bi išta mogao da ponudi drugima, ali sve češće na koncertima nailazim na ljude koji mi priđu i kažu, ’pa gde ste do sada bili‘. To pokušavam da izvedenim svojom pesmom i svojom rečju.“
I ne samo svojom rečju, budući da je album „Jučerašnji svet“ satkan od stihova velikih jugoslovenskih pesnika — od Disa i Ujevića, do Antića i Raičkovića…
„To je možda poslednji jugoslovenski album, iako ja nisam jugonostalgičar, naprotiv. Ali taj album koji sam objavio sa Nemanjom Nešićem zaista sabira ono najbolje iz nekadašnje zajedničke države. Biće da smo i Nemanja i ja imali neko osećanje duga prema pesnicima koji su nas formirali. Hteli smo da im zahvalimo na ovaj način i da njihovim stihovima pružimo opet jedan muzički život više. Ja sam rastao sa velikim pesnicima ne samo kao dete u ozračju mog oca, nego i njegovih prijatelja. Miroslav Antić i Duško Trifunović bili su nam kao porodica, oni su moji pesnički stričevi. Kasnije vidite da savremeni muzičari nemaju takav rodoslov i nemaju takav koren… I opet dođe ta ljubav prema tradiciji za koju držim da nam je veoma potrebna da se dobro ukorenimo. Svi ti pesnici uz koje sam rastao ostali su uz mene, makar i ne bili više u vidljivoj stvarnosti. Na svakom mom nastupu uvek je s jedne strane Mika Antić, s druge Duško Trifunović, tu je i moj otac sa kojim često nastupam, a onda su tu i oni koje nisam poznavao, ali sam se školovao na njihovoj poeziji i hranio se njihovim pesmama. Svi su tu…“
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala